Nakon školovanja u Zagrebu vratio se u rodno mjesto, gdje se posvetio politici. U početku je bio zastupnik Bugojna, a nakon toga zastupnik zapadnobosanskog kotara. 1965. godine izabran je za tajnika Centralnog komiteta (CK) Saveza komunista BiH (SKBiH). 1969. izabran je za predsjednika SKBiH. Mikulić se borio da SR BiH bude ravnopravna drugim federalnim jedinicama, te je ponudio razvojni program: tisuću škola, tisuću biblioteka, asfalt u svako selo, kultura i prosvjeta kao jedini način za napredak SR BiH. S mladom ekipom suradnika, među kojima su se isticali Hamdija Pozderac, Todo Kurtović i Hasan Grabčanović, Mikulić je započeo izgradnju sistema socijalne i nacionalne ravnopravnosti, s ciljem potpune afirmacije muslimana, te revitalizacije Hrvata na političku scenu SR BiH. Muslimani, koji su se u ranijim popisima SFRJ tretirali kao neopredijeljeni, su pod vladavinom Mikulića izborili pravo na nacionalnu samobitnost. Mikulić je bio zaslužan za ekonomski preporod zapadne Hercegovine, te skidanje etikete ustaškog, klerikalnog i neprijateljskog područja unutar Jugoslavije. Početkom 1970-ih Mikulić se energično odupro nacionalističkim i liberalnim smjerovima unutar zemlje, zastupajući čvrsti kurs Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Na taj način je preživio čistku iz 1972. koja je pomela hrvatske i srpske reformističke lidere unutar Jugoslavije. Branko Mikulić je održavao blisko savezništvo s Hamdijom Pozdercem i ostalim bosanskim muslimanima, partijskim liderima u Sarajevu, ostajući u trajnom sukobu s dogmatskim i informbiroovskim snagama u SKJ. Svoju poziciju je učvršćivao veličanjem Titova kulta, tvrdeći da su svi nacionalizmi jednako opasni, te da su za SR BiH najopasniji oni iredentistički što dolaze iz Beograda i Zagreba. Ovakva dogmatičnost rezultirala je da je stalno bio na udaru tadašnjih beogradskih liberala, Ljubomira Tadića, Dobrice Ćosića i Mihaila Markovića. Mikulić je uspio učiniti bosansko gospodarstvo konkurentnim, ne samo u domaćim nego i u međunarodnim razmjerima, udruživši privredne kapacitete u tzv. velike sisteme (Unioninvest Sarajevo, UPI Banka Sarajevo, Energoinvest Sarajevo, RMK Zenica, HepokMostar, Soko Mostar i dr.). Mnogi danas tvrde kako je razvoj Bosne i Hercegovine unutar Jugoslavije bio najznačaniji poslije Drugog Svjetskog rata upravo u vrijeme kada je Branko Mikulić bio član predsjedništva SR BiH.[2][4] Mikulić je kao član Predsjedništva CK SKJ, na proslavi Dana borca na Tjentištu - Sutjesci4. srpnja1981. godine, ukazanja u Međugorju proglasio neprijateljskim. Njegov govor je bio znak za početak žestoke medijske kampanje protiv međugorskog fenomena, fra Jozu Zovku i sve ljude oko njega.[5] Od 1982. do 1984. obnašao je dužnost predsjednika Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine. Mikulić je bio zaslužan za to da je XIV. Zimske olimpijske igre dobilo Sarajevo, koji nije imao nikakvu športsku infrastrukturu niti tradicije u zimskim športovima, u usporedbi sa SR Slovenijom. Uoči Olimpijade, pod pritiskom glasina da ga zovu socijalističkim carem, Mikulić se odbio useliti u novu državnu rezidenciju u centru Sarajeva, na Mejtašu. Olimpijada u Sarajevu je postigla izuzetan uspjeh. Juan Antonio Samaranch, tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, je nahvalio Mikulića u jugoslavenskim i međunarodnim medijima. Dvije godine nakon Olimpijade, 1986., Mikulić je bio izabran za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV). Na čelu SIV-a, Mikulić je sastavio vijeće koje je bilo spremno nastaviti ekonomsku stabilizaciju Jugoslavije. Trinaest od njegovih 28 nominiranih članova bili su mladi ljudi, koji su u došli u SIV s pozicija u poduzećima ili iz obrazovnih institucija. Mikulić je kao predsjednik SIV-a tada najavio smanjivanje inflacijske stope za 90 posto. Mikulić je podnio ostavku na poziciju SIV-a 16. ožujka 1989. godine, nakon čega se vratio u Sarajevo.[2][4]
Mikulić je bio oženjen za Rajku Mikulić, s kojom je imao kćer Planinku i sina Rodoljuba.[2][4] Branko Mikulić je gotovo cijeli rat u Bosni i Hercegovini proveo u Sarajevu. Kada je doznao da boluje od raka, Mikulić je otišao u Švicarsku gdje mu je boravak uredio Juan Antonio Samaranch. Kratko je boravio u bolnici u Lausanni. Mikulić se početkom travnja 1994. godine s frankfurtskog vojnog aerodroma, redovitih linija zbog rata nije bilo, vratio u Sarajevo. Nije želio dalje liječenje, te je umro par dana poslije u opkoljenom Sarajevu. Branko Mikulić je pokopan na sarajevskom groblju Sv. Josipa u nazočnosti oko 2000 ljudi. Nekoliko godina poslije preminula mu je i kći. Mikulićeva supruga je preminula u Zagrebu gdje je boravila kod sina, a sin mu je preminuo od infarkta2006. godine. Mikulićeva unuka Nastja je, da bi se prehranila, u sarajevskom naselju Dobrinja prodavala u bescjenje umjetnine koje su joj ostale od pokojnog djeda i majke.[6][7]
»Dokle su kleronacionalisti u stanju da idu, pokazuje i najnoviji primjer iz Čitluka, gdje su kao u prvim poslijeratnim godinama, kada su se ostaci poraženog klasnog neprijatelja svim sredstvima borili protiv mlade narodne vlasti ponovo izmislili svoju "gospu", kojom zastrašuju neuke ljude, pokušavaju ih "žedne preko vode prevesti" to jest politički izmanipulirati i upregnuti u kola onih što rade protiv interesa naših naroda i narodnosti. Pojedinci su se, izgleda, do te mjere obezobrazili da smo već postali dužni kazati da preko toga više nećemo prelaziti. Vinovnike svega toga treba javno imenovati i onemogućiti da ostvare svoje mračne namjere da naše ljude, posebno omladinu ponovo razdvajaju i zavađaju na vjerskoj i nacionalnoj osnovi i tako stvore uslove za miješanje iz inostranstva u naše unutrašnje stvari i za pritiske na nezavisnost i teritorijalni integritet Jugoslavije.[5]«
↑SARAJEVO - Redovi pred javnim kuhinjama u Sarajevu svaki dan postaju sve duži. Iako smo se već naviknuli na to da u njima većinom stoje umirovljenici, među kojima ima i bivših sarajevskih profesora, šokirala nas je informacija da povremeno u redu iza crkve sv. Josipa na Mirindvoru čeka i unuka Branka Mikulića, bivšeg najpoznatijeg i nekada visokopozicioniranog dužnosnika BiH iz doba komunizma. Podsjetimo, Branko Mikulić u bivšoj državi naslijedio je premijersku fotelju Milke Planinc te obnašao i najviše partijske funkcije u bivšoj SR BiH i SFRJ. Don Luka Brković, župnik u crkvi sv. Josipa na Marindvoru, potvrdio nam je da Mikulićeva unuka Nastja katkad svrati u župni ured i potraži pomoć. Prema njegovim riječima, obično je to novčana ili pomoć u odjeći. U organizaciji Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije svakodnevno se kombijem ili manjim karavanom pred našu crkvu dovozi jedan topli obrok, koji se zatim podijeli potrebitim građanima, bez obzira na njihovu vjersku i etničku pripadnost. Petkom je ta pomoć i veća jer se tada dijele šećer, ulje, tjestenina i brašno. Brankova unuka svraćala je u župni ured kako bi zatražila pomoć. Mi smo čak preko Hrvatskoga narodnog vijeća uputili pismo SDP-u kako bi i on poduzeo određene korake i bar joj materijalno pomogao. Dobili smo samo usmeni odgovor da ne može. Čak smo o svemu obavijestili i njezina oca, koji živi u Švedskoj – ističe don Luka Brković. Ni njemu nije potpuno jasno kako je Mikulićeva unuka dospjela u takvu situaciju. Premda uvijek kolaju i one “čaršijske priče”, prava istina o sudbini unuke nekada slavnog Branka Mikulića sadržana je u nizu nesretnih okolnosti, naime, cijela obitelj završila je tragično i poprilično tužno. Podsjetimo, Branko Mikulić gotovo je cijeli rat proveo u Sarajevu. Kada je doznao da boluje od raka, privremeno ga je premjestio u Švicarsku bivši predsjednik Olimpijskog odbora Huan Antonio Samaranch. No, Mikulić se ubrzo vraća u opkoljeno Sarajevo. Nije želio dalje liječenje i umire ubrzo nakon povratka u Sarajevo. Nekoliko godina poslije umire mu i kći Planinka, nekadašnja ravnateljica Olimpijskog muzeja, Nastjina majka. Nakon toga Nastja odlazi živjeti k teti u Donji Vakuf jer se u to vrijeme razboljela i Brankova supruga, njezina baka Rajka. Brankov sin Rodoljub, koji je živio na zagrebačkoj Trešnjevci, bolesnu je majku prebacio k sebi u Zagreb. No, i Rajka Mikulić ubrzo umire, a prije dvije godine od infarkta umro je i Rodoljub. Tako se unuka Nastja iznenada našla potpuno sama i suočena sa svim životnim nedaćama. Jedno je vrijeme živjela nevjenčano s jedinim sarajevskim taksistom koji ju je ostavio nakon što je potrošio njezin novac. Da bi se prehranila, prodavala je u bescjenje u sarajevskom naselju Dobrinja umjetnine koje su joj ostale od pokojnog djeda Branka i majke Planinke. Doznali smo i to da je trenutačno u Švedskoj, gdje joj živi otac, koji je teško bolestan. To nam je potvrdila i njegova supruga, koja se slučajno zatekla u Sarajevu i dala nam Nastjinu fotografiju. Večernji list, 19. svibnja 2008. Preuzeto 23. siječnja 2014.
»Dokle su kleronacionalisti u stanju da idu, pokazuje i najnoviji primjer iz Čitluka, gdje su kao u prvim poslijeratnim godinama, kada su se ostaci poraženog klasnog neprijatelja svim sredstvima borili protiv mlade narodne vlasti ponovo izmislili svoju "gospu", kojom zastrašuju neuke ljude, pokušavaju ih "žedne preko vode prevesti" to jest politički izmanipulirati i upregnuti u kola onih što rade protiv interesa naših naroda i narodnosti. Pojedinci su se, izgleda, do te mjere obezobrazili da smo već postali dužni kazati da preko toga više nećemo prelaziti. Vinovnike svega toga treba javno imenovati i onemogućiti da ostvare svoje mračne namjere da naše ljude, posebno omladinu ponovo razdvajaju i zavađaju na vjerskoj i nacionalnoj osnovi i tako stvore uslove za miješanje iz inostranstva u naše unutrašnje stvari i za pritiske na nezavisnost i teritorijalni integritet Jugoslavije.[5]«
.svg)
