Karlo VI., car Svetog Rimskog Carstva
| Karlo VI. (III.) | |
|---|---|
| |
| Karlo VI. Habsburg | |
| rimsko-njemački car i rimsko-njemački kralj | |
| Vladavina | 12. listopada 1711. – 20. listopada 1740. |
| Krunidba | 22. prosinca 1711., Frankfurt |
| Prethodnik | Josip I. |
| Nasljednik | Karlo VII. Albert |
| ugarski kralj i hrvatski kralj | |
| Vladavina | 17. travnja 1711. – 20. listopada 1740. |
| Krunidba | 22. svibnja 1712., Bratislava |
| Prethodnik | Josip I. |
| Nasljednik | Marija Terezija Austrijska |
| češki kralj | |
| Vladavina | 17. travnja 1711. – 20. listopada 1740. |
| Krunidba | 5. rujna 1723., Prag |
| Prethodnik | Josip I. |
| Nasljednik | Marija Terezija Austrijska |
| Supruga | Elisabeth Christine of Brunswick-Wolfenbüttel |
| Djeca | Marija Terezija Marija Ana Marija Amalija |
| Puno ime | Karl Franz Joseph Wenzel Balthasar Johann Anton Ignaz |
| Dinastija | Habsburg |
| Otac | Leopold I. |
| Majka | Tereza Sobieska |
| Rođenje | 1. listopada 1685., Beč |
| Smrt | 20. listopada 1740., Beč |
| Vjera | rimokatolik |
Karlo VI. (Beč, 1. listopada 1685. – Beč, 20. listopada 1740.), rimsko-njemački car (1711. – 1740.), ugarsko-hrvatski (Karlo III.) i češki kralj (Karlo II.). Zadnji je muški potomak iz dinastije Habsburg, zbog čega je Pragmatičnom sankcijom nastojao osigurati prijestolje kćeri Mariji Tereziji.[1]
Rodio se kao drugorođeni sin rimsko-njemačkog cara Leopold I. i Tereze Sobieske zbog čega je bio predodređen za nasljedstvo španjolske krune, dok je njegov stariji brat Josip I. naslijedio oca na carskom i kraljevskom prijestolju. U ratu za španjolsku baštinu Karlo na čelu austrijskih trupa ulazi u Madrid gdje je 1705. godine okrunjen za kralja Aragona i Kastilje. Zbog iznenadne smrti brata, Josipa I., koji nije ostavio muških potomaka, morao se odreći krune Kastilje i Aragona i preuzeti krunu Svetog Rimskog Carstva i Ugarske. Mirom u Utrechtu 1713. godine, završio je Rat za španjolsku baštinu, kojim se Karlo odrekao španjolskog prijestolja, ali je mirom u Rastattu (1714.) uspio steći španjolske posjede (Milano, Napulj, Siciliju, Sardiniju, španjolsku Nizozemsku).[1] Unatoč postignutom uspjehu, uskoro je izgubio svu ostvarenu dobit. Siciliju i Napuljsko Kraljevstvo ustupio je napuljskom kralju Karlu VII. (španj. Karlo III.), dok je kralj Savoje Viktor Amadej II. dobio Sardiniju (1720.).
U trenutku stjecanja carske krune bio je jedini muški odvjetak habsburške loze, zbog čega se nametalo pitanje nasljedstva u slučaju da ne bi za života ostavio muške potomke. Stjecanjem okolnosti, time se pružila prilika Hrvatskom saboru da se samstalno uključi u dinastičku politiku i da nastupi nezavisno od Ugarske. Sabor je donio Pragmatičnu sankciju 1713. godine, na osnovu koje je omogućio Karlovoj kćeri Mariji Tereziji da ga naslijedi u habsburškim nasljednim zemljama.
Godine 1716. započeo je rat protiv Osmanskog Carstva, kako bi pomogao saveznici Veneciji, koju su Osmanlije napale u Grčkoj i Dalmaciji. Carska je vojska pod zapovjedništvom Eugena Savojskog postigla niz vojnih uspjeha kod Petrovaradina i Beograda, a Mlečani u Dalmaciji, nakon čega su Osmanlije bile prisiljene zatražiti mir, koji je sklopljen u Požarevcu 1718. godine. Tim mirom Austrija je proširila svoje posjede na sjevernu Bosnu, Srbiju, ostatak Srijema, Banat s Temišvarem i Vlaškom do Alute.[2] Istodobno s vojnim uspjesima, Karlo je ostvario i uspjeh na diplomatskom polju. Do 1721. godine sve su nasljedne zemlje prihvatile zakon o nasljedstvu, a 1722. godine to je učinila i Ugarska, uvjetujući svoj pristanak nedjeljivošću Hrvatske od Ugarske.
Karlo je 1734. godine bio uvučen u rat za poljsku baštinu, zbog čega je reorganizirao Vojnu krajinu i ustrojio je kao zasebnu zemlju, unatoč protivljenjima Hrvatskog sabora. Budući da se u to vrijeme već znalo kako će suprug Marije Terezije biti lotarinški vojvoda Franjo Stjepan, Francuska se uključila u rat za poljsku baštinu, kako bi spriječila ujedinjenje Austrije s Lotaringijom. Sukob je okončan 1735. godine tako što je Francuska dobila Lotaringiju, Franjo Stjepan je za odštetu dobio Toskanu, a Austrija je u zamjenu za izgubljenu Siciliju i jug Italije dobila talijanska vojvodstva Parmu i Piacenzu.[3]
Udajom Marije Terezije za Franju Stjepana 1736. utemeljena je dinastija Habsburg-Lothringen. Sljedeće godine započeo je novi rat između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva koji je završio mirom u Beogradu 1739. godine, po kojem je Austrija bila prisiljena vratiti Turcima sve ono što je bila zauzela u prethodnom ratu. Sve to nije bilo dovoljno, tako da je njegovom smrću 20. listopada 1740. počeo Rat za austrijsku baštinu. Novi njemačko-rimski car nakratko je postao Karlo VII. Albert (1742. – 1745.).
- ↑ a b Karlo VI. - Hrvatska enciklopedija
- ↑ Budak, Neven; Strecha, Mario; Krušelj, Željko, Habsburzi i Hrvati, str. 95.
- ↑ Budak, Neven; Strecha, Mario; Krušelj, Željko, Habsburzi i Hrvati, str. 96.
- Budak, Neven; Strecha, Mario; Krušelj, Željko, Habsburzi i Hrvati, Srednja Europa, Zagreb, 2003.
- Karlo VI. - Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 17. veljače 2016. (hrv.)
| Prethodnik: | Hrvatsko-ugarski kralj (1711.-1740.) | Nasljednik: |
| Josip I. (1705. – 1711.) | Marija Terezija (1717. – 1780.) |
| Prethodnik: Josip I. (1705. – 1711.) |
Rimsko-njemački car | Nasljednik: Karlo VII. Albert (1740. – 1745.) |
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||