Rimsko-njemački kralj
Pojam Rimsko-njemački kralj označava u novijoj stručnoj povijesnoj literaturi vladara Svetog Rimskog Carstva u vremenu između njegova izbora za kralja i krunidbe za cara. Njihov naslov je od vremena kasnih Salijaca glasio Rimski kralj ili Kralj Rimljana (lat.: Rex Romanorum). Moderna terminologija želi ovim pojmom izbjeći miješanje s rimskim kraljevima u doba antičkog Rima, jednako kao i analognim pojmom Rimsko-njemački car radi razlikovanja između vladara Svetog Rimskog Carstva u srednjem i ranom novom vijeku i njemačkih careva, vladara Njemačkog Carstva osnovanog 1871.
Naslov Rex Romanorum pojavljuje se u doba kasnih Otona, pojačano u doba cara Henrika II. Sljedeća dinastija Salijaca koristila ga je svjesno i intenzivno da istakne zahtjev za položaj rimskog cara nasuprot naslovu Rex Teutonicorum (kralj Nijemaca), koji je koristio papa, dijelom i zato da njihove zahtjeve učini manje vrijednima, ali koji u srednjem vijeku nije službeno korišten. Budući da je s kraljevskom čašću bio povezan i pojam sakralnog odn. zahtjev za sakralnom vlasti, naslov Rex Romanorum je u doba borbe za investituru s papom postao uobičajen naslov.
U kasnom srednjem vijeku naslov je postao uobičajen za izabrane kraljeve koji još nisu okrunjeni za cara Svetog Rimskog Carstva. U ranom novom vijeku Maksimilijan I. bio je prvi vladar koji se kao izabrani rimsko-njemački kralj godine 1508. s papinim dopuštenjem nazvao „izabrani rimski car“. Karlo V., koji je 1519. bio izabran za rimsko-njemačkog kralja, preuzeo je nakon krunidbe za cara u Aachenu 23. listopada 1520. naslov „Izabrani rimski car“. Naslov Rimski kralj postao je nakon toga naslov prijestolonasljednika. Dodjeljivan je designiranom carevu nasljedniku, ako bi za njegova života bio izabran i okrunjen za kralja.
Oslanjajući se na tu tradiciju francuski car Napoleon Bonaparte dodijelio je svome sinu Napoleonu II. naslovRoi de Rome (Kralj Rima).
- Helmut Beumann: Rex Romanorum. U: Lexikon des Mittelalters, Bd. 7, Sp. 777f. (s daljnjom literaturom)