Pavao Vučković

Fra Pavao Vučković (Tomislavgrad, 18. listopada 1658. − Sinj, 7. siječnja 1735.), hrvatski rimokatolički svećenik iz reda franjevaca, narodni vođa. Vrijedio je kao najsvjetliji lik u drugoj polovici 17. stoljeća i prvoj polovici 18. stoljeća u Cetinskome kraju, u Dalmaciji i šire. U miru se zalagao za nacionalno, vjersko i moralno dobro svoga hrvatskog naroda, a u ratu se držao krilatice za Krst časni i slobodu zlatnu.

Životopis

Rodio se je u duvanjskom kraju 1658., od oca Mate i majke Magdalene. Krsnog je imena Luka. Njegov je život do njegove 29 godine ostao nepoznanicom za povjesničare. Bio je dobar propovjednik. Služio se je hrvatskim, latinskim, talijanskim i turskim. Prema svjedočenjima fra Gašpara Vinjalića, bio je »stasit i zgodan čovjek, ugodan, vrlo rječit i okretan«. Pavao je pripadnik je starog duvanjskog roda Vučkovića čiji su preci u povijesnim izvorima zabilježeni još u XIV. stoljeću (Hrvatin Vučković s braćom, u Povelji bana Stjepana II oko 1322. godine), a o njima i danas svjedoče najstariji sačuvani spomenici u obliku križa na srednjovjekovnom katoličkom groblju Vučkovine kraj Tomislavgrada. O dolasku Pavla Vučkovića i njegove braće u Brnaze kod Sinja (formalno u službu mletačke vojne uprave) u povijesnim izvorima zabilježeno je: 'God. 1688. stigla su braća harambaške obitelji Vučkovića s 45 članova. Nastanili su se u novom kraju u selu Brnazama i postali najpoznatija serdarsko-harambaška seoska obitelj.', kao i: 'Prva poznata potvrda investiture grupi prebjega je 3. ožujka 1688. braći Miji, Pavlu i Tadiji Vučkoviću iz Duvna u Brnazama kojom su dobili kulu, kuću i sto kanapa zemlje.'.

Pred osmanskim je zulumom odselio skupa sa svojom braćom, njihovim obiteljima te fratrima i ostalim hrvatskim pukom iz Duvna, Rame, Prozora, Bugojna i Livna te dolazi u Sinj. Nakratko se smjestio u trošnu benediktinsku opatiju na Sustipanu u Splitu s još nekoliko fratara, no budući da se brinuo za pastvu, ubrzo se vratio u Sinj, gdje je ruševnu džamiju pretvorio u crkvicu sv. Franje. Uz crkvicu je dao podići malu stambenu kolibu.

Osmanska opasnost nije prestala, premda je osmanska moć već cijelo stoljeće bila u padu. Kad je bosanski paša Mustaj-paša Daltaban 1. listopada 1698. provalio u Cetinski kraj i opustošio ga, Vučković se s fratrima sklonio u kulu bega Sultanovića u Čitluku. Namjeravali su pružiti otpor, no zato što im se barut zapalio, a u kuli izbio požar, bili su prisiljeni napustiti kulu i predati se. Vučković je uspio bolje proći od sedmorice fratar koje su Osmanlije odmah po predaji sasjekli. Zarobljen je, okovan i odveden u zarobljeništvo u Irak, u Bagdad, gdje je bio pisar Daltabanu. Zarobljeništvo je okončalo 1703. godine. Kad je bio u Carigradu, Vučković je upoznao mletačkog konzula. Daltaban je te godine imenovan za velikog vezira. Izbila je pobuna u kojoj je Daltaban udavljen, što je fra Pavao iskoristio i pobjegao na mletačkog galiji u Mletke.

Potom se je hodočasnički zaputio u Rim. Bio je kod pape, Kongregacije za širenje vjere, komesara Reda. Dobio je naslov eksprovincijala. Vratio se 1703. godine u Sinj i nastavlja posao koje je zatočeništvo prekinulo. Dao je napraviti novu crkvu pod Kamičkom, za koju je pripremio materijale prije nego što ga je osmanski prepad omeo, a čija je gradnja sporo tekla za njegova zatočeništva.

Idućih je par godina izvješćivao providura Marina Zana o stanju u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni. Od 1705. godine kapelan je i ispovjednik generalnog providura u Dalmaciji Sebastijana Moceniga. Bio je i kapelan providura Vicenca Vendramina kad je ovaj putovao po Istoku. Providur Alvis Mocenigo također je cijenio Vučkovića, što je iskazao kod izgradnje nove crkve i samostana. Vučković je važio kao ugledan i kod splitskih nadbiskupa Cosmija, Cupillija i Loghija.

Dočekao je i Sinjski rat u kojem se hrvatski puk proslavio junačkom pobjedom. Čim se doznalo da su Turci Mlečanima objavili rat, bio je izvjestan udar na Sinj. Kad su Osmanlije iz Livna krenule s velikom vojskom, hrvatske su straže 23. srpnja 1715. na Prologu malim topom dale znak za uzbunu. Puk koji je već prije živio pod Turcima, obuzeo je strah od povratka pod vlast gospodara od kojeg su pobjegli i od njegove osvete. Dio fratara pošao je u Split, a a fra Pavao s još šestoricom, uzeo je sliku Majke od Milosti, spremio te se s njome sklonio u sinjsku tvrđavu gdje se pridružio posadi od 700 branitelja. Turci su zatražili bezuvjetnu predaju, no branitelji su jasno odbili. Tijekom dugotrajne opsade sliku je stavio na oltar svete Barbare u tvrđavskoj crkvici svetog Mihovila, molio i hrabrio vojsku. Splitski nadbiskup Cupilli pokušao je pomoći. Pod zastavom križa pošao je prema Sinju, ali nije mogao proći dalje od Dicma, pa mu je jedino ostalo pisati pismo papi Klementu XI. da moli za spas Sinja. Naposljetku su nakon velikih gubitaka u noći između 14. i 15. kolovoza, nakon žestoke borbe prsa o prsa, Turci odustali te su bijegom u Livno potražili sigurnost.

Nakon tih burnih događaja fra Pavao Vučković napokon je mogao voditi mirni život. Umro je u sinjskom samostanu 7. siječnja 1735. godine. Pokopan je u kripti crkve Majke od Milosti, Čudotvorne Gospe Sinjske, koju je sazidao.

O fra Pavlu Vučkoviću pisali su Josip Ante Soldo, Andrija Kačić Miošić, Ivan Aralica, Mirko Marić i drugi.

U Sinju se danas nalazi kip fra Pavla Vučkovića, djelo hrvatskog kipara Kuzme Kovačića.

Izvor

• fra Mirko Marić: Fra Pavao Vučković, Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja
• fra Mirko Marić: Crkva pod Kamičkom, Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja
• fra Mirko Marić: Sinjski rat u kolovozu 1715. godine, Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja

Pavao Vučković

Izvore u ovom članku treba wikipedizirati. (Rasprava)Izvore treba navesti u skladu s preporukama. Potom uklonite ovaj predložak.