Mato Andrić (političar)
Za druga značenja pogledajte Mato Andrić.
Mato Andrić (Garevac, 18. veljače 1928. – Sarajevo, srpnja 2015.[nedostaje izvor]), hrvatski - bosanskohercegovački pravnik i društveno-politički radnik i visoki politički[1] i športski dužnosnik.
Rođen je 18. veljače 1928. godine u Garevcu. U Sarajevu je završio Višu upravnu školu. Obnašao je visoke dužnosti u lokalnoj samoupravi, republičkoj upravi BiH i saveznoj, za razinu cijele SFR Jugoslavije. Predsjedavao je Narodnim odborom općine Odžaka. Bio je članom Centralnog komiteta Saveza komunista BiH, Izvršnog komiteta CK SK BiH, član Sekretarijata CK SK BiH i ostalo. Izabran za zastupnika u Saveznoj skupštini Jugoslavije te Skupštine SR BiH, drugog i trećeg saziva. Na 13. kongresu SKJ izabran je na mjesto člana Centralnog komiteta SKJ.[1] Ministar unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine. Bio je čelnik stožera za akciju potrage za nestalim zrakoplovom Džemala Bijedića.[2]
Obnašao je dužnost predsjednika Centralnog komiteta SK BiH od 28. svibnja 1984., naslijedivši Hamdiju Pozderca do lipnja 1986., kad ga je naslijedio Milan Uzelac, te predsjednika Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine od travnja 1987., naslijedivši Munira Mesihovića do travnja 1988. godine, kad ga je naslijedio Nikola Filipović.[1][3] Bio je predsjednik Predsjedništva SRBiH u vrijeme Afere Agrokomerc.[4]
Obnašao je dužnost predsjednika Željezničara iz Sarajeva sredinom 1980-ih. Bivši nogometaš Željezničara Rade Bogdanović posvjedočio je u intervjuu za Telegraf.rs da je Andrić, dok je bio predsjednik Željezničara i predsjednik CK SK BiH, da bi pomogao gradskom rivalu Sarajevu u osvajanju naslova prvaka kad je bio u utrci sa splitskim Hajdukom, pritisnuo igrače Željezničara kad su gubili za Sarajevu vrlo bitnu utakmicu protiv Hajduka, zaprijetivši im u svlačionici da nijedan neće moći zaigrati u inozemstvu izgube li utakmicu.[5][6]
Iz partijskog članstva izbačen je nakon 10. kongresa SK BiH (7. – 9. prosinca 1989., prolog 14. Kongresa SKJ), i zajedno s njime Milenko Renovica, Hrvoje Ištuk i Nikola Stojanović nakon "slučaja Neum".[7]
- ↑ a b c (srp.) Jugoslovenski savremenici: Ko je ko u Jugoslaviji. „Hronometar“, Beograd 1970. godina, 17. str.
- ↑ (boš.) Novo vrijeme Smrt Džemala Bijedića: Nesreća ili ubistvo drugog čovjeka Jugoslavije (II). Iz knjige Husnije Kamberovića Džemal Bijedić. Politička biografija, 11. ožujka 2013. (pristupljeno 2. studenoga 2018.)
- ↑ [https://hrcak.srce.hr/file/28947 Evidencija osoba koje su obnašale vodeće partijske i državne dužnosti na različitim razinama u posljednjih trideset godina, str. 192., 193.
- ↑ (boš.) Academia.edu[neaktivna poveznica] Dino Dupanović: Afera Agrokomerc u novinama Borba i Oslobođenje, srpnja 2013., str. 17 (pristupljeno 2. studenoga 2018.)
- ↑ (boš.) Sportske.ba Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. studenoga 2018. (Wayback Machine) Kako je Sarajevo osvojilo titulu zahvaljujući Željezničaru, 12. veljače 2017. (pristupljeno 2. studenoga 2018.)
- ↑ (srp.) Telegraf.rs (Mario Marić) Velika ispovest bivšeg srpskog napadača: Ko mu je tražio 50.000 da igra za reprezentaciju, kako je Vijeri filmski prevario Atletiko i prava istina o odlasku Ronalda iz Barse!, 12. veljače 2017. (pristupljeno 2. studenoga 2018.)
- ↑ (eng.) Dipòsit Digital de Documents de la Universitat Autònoma de Barcelona Alfredo Sasso: Non-nationalist political actors in Bosnia-Herzegovina (1989. – 1991.), str. 69 (pristupljeno 2. studenoga 2018.)
| |||||||
