John Lewis Hall
| John Lewis Hall | |
 | |
| Rođenje | 21. kolovoza 1934. Denver, Colorado, SAD |
|---|---|
| Državljanstvo | Amerikanac |
| Polje | Fizika |
| Institucija | Nacionalni institut za standarde i tehnologiju (NIST) Sveučilište Colorado u Boulderu |
| Alma mater | Sveučilište Carnegie Mellon u Pittsburghu |
| Poznat po | Optički frekventni češalj |
| Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za fiziku (2005.) |
| Portal o životopisima | |
John Lewis Hall (Denver, 21. kolovoza 1934.), američki fizičar. Diplomirao (1958.) i doktorirao (1961.) na Sveučilištu Carnegie Mellon u Pittsburghu. Radio u Nacionalnom institutu za standarde i tehnologiju (NIST) i na Sveučilištu Colorado u Boulderu (od 1962. do 2004.). Bavio se razvojem metoda za mjerenje frekvencija vidljive svjetlosti s točnošću od 15 znamenki. Praktična primjena njegova rada omogućila je provjeru teorije posebne ili specijalne teorije relativnosti i provjeru vrijednosti temeljnih fizikalnih konstanti, razvoj preciznih satova i poboljšanje satelitskih navigacijskih sustava kao što je Globalni položajni sustav ili GPS. Za doprinos razvoju kvantne optike i metoda precizne laserske spektroskopije s T. W. Hänschom dobio Nobelovu nagradu za fiziku 2005. (te je godine nagrađen i R. J. Glauber).[1]
Frekventni češalj je niz veoma uskih laserskih linija koje su u fazi i međusobno su udaljene jedan period ponavljanja.
Podrobniji članak o temi: Laserska spektroskopijaLaserska spektroskopija je spektroskopska tehnika u kojoj se kao izvor elektromagnetskoga zračenja koristi laser s kontinuirano promjenljivom valnom duljinom. Prednost je uporabe lasera velika gustoća energije po širini spektralne linije, monokromatičnost emitiranoga zračenja i paralelnost snopa, što spektroskopu s laserom daje velike prednosti pred spektroskopima koji koriste dio spektra izvora bijele svjetlosti. Najvažnije su i najčešće metode laserska spektroskopija zasićenja, laserska polarizacijska spektroskopija i dvofotonska laserska spektroskopija, kod kojih se uklanja Dopplerov učinak, prisutan kod svih drugih spektroskopskih metoda, pa se dobivaju vrlo uske spektralne linije, s pomoću kojih se može znatno točnije proučavati struktura tvari. Najčešće se koriste takozvani tekućinski laseri, kod kojih je aktivno sredstvo neka otopina organskog ili anorganskoga podrijetla, koji rade kontinuirano u vidljivom dijelu spektra, a potiču se na rad vidljivim i ultraljubičastim zračenjem organsko-ionskoga lasera, ili pak laserski sustavi kod kojih je aktivno sredstvo kristal safira dopiran titanijem (za valne duljine od 700 do 1000 nm).