Kraljevina Portugal
_(1554-1659).svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg)
_-_Lesser.png)
Kraljevina Portugal, poznata kao i Ujedinjeno Kraljevstvo Portugala, Brazila i Algarvesa te Kraljevina Portugala i Algarvesa, bila je portugalska monarhija i prekretnica moderne Republike Portugal. Postojala je u različitim razmjerima između 1139. i 1910. godine. Često se naziva Portugalsko Carstvo zbog svojih prekomorskih kolonija.
Prethodnica Kraljevine Portugal bila je Grofovija Portugal, koju je u 9. stoljeću kao dio rekonkviste osnovao Vímara Peres, vazal kralja Asturije. Okrug je 1097. postao dio Kraljevine León, a portugalski grofovi uspostavili su se kao vladari nezavisne kraljevine u 12. stoljeću, nakon Bitke kod São Mamedea. Kraljevinom je vladala dinastija Alfonsine do krize između 1383. i 1385., nakon čega je prijestolje pripalo dinastiji Aviz.
Tijekom 15. i 16. stoljeća, portugalsko istraživanje uspostavilo je ogromno kolonijalno carstvo. Od 1580. do 1640. Kraljevina Portugal bila je u personalnoj uniji – poznatoj kao Iberijskoj uniji – s Habsburškom Španjolskom.
Nakon Portugalskog restauracijskog rata (1640. – 1668.), prijestolje je pripalo dinastiji Braganza, a potom dinastiji Gotha. Od tada je utjecaj Portugala opao, ali je ostao velika europska i svjetska sila zahvaljujući svojoj najvrijednijoj koloniji – Brazilu. Nakon stjecanja nezavisnosti Brazilskog Carstva, Portugal je nastojao širiti se u Africi, ali je na kraju bio prisiljen zaustaviti svoje širenje zbog ultimatuma puno moćnijeg Britanskog Carstva iz 1890. godine, što je na kraju dovelo do kolapsa kraljevine u revoluciji 5. listopada 1910. i uspostave Portugalske Republike.
Kraljevina Portugal bila je apsolutna monarhija do 1822. godine, a izmjenjivala se između apsolutne i ustavne monarhije od 1822. do 1834. godine, kada je ostala ustavna monarhija sve do svog pada.
Kraljevina Portugal nalazi svoj začetak u Grofoviji Portugal (1096. – 1139.), koja je bila poluautonomna grofovija Kraljevine León. Nezavisnost od Leóna odvijala se u 3 faze:
- 26. srpnja 1139., kada je Afonso Henriques interno proglašen portugalskim kraljem;[1]
- 5. listopada 1143., kada je Alfons VII. priznao Afonsa Henriquesa za kralja putem Ugovora iz Zamore;
- Papinska bula Manifestis Probatum (1179.), u kojoj je papa Aleksandar III. priznao nezavisnost Portugala.
Nakon što je Portugal postao nezavisan, potomci Afonsa I. vladali su Portugalom do 1383. godine. Čak i nakon promjene u dinastijama, svi monarsi Portugala potječu od Afonsa I.
Osnutak Kraljevine Portugal leži u rekonkvisti, postupnom ponovnom osvajanju Pirenejskog poluotoka od Maura.[2] Nakon što se uspostavio kao zasebno kraljevstvo 1139. godine, Portugal je dovršio ponovno osvajanje maurskog teritorija dolaskom do Algarvea 1249. godine, ali je njegova neovisnost i dalje bila ugrožena zbog susjedne Krune Kastilije sve do potpisivanja Ugovora iz Ayllóna (1411.).[3]
Oslobođen prijetnji svom postojanju i neosporan ratovima koje su vodile druge europske države, portugalska pozornost usmjerila se prekomorskim zemljama prema vojnoj ekspediciji na muslimanske zemlje sjeverne Afrike.[4] Bilo je nekoliko vjerojatnih motiva za njihov prvi napad na Marinidski Sultanat u današnjem Maroku. Ponudio je priliku za nastavak kršćanskog križarskog rata protiv islama, a to je obećavalo slavu na bojište i ratni plijen.[5] To je također bila prilika za proširenje portugalske trgovine i rješavanje ekonomske krize.[4]
Godine 1415. izvršen je napad na Ceutu, strateški smještenu sjevernoafričku muslimansku enklavu duž Sredozemnog mora te jednu od luka saharske trgovine zlatom i robljem. Osvajanje je bilo vojni uspjeh i označilo je jedan od prvih koraka u portugalskom širenju izvan Pirenejskog poluotoka, ali se pokazalo skupim za obranu od muslimanskih snaga koje su ga ubrzo opsjele.[6] Portugalci ga nisu mogli koristiti kao bazu za daljnje širenje u zaleđe,[7] a saharske karavane samo su promijenile svoje rute kako bi zaobišle Ceutu i koristile alternativne muslimanske luke.[8]
Podrobniji članak o temi: Portugalsko kolonijalno carstvoPortugalsko Carstvo nastalo je na početku doba velikih geografskih otkrića, a moć i utjecaj Kraljevine Portugal s vremenom su se proširili diljem svijeta. Nakon rekonkviste, portugalski pomorci počeli su istraživati obalu Afrike i atlantske otočja 1418. – 1419. godine, koristeći najnovija dostignuća u navigaciji, kartografiji i pomorskoj tehnologiji, kao što je karavela, s ciljem pronalaženja morskog puta do izvora unosne trgovine začinima. Godine 1488. Bartolomeu Dias zaobišao je Rt dobre nade, a 1498. Vasco da Gama stigao je do Indije. Godine 1500., bilo slučajnim spuštanjem na kopno ili tajnim dizajnom krune, Pedro Álvares Cabral stigao je do današnjeg Brazila, a još je upitno je li bilo slučajnim spuštanjem na kopno ili tajnom ekspedicijom krune.
Tijekom sljedećih desetljeća, portugalski pomorci nastavili su istraživati obale i otoke istočne Azije, uspostavljajući utvrde i tvornice. Do 1571. niz pomorskih predstraža povezivao je Lisabon s Nagasakijom duž obala Afrike, Bliskog istoka, Indije i južne Azije. Ta trgovačka mreža i kolonijalna trgovina imale su značajan pozitivan utjecaj na portugalski gospodarski rast (1500. – 1800.).
Kada je španjolski kralj Filip II. preuzeo portugalsku krunu 1580. godine, započela je šezdesetogodišnja personalna unija Španjolske i Portugala, koja je u kasnijoj historiografiji poznata kao Iberijska unija. Kako je španjolski kralj bio i kralj Portugala, portugalske su kolonije postale predmetom napada 3 suparničke europske sile neprijateljski raspoložene prema Španjolskoj – Republike Nizozemske, Engleske i Francuske. Sa svojim manjim stanovništvom, Portugal nije mogao učinkovito obraniti svoju prenapregnutu mrežu trgovačkih postaja, a Carstvo je počelo dugo i postupno propadati. Brazil je postao najvrednija kolonija, sve dok se nije odvojio 1822. godine.
Treće doba carstva obuhvaća završnu fazu portugalskog kolonijalizma nakon stjecanja nezavisnosti Brazila 1820-ih. Do tada su se kolonijalni posjedi sveli na utvrde i plantaže duž afričke obale, portugalski Timor te enklave u Indiji i Kini (portugalski Makao).
Zajednica zemalja portugalskog jezika služi kao kulturni i međuvladin nasljednik Portugalskog Carstva.[9]
Makao je Kini vraćen 20. prosinca 1999. prema uvjetima sporazuma oko kojeg su pregovarali Narodna Republika Kina i Portugal. Unatoč tome, portugalski jezik ostaje suslužbeni s kantonskim kineskim u Makau.[10]
Iako je Portugal 1975. započeo proces dekolonizacije Istočnog Timora, on se od 1999. – 2002. ponekad smatrao posljednjom preostalom kolonijom Portugala, budući da Portugal nije opravdao indonezijsku invaziju Istočnog Timora.
Osam bivših kolonija Portugala imaju portugalski kao službeni jezik. S Portugalom, one su sada članice Zajednice zemalja portugalskog jezika, koje zajedno zauzimaju ukupno 10 742 000 km², tj. 7,2 % kopnene površine Zemlje.[11] Šest je pridruženih promatrača Zajednice – Gruzija, Japan, Mauricijus, Namibija, Senegal i Turska. Štoviše, 12 zemalja ili regija kandidatkinja podnijelo je zahtjev za članstvo u ZZPJ-u i čekaju odobrenje.
Danas je portugalski jedan od glavnih svjetskih jezika, 6. s približno 240 000 000 govornika diljem svijeta.[12] Također je 3. jezik po broju govornika u Americi, uglavnom zahvaljujući Brazilu, iako postoje i značajne zajednice u zemljama poput Kanade, SAD-a i Venezuele. Osim toga, postoje brojni kreolski jezici koji se temelje na portugalskom.
Kako su portugalski trgovci vjerojatno bili prvi koji su u Europu uveli slatku naranču, u nekoliko suvremenih indoeuropskih jezika to voće je nazvano po njima.[13]
U svijetlu njegove međunarodne važnosti, Portugal i Brazil vode pokret za uključivanje portugalskog kao jednog od službenih jezika Ujedinjenih naroda.[14]
Početkom 20. stoljeća, republikanizam je u Lisabonu rastao u broju i podršci među naprednim političarima i utjecajnim tiskom. Bez obzira na manjinu u odnosu na ostatak države, a vrhunac republikanizma imao je političku korist od lisabonskog atentata 1. veljače 1908. godine. Dok su se vraćali iz vojvodske palače, kralj Karlo I. i princ Luís Filipe ubijeni su u atentatu. Smrću kralja i njegovog prijestolonasljednika, drugi sin Karla I., Manuel II., postao je kralj. Manuelova vladavina je bila kratka, a okončana je revolucijom 5. listopada 1910. godine. Manuel je završio u progonstvu u Britanskom Carstvu, a Kraljevina Portugal postaje današnja Portugalska Republika.
Dana 19. siječnja 1919. u Portu je proglašena Monarhija Sjevera, koja je svrgnuta mjesec dana kasnije i od tada se nije dogodila nijedna druga monarhistička kontrarevolucija u Portugalu.
Nakon republikanske revolucije u listopadu 1910. godine, preostale kolonije Kraljevine postale su prekomorske pokrajine Portugalske Republike do kraja 20. stoljeća.
.svg)
.svg)
.svg)
-
-
-
-
Grb kralja Portugala.
.svg)
.svg)
.svg)
_Rei_de_Portugal.jpg)
- ↑ Willner, Mark; Hero, George; Weiner, Jerry. 2006. Global History Volume I: The Ancient World to the Age of Revolution [Globalna povijest Svezak I: Antički svijet do doba revolucije]. str. 190. ISBN 978-0-7641-5811-7
- ↑ Diffie, Bailey W. 1977. Foundations of the Portuguese Empire 1415-1580. University of Minnesota Press. Minnesota. str. 301. ISBN 978-0-8166-0782-2
- ↑ Newitt, Malyn D.D. 2005. A History of Portuguese Overseas Expansion 1400–1668. Routledge. str. 15. – 17. ISBN 0-415-23979-6
- ↑ a b Newitt, Malyn D.D. 2005. A History of Portuguese Overseas Expansion 1400–1668. Routledge. str. 19. ISBN 0-415-23979-6
- ↑ Boxer, Charles Ralph. 1969. The Portuguese Seaborne Empire 1415–1825. Hutchinson. str. 19. ISBN 0-09-131071-7
- ↑ Abernethy, David. 2000. The Dynamics of Global Dominance: European Overseas Empires 1415–1980. Yale University Press. str. 4. ISBN 0-300-09314-4
- ↑ Newitt, Malyn D.D. 2005. A History of Portuguese Overseas Expansion 1400–1668. Routledge. str. 21. ISBN 0-415-23979-6
- ↑ Diffie, Bailey W. 1977. Foundations of the Portuguese Empire 1415–1580. University of Minnesota Press. str. 55. ISBN 978-0-8166-0782-2
- ↑ CPLP - Comunidade dos Países de Língua Portuguesa - Histórico - Como surgiu?. www.cplp.org. Pristupljeno 15. travnja 2023.
- ↑ Macau. www.loc.gov. Pristupljeno 15. travnja 2023.
- ↑ CPLP
- ↑ IOL Diário - Somos 240 milhões de falantes. web.archive.org. 12. listopada 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. listopada 2010. Pristupljeno 15. travnja 2023.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
- ↑ Ostergren, Robert Clifford; Boss?, Mathias Le. 6. ožujka 2011. The Europeans: A Geography of People, Culture, and Environment (engleski). Guilford Press. ISBN 978-1-60918-140-6
- ↑ IOL Diário - ONU: Petição para tornar português língua oficial. web.archive.org. 9. siječnja 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. siječnja 2009. Pristupljeno 15. travnja 2023.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)