Prijeđi na sadržaj

Krasopis

Izvor: Wikipedija
Kaligrafija
UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
Kaligrafija
Ujedinjeni Arapski Emirati Maroko Saudijska Arabija Bahrein Alžir Egipat Irak Jordan Libanon Mauretanija

Oman Palestina Sudan Tunis Jemen

Regija: Arapske zemlje
Godina upisa: 2021.
Ugroženost: -
Poveznica: UNESCO:01718

Kaligrafija (grčki: καλλιγραφία / kalligrafia; κάλλος / kallos = lijepo, γράφειν / grafein = pisati) ili krasopis[1][2] umjetnost je lijepog pisanja rukom uz pomoć pera, kista, tinte ili nekog drugog pribora za pisanje. Osoba koja se bavi krasopisom zove se krasopisac ili kaligraf.[3][4]

Poznato je da je službeni matematički font (kakav se koristi na matematičkim fakultetima) oblik kompjuterskog krasopisa.

Od 2021. godine na UNESCO.vom je popisu nematerijalne svjetske baštine.

Šibenska molitva, primjer kaligrafije iz 14. st.

Važnost kaligrafije u povijesti kulture ogromna je svuda gdje je prepisivanje svetih tekstova imalo samo po sebi duhovnu vrijednost: primjerice u islamu, gdje je bismillah najčešći kaligrafski oblik. U kineskoj i japanskoj kulturi pisanja kaligrafija je i danas vrlo važna i inspirativna. Važnije od čitljivosti je postizanje savršene estetske uravnoteženosti i pokazivanje osjećaja.

Mnogi kaligrafi ukazuju na meditativni karakter svog posla:

»Mir tog posla ispunjava cijelo biće potpunim zadovoljstvom, u kojem nas vrijeme i prostor, kao obrisano, uopće ne brinu i ne opterećuju«

(Andreas Schenk).

Zapadna kaligrafija

[uredi | uredi kôd]

Iako je kaligrafija u Europi nakon početka novog doba značajno izgubila na važnosti, još živi kao oblik umjetnosti i kao hobi. Praktičnu primjenu ima još u oblikovanju nekih dokumenata, plakata ili upisivanja u neke knjige u određenim svečanim prigodama.

U cijeloj Europi postoje povijesna djela antičkih i srednjovjekovnih kaligrafa, koja su u više primjeraka nastajali u samostanima i vrlo su bogato opremljena s puno detalja (svečani kodeksi ili oslikani (iluminirani) rukopisi). Savršenstvo prepisivanja postignuto je kod poluuncijala, karolinškog i humanističkog pisma.

Nakon izuma tiska, kaligrafija se koristila kod pisanja svečanih službenih dokumenata (diploma, povelja i sl.). Krasopis se predavao u mnogim školama, za što je najvažniji udžbenik kaligrafa (krasopisca) i umjentika pisanja, Edwarda Johnstona, iz 1906. godine, Writing & Illuminating, & Lettering ("Pisanje i oslikavanje, te oblikovanje slova"). Njegova se kaligrafija i danas koristi u Londonskoj podzemnoj željeznici.

Arapska kaligrafija

[uredi | uredi kôd]
Kuran iz Andaluzije (12. st.)

Arapski kaligrafi imaju višestoljetnu tradiciju. Zbog zabrane slika u Kuranu koristilo se kurzivno arapsko pismo u kaligrafskoj umjetnosti, čime su nastale slike od slova, tzv. kaligrami.

Naročiti oblik umjetničke arapske kaligrafije razvio se početkom 20. stoljeća u Osmanskom Carstvu.

Turska kaligrafija

[uredi | uredi kôd]

U turskom su pravu postojali nišandži koji su bili krasopisci. Vladareve su isprave prolazile njihovu redakturu. Imali su jednak status kao defterdari. Zajedno s kadijaskerima, bili su dijelom divana, vijeća velikog vezira.[5]

Hebrejska kaligrafija

[uredi | uredi kôd]
Mi Fu, kineska kaligrafija stila Xinshu iz razdoblja dinastije Song (1051. – 1108.)

Još od talmudskih vremena, osoba koja piše hebrejske tekstove naziva se sofer (naglasak na "e"). Zanimanje sofera iziskuje višegodišnje školovanje i unutar židovstva vrlo je cijenjeno. Biblijski tekstovi pišu se guščjim perom i tintom bez dodataka metala, a sofer je sam priprema. Podloga na kojoj se piše uvijek je posebno u tu svrhu ručno izrađen pergament. Hebrejski su tekstovi bez vokala, ali imaju posebne ukrase koji se opisuju kao "krunice". Tekstovi moraju biti pisani bez ijedne pogreške i vrlo točno. Sofer ne smije pisati napamet, nego mora svako pojedino slovo kopirati iz predloška.

Istočnoazijska kaligrafija

[uredi | uredi kôd]

Kaligrafija u Aziji, uglavnom na prostoru Kine i Japana (Koukai znanstvenik i umjetnik, poznati krasopisac iz 9.st.) ima još uvijek visoki položaj u društvenom i umjetničkom životu. Najčešće se za pisanje koristi kist, štapići tuša i kamen za tuš, na papiru. Prije samog pisanja, dio štapića tuša nariba se i u kamenoj posudi miješa s vodom ili vinom. Čin pisanja je danas najčešće impulzivan, što znakove čini teško čitljivim, ali zato utoliko izražajnijim.

Kaligrafska umjetnička djela ukrašavaju kao okomite pločice u paru i kao vodoravne pločice s imenima kineske vrtove. U organiziranju vrta gotovo su neizostavne i čine njegov značajan ukrasni element. To su često stihovi iz poznatih pjesama, kojima se naglašava posebnost okoline u koju se stavlja.

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. Pišemo krasopisom Hrvatski školski muzej (pristupljeno 17. siječnja 2019.)
  2. Eklektički krasopis. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. prosinca 2012. Pristupljeno 15. travnja 2012.
  3. KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Srijeda, 27. svibnja 2009.
  4. Ivan Krstitelj Tkalčić: Monumenta historica civitatis Zagrabiae metropolis regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae. Povijesni spomenici grada Zagreba prijestolnice Kraljevine Dalmatinsko-hrvatsko-slavonske.
  5. Predavanja iz predmeta Povijest države i javne uprave Specijalistički diplomski stručni studij javne uprave Pravni fakultet Osijek

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Krasopis