Prijeđi na sadržaj

Ivan Rafael Rodić

Izvor: Wikipedija
Ivan Rafael Rodić
Ivan Rafael Rodić
 Ovaj članak ili odlomak mogao bi sadržavati originalne ideje ili plodove originalnog istraživačkog rada, što bitno umanjuje njegovu nepristranost. (Rasprava)Vidi: Wikipedija:Bez vlastitog istraživanja
Ivan Rafael Rodić
Ivan Rafael Rodić
 Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.
Monsinjor
Ivan Rafael Rodić
beogradski nadbiskup
zrenjaninski apostolski upravitelj
Ivan Rafael Rodić uskoro poslije dolaska u Beograd
Ivan Rafael Rodić uskoro poslije dolaska u Beograd
Rođen 1870.
Nurkovac, Hrvatska
Umro 10. svibnja 1954.
Požega, Hrvatska
Zaređen za svećenika 1893.
Portal: Kršćanstvo
Portal o životopisima

Ivan Rafael Rodić (Nurkovac, 1870. – Požega, 10. svibnja 1954.) bio je prvi beogradski nadbiskup od 1924. do 1936. godine.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Podrijetlo i školovanje

[uredi | uredi kôd]

Ivan Rodić rođen je 15. lipnja 1870. kao peto od šestoro djece u selu Nurkovcu kod Požege, u tadašnjoj Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, u Austro-Ugarskom carstvu. Krstio ga je na ime Ivan još istoga dana brestovački župnik Ferdinand Domanković.[1] Njegovi roditelji Fabijan (1840. – 1918.) iz Nurkovca i Ana (rođ. Kožović, 1837. – 1917.) iz bližnjih Pavlovaca bili su iz zemljoradničkih obitelji. Među Rodićima je bilo šestoro svećenika, među njima četvorica franjevci, od kojih je Ivan bio najmlađi.[nedostaje izvor]

Pučku školu pohađao je u Brestovcu; njegov praujak, bivši franjevački provincial Ivo Rodić, omogućio mu je nastavak školovanja u glasovitoj klasičnoj gimnaziji u Požegi, gdje je boravio u franjevačkom samostanu. Franjevcima se pridružio u Beču 14. rujna 1886. godine, gdje je na kraju novicijata položio redovničke zavjete i dobio redovničko ime Rafael. Nastavio je školovanje u Dunaföldváru u Mađarskoj. Prvu godinu teologije pohađao je u Baji, a nastavio na Bečkom sveučilištu na Bogoslovskom fakultetu, gdje je završio studij s odličnim uspjehom. Svečane zavjete položio je u Beču 14. srpnja 1891., a svećeničko ređenje primio je u Bečkoj katedrali sv. Stjepana 23. srpnja 1893. iz ruku nadbiskupa i kardinala Antona Grusche.[2][3]

Profesor

[uredi | uredi kôd]

Kao franjevac je diplomirao na Bečkom sveučilištu na Bogoslovskom fakultetu iz teologije te 1893. poćeo držati pradavanja u Baji, gdje je ostao do 1898.[4][5][6][7][8][9][10]

Crkvene službe

[uredi | uredi kôd]

Rodić je bio među vođama hrvatskog katoličkog pokreta koji je pokrenuo krčki biskup Antun Mahnić, a cilj mu je bio da katolici nastupaju kao takvi i u javnosti. Obnašao je važne službe unutar franjevačkog reda kao i na razini sveopće Crkve te je između ostalog bio:

  • profesor svetopisamskih zanosti u Baji (1893. – 1898.);
  • savjetnik vrhovnog komisara Lutza i gvardijan franjevačkog samostana u Beču (1899.);
  • prvi kustos novoosnovane hrvatske franjevačke provincije Svetoga Ćirila i Metoda (1900. – 1903.);[11]
  • gvardijan franjevačkih samostana u Zagrebu (1900. – 1903.; 1909. – 1912.), Varaždinu (1903. – 1909.) i na Trsatu (1918. – 1923.);[12]
  • provincialni definitor i provincialni ministar (1912. – 1918.);
  • obnovitelj crkava u Zagrebu, Iloku i u Beču;
  • urednik glasila trećeredaca »Ružičnjak« (1906.);
  • urednik homiletičkog časopisa »Dušobrižnik« (1909.);
  • preureditelj franjevačkog Trećeg reda u Hrvatskoj kao i u Bosni i Hercegovini sa osnivanjem Saveza trećeg reda;
  • ustanovitelj Družbe sv. Rafaela za iseljenike;
  • ureditelj dušnopastirske brige za slovenske i hrvatske doseljenike u Kanadi i SAD;
  • glavni apostolski vizitator u Kanadi i SAD, kao i u više europskih država;[13]
  • bio je također provincial u Hrvatskoj (od 1912.).[14][15]

Djelovanje mu je bilo dakle svestrano; zagrijao se također za obnovu, koju je potaknuo papa Lav XIII. i postao – uz provinciala Vošnjaka – njezin glavni izvršilac, kako sam kaže:

»Otkako poznajem naš Red, nikada nisam odobravao način života koji se po našim stranama uvukao i uvriježio. Stoga sam radosno pozdravio vijest o reformi… Ja vas iskreno kao pravi vaš brat savjetujem, da bez ikakva krzmanja primite reformu«.[16][17][18][19][20][21]

Biskup i nadbiskup

[uredi | uredi kôd]

Apostolski upravitelj u Bečkereku

[uredi | uredi kôd]

Srazmjerno kasno, tek nakon složenih diplomatskih nastojanja, Banatska Apostolska administratura sa sjedištem u Velom Bečkereku, između ostalih, dobila je apostolskog upravitelja 1923. godine.

Prema riječima barskog nadbiskupa franjevca Milinovića[22] ime Rafaela Rodića više se puta spominjalo kao mogućeg biskupa u nekoj upražnjenoj biskupiji već tijekom predratne Austro-Ugarske.[23][24]

Franjevački gvardijan na Trsatu Rodić bio je nakon rata, 10. veljače 1923., stvarno imenovan apostolskim upraviteljem jugoslavenskog dijela Banata u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca,[25] a za mjesec i pol dana preselio se u Veliki Bečkerek u Vojvodini. Rodić osobno spominje u pismu od 15. veljače, kao odgovor na imenovanje koji je stigao iz beogradske nuncijature, da je on sam ranije doduše mnogo puta slušao takve glasine, ali da ih je smatrao praznim glupostima i nije ih uzimao ozbiljno:

Latinski izvornik[26] Slovenski prijevod Hrvatski prijevod

”Licet a longiori iam tempore fama tum per diurna folia, tum viva voce divulgaretur, exiguitatem meam in combinatione esse pro munere apostolici administratoris in Banatu, nullum hisce pondus dabam. Id tamen, quod possibile vix credidi, æstimatissimæ litteræ Excellentiæ Vestræ adimpletum nuntiant.”

„Čeprav se je že dolgo širila govorica, tako po časopisih kot ustno, da je moja malenkost v načrtu za službo apostolskega upravitelja v Banatu, temu nisem pripisoval nobene teže; vendar to, kar sem komaj verjel kot možno, velecenjeno pismo vaše prevzvišenosti potrjuje kot dejstvo.”

„Iako su dugo kružile glasine, i po novinama i po prepričavanju, da je moja malenkost u nacrtu za službu apostolskog upravitelja u Banatu, nisam tome pridavao nikakvu važnost; ali ono što sam jedva vjerovao da je moguće, cijenjeno pismo Vaše Preuzvišenosti potvrđuje kao činjenicu.”

U popratnom pismu uz imenovanje, nuncij Ermenegildo Pellegrinetti pohvalio ga je, rekavši da je, iako ga ne poznaje osobno, čuo mnogo dobra o njemu; pritom mu nije skrivao poteškoće i raznolike zapreke koje ga čekaju u novoj službi. Upozorio ga je, da on nema ni biskupski dvor ni svoje službenike ni sjemenište ni katedralu.[nedostaje izvor]

Poteškoće

[uredi | uredi kôd]

Iz Bakra je Rodić krenuo 26. ožujka, a u Bečkerek je stigao na Veliki petak, 30. ožujka, te je istoga dana napisao pozdravnu okružnicu svećenstvu, pozivajući ih na svoje ustoličenje, koje će se održati na Bijelu nedjelju 15. travnja 1923. Po dolasku u Bečkerek, Rodić se zajedno s tajnikom Čmelarom najprije nastanio u župnom dvoru, a zatim u samostanu pijarista[a] gdje je bilo i uredno kućanstvo, za koje su brinuli pijaristovska subraća.[27]

Novi apostolski upravitelj svečano je postavljen 15. travnja u župoj Crkvi sv. Ivana Nepomuka u Velikom Bečkereku, u čemu su sudjelovali od velikodostojnika: banjalučki biskup Jozo Garić, opat Banjalučke trapistske opatije Marija Zvijezda Bonevantura Diamant te franjevački provincial Mihael Troha,[28] preko 30 banatskih svećenika te veliko mnoštvo vjernika. Rodić je već sutradan sazvao savjetovanje s dekanima i na njihove prijedloge imenovao svo upravno osoblje prema crkvenim propisima.[29]

Cijela apostolska uprava imala je tada 80 svećenika; većina župa bila je višejezična; sam novi upravitelj tečno je govorio njemački, hrvatski i mađarski, kao i latinski. Glavna briga bila je posve zemaljske prirode: nije imao ni katedrale, ni stana, ni nadarbina, ni sjemeništa za izobrazbu svećeničkih pripravnika, što mu je zadavalo najviše glavobolja; štoviše, nova država SHS svojom je jednostranom agrarnom reformom posebno pogodila katolike; oduzela je katoličkim župama veći dio zemlje i tako je svećenstvo preko noći osiromašilo.[30] Rodić je ipak prionuo uz posao i već prve godine obavio i krizmu i kanonsku vizitaciju u 25 župa.[31]

Napisao je pismo koje otkriva s kakvim se još potpuno poteškoćama susreo novi crkveni upravitelj.[32] Pismo je poslato tamošnjem dekanu 21. prosinca 1924. pod tekućim brojem 1344. Iz toga se vidi kako je takva samovolja ozbiljno remetila urednu pastoralnu djelatnost naročito u Vojvodini, gdje su se kroz povijest uvijek ispreplitale i supostojale različite vjere, narodnosti i kulture; slične i još gore stvari doživljavao je kasnije u Beogradu.[33]

Lieber Herr Dechant![34] Prijevod na slovenski Prijevod na hrvatski

Ich muss Ihnen eine ungemeine traurige Nachricht mittheile. Die Regierung hat den Patres Missionären das Visum nicht verlangen wollen und somit können Sie leider die Misionen nicht fortsetzen. Die 2 Patres Tomitscek und Dr Schnabel sind beide shon am Donnerstag abgereist.

Ich bitte also den 2 Patres, die heute zu Ihnen kommen, dies mitzutheilen, dass sie Nachmittag hierher kommen. Die Regierung hat das Visum verwägert, weil jetzt Wahl-agitationen sind. Der 1 Pater, dessen Visum auf 6 Monate lautet kann hier verbleiben und allein die Missionen halten. Die Weihnatswoche möchte ich ihn nach Glogonj schicken, wo der Herr Pfarrer leidend ist. Da könnte er allein die hl. Mission abhalten und die Feiertage dem Herrn Pfarrer erleichtern.
Es thut mir unendlich wehe, dass die Missionen nicht abgehalten werden. Es ist aler „vis maior” und da kann mann nichts machen.
Glückliche Weihnachtsfeier Tage!
Mit oberhirtlichem Gruss u. Segen Ihr ergebenster P. Rafael Rodić, electus aepiscopus, apost. adm.
Gross-Betschkerek, 21/XII-24

Moram Vam sporočiti nenavadno žalostno novico. Vlada očetom misijonarjem ni hotela podaljšati dovoljenja za bivanje in zato žal ne bodo mogli nadaljevati misijona. Dvojica (iz skupine misijonarjev) – oče Tomiček in dr. Schnabel – sta odpotovala že v četrtek.

Prosim, sporočite to patroma, ki bosta prišla danes k vam, in naj popoldne prideta sem (k meni). Vlada je zavrnila dovoljenje za bivanje (vizum), ker je sedaj predvolilna vročica. Tisti oče, čigar dovoljenje se glasi na šest mesecev, lahko ostane tukaj in sam vodi misijon. Skozi božični teden ga bi mogel poslati v Glogonj, kjer je gospod župnik bolan. Tam lahko ima on sam sveti misijon in olajša gospodu župniku praznike.
Neskončno mi je žal, da ne bo mogoče imeti misijona (kakor je bilo načrtovano). Vse je „višja sila” in tukaj ne moremo ničesar ukrepati.
Vesele Božične praznične dni!
Z nadpastirskim pozdravom in blagoslovom Vaš najbolj vdani P(ater) Rafael Rodić, izvoljeni škof, apostolski upravitelj.
Veliki Bečkerek, 21. december 1924

Moram vam javiti jednu izuzetno tužnu vijest. Vlada nije htjela produžiti vize za misionare i stoga oni nažalost ne mogu nastaviti svoje misije. Dvojica otaca Tomitscek i dr. Schnabel otišli su već u četvrtak.

Zato Vas molim, da javite dvojici svećenika koji danas dolaze kod vas, neka dođu poslijepodne kod mene. Vlada je odrekla vizu jer je sada predizborna groznica. Onaj svećenik, čija je viza na 6 mjeseci, može ostati ovdje i sam voditi misije. Htio bih ga za božićni tjedan poslati u Glogonj, gdje je svećenik bolestan. Tamo može on sam držati misije i olakšati svećeniku blagdane.
Toliko mi je žao, što nećemo moći imati misije (onako kako su bile nacrtovane). Sve je to "viša sila" i tu ne možemo ništa učiniti.
Sretne božićne blagdane!
S natpastirskim pozdravom i blagoslovom, Vaš najodaniji otac Rafael Rodić, izabrani biskup, apostolski upravitelj.
Veliki Bečkerek, 21. prosinca 1924.

Katolički velikodostojnik u prijestolnici nove države

[uredi | uredi kôd]

Usred zauzetog posla u Velikom Bečkereku Rodića je zateklo imenovanje za prvog beogradskog nadbiskupa 29. listopada 1924. godine. Krajem studenoga 1923. okružnicom je obavijestio vjernike da ga je Papa imenovao beogradskim nadbiskupom s tim da ostane apostolski upravitelj Banata.[35]

Rodić je redovito boravio u Velikom Bečkereku i kao beogradski nadbiskup najmanje osam dana u mjesecu. Kad god je morao nekamo otputovati, redovito je obavještavao Apostolsku upravu Banata o svome mjestu stanovanja i trajanju svoje odsutnosti, a svu svoju brigu posvetio je svećenstvu, između ostaloga očinski ukazujući na moguće pogreške. Učinio je to i osobno te je čak po nekoliko puta posjetio svećenika kojega je lijepim riječima pokušao vratiti na pravi put. Banatsklo svećenstvo poštovalo ga je kao pravog duhovnog oca.[nedostaje izvor]

O tome je svjedočio i provikar uprave, kasnije dugogodišnji generalni vikar Tibor Géci,[36] koji je taj posao savjesno obavljao i pod biskupom Jungom sve do biskupske zamjene 1988. godine.

Prema Popisu stanovništva iz 1931. godine u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 13.934.038 stanovnika. Od toga prema vjeroispovijesti bilo je 6.785.501 pravoslavaca, 5.217.847 rimokatolika, 1.561.166 muslimana, 231.169 protestanata[b] i 138.355 ostalih. [37] Katolici Beograda imali su na raspolaganje samo kapelu Sv. Ladislava, koja do tada nije bila ni u vlasništvu Katoličke Crkve; stoga je 29. kolovoza 1920. godine osamdeset katolika iz Beograda osnovalo "Društvo za izgradnju katoličke crkve", na čelu s upraviteljem pivovare "Bajloni" Karlom Mataušekom. Po dolasku u prijestolnicu 1924. godine, novi nadbiskup Rodić u potpunosti je podržao njihov rad.[38][39]

Trebalo je tada urediti rad Nadbiskupije na svim područjima. Ubrzo je podijelio upravu župa svojim glavnim pomoćnicima – redovnicima: tako osnivaju župe u Beogradu i u užoj Srbiji redovnici franjevci, isusovci, lazaristi i uznesenjci. Brinuo je za vojnike i oficire, kojih je mnoštvo služilo vojni rok – oko Uskrsa je pored vojnih dušobrižnika on sam danima ispovijedao vojnike po vojarnama[nedostaje izvor] – brinuo se za vjeroučitelje, koji su držali vjeronauku po beogradskim i drugim školama po cijelom tom ogromnom području; doprinosio je i utemeljenju karitativnih organizacija. Jednim od njegovih velikih uspjeha smatra se Euharistijski kongres, održan u Bečkereku, održan 1934. godine.[nedostaje izvor]

Postignuća

[uredi | uredi kôd]

Neuspjesi

[uredi | uredi kôd]
  • Nadbiskup Josip Ujčić, Rodićev nasljednik na mjestu beogradsko-smederevskog nadbiskupa i apostolski upravitelj Banata, smatra da je Rodić veliku lutriju priredio kako bi pokrio dugove sjemeništa, a ne za gradnju katedrale kako je bilo najavljeno. To je malo vjerojatno, jer bi time sam sebe ismijao te onemogućio ne samo pred svojim dobročiniteljima, nego i svojim klericima i vjernicima. Lutrija je doduše izbacila svotu od 1,800.000 dinara; ipak to nije bila ni desetina novca potrebnog za gradnju nove katedrale, a nije bilo dovoljno ni za početak gradnje. Taj novac ne bi ništa koristio, jer gradske vlasti do kraja njegove službe nisu odobrile ni valjanu gradbenu dozvolu; stoga ne čudi što je nadbiskup dobivenom svotom pokrio jedan dio dugova sjemeništa Crisinum.[40]
  • Rodić je računao na konkretnu pomoć neke institucije Katoličke crkve, posebno čanadskog biskupa Glattfeldera, koji ga je uvjeravao da će podržati stvar i nije održao obećanje niti pomogao u isplati dugova. Valja ipak spomenuti, da je on u isto vrijeme gradio sebi velebnu novu katedralu i biskupski dvor u Segedinu. Rodić se obratio za pomoć i poglavarima franjevačkog reda, ali i papi; nije poznato je li dobio milijun koji je od njega tražio. Više puta je pomoć tražio od vodstva držav, a nije zaobišao ni kralja. Vladar ga je primio u audijenciju u godini atentata 1934., ali nije uzeo u obzir nadbiskupov posljednji zahtjev. Istovremeno, država je izdašno pomagala 12 pravoslavnih projekata samo u glavnom gradu. Kraljevska kuća također je bila naklonjena Židovima:[nedostaje izvor] prethodnik Aleksandrov, kralj Petar I., tako je osobno postavljao kamen temeljac veličanstvene židovske sinagoge u Beogradu 1908. i materijalno je podupirao. Biskupa je najviše razočaralo to što vlada nije vodila računa o izričitim konkordatskim odredbama o materijalnoj potpori katoličkim središnjim crkvenim ustanovama te što je također naišao na gluhe uši kod drugih velikih mecena ili je dobio znatno manju pomoć od potrebne. Tako je, unatoč brojnim manjim dobročiniteljima, ostao praktički „bez ikakve ljudske pomoći”.[nedostaje izvor]
  • Prema jednom obrazloženju nadbiskup Rodić nije znao da se gradnja Crisinuma poduzima bez novčanog pokrića; to je doznao tek nakon što je studentski dom već bio pod krovom i kada je trebalo platiti dugove. Još u lipnju 1928. godine Rodić je računao na pomoć biskupa Glattfeldera. Bio je uz to uvjeren da će se Zavod moći uzdržavati školarinom i drugim pripadajućim sredstvima. To bi možda bilo moguće da je bio pun, ali je bila zaposjednuta samo četvrtina, a s vremenom još manje; zbog neodgovarajućeg upravljanja napustili su zavod svi stariji đaci te je morao nadbiskup priznati, „da se je Crisinum sam zatvorio”.[41] Srećko Majstorović u svojoj biografiji pak navodi da je Rodić na vrijeme saznao za bezizlaznu situaciju oko Crisinuma; ipak su i u takvim teškim okolnostima neki od rukovodioca određivali sebi više plate od pripadajućih; stoga je naredio ravnatelju, konzultoru Engelu, koji je u Bečkereku uspješno vodilo slični zavod-gimnaziju, da "otkaže" (stornira) gradnju; no Engel ga nije slušao i unatoč tome nastavio s gradnjom uvjeravajući nadbiskupa da će dobrotvori pokriti rastuće troškove zbog zajmova koje su odobrile banke.[nedostaje izvor]
  • Neuspjela gradnja nove katedrale te izostanak očekivane pomoći kod ustanove za svećenički podmladak daje slutiti da SPC nije htjela ravnopravno podijeliti državne novčane potpore s RKC-om.[42] Državne i gradske vlasti otežavale su i na sve načine ometale izgradnju središnjih katoličkih crkvenih ustanova; odugovlačile su rješavanje zahtjeva za pouzdanu lokaciju za katedralu sve od 1924. do 1936. godine.[nedostaje izvor]
  • Iako se Rodić okružio sposobnim svećenicima (Gecan, Juretić, Vlašić, Čmelar itd.) kao savjetnicima (konzultorima), nekima je prelako i naivno vjerovao. Franjo Engel olako ga je uveo u gradnju Crisinuma; njegov pouzdanik Hugo Gyenes do kraja ga je držao u uvjerenju da je lutrija bila opravdana i uspješna unatoč ozbiljnim upozorenjima od drugdje, posebice iz Njemačke, da vrijeme svjetske gospodarske krize takvim pothvatima nije naklonjeno.[43]

Uspjesi i postignuća

[uredi | uredi kôd]
  • Uspješno je poduzeo temeljitu izgradnju u upravnom i dušno-pastirskom ustroju Beogradske nadbiskupije i Banatske apostolske uprave, koje su do danas sačuvana. Osim toga, za njegova su vremena vjernici dobili crkve na svim mjestima gdje su bile potrebne, svoje svećenike, te bogatu društvenu i karitativnu djelatnost.[44]
  • Bio je uspješan na vrlo različitim dužnostima u Mađarskoj, Austriji, Hrvatskoj, Americi i konačno u Jugoslaviji, pa i drugdje; više puta je morao krenuti iz temelja „bez ikakve ljudske pomoći”, a da je postigao postavljene ciljeve. Njegova odlučnost i samoprijegor u ispunjavanju preuzetih dužnosti bili su poslovični.[45]
  • Godine 1884. odbio je molbu Ivana Antunovića da pomogne izdavanje novina za hrvatske Bunjevce u Bačkoj, potencijalno se bojeći protivljenja viših vlasti; a ipak im je pomagao da se služe svojim jezikom i da primaju novine iz Hrvatske. Kada je Antunović ipak uspio pokrenuti novine Neven, Rodić je 1909. u njemu objavio nekoliko članaka.[46][47]

Odreknuće i smrt

[uredi | uredi kôd]

Zbog dugova izazvanih izgradnjom sjemeništa Crisinum u Zagrebu te zbog neuspjele lutrije kojom je namjeravao prikupiti sredstva za izgradnju beogradske katedrale, čak je njegova biskupska palata pala pod hipoteku.[nedostaje izvor] Kako bi u nastalim prilikama Crkvi olakšao izlazak iz slijepe ulice, on je 1936. godine podnio ostavku. Poslije toga je živio u Hrvatskoj Kostajnici, a od 1938. godine do smrti, 10. svibnja 1954. godine, u Požegi.[48]

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Pijaristi su živjeli – dok ih nisu nove vlasti istjerale – u upravnoj zgradi Gimnazije, desno od Gimnazijske crkve sv. Stjepana Kralja.[nedostaje izvor]
  2. ↑ U popisu se svi protestanti zovu evangelici – makar je bilo među njima pored evangelika i mnogo reformata.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Krstna knjiga II., str. 70., br. 30.
  2. ↑ Daniel Patafta. 28. srpnja 2018. Ivan Rafael Rodić Franciscan and Archbishop of Belgrade. Academia.edu. Pristupljeno 1. listopada 2018.
  3. ↑ Srećko Majstorović. Ivan R. Rodić, prvi beogradski nadbiskup. str. 10s
  4. ↑ Robert Skenderović (October 2006). "Sudjelovanje slavonskih franjevaca u nacionalnom pokretu podunavskih Hrvata tijekom 19. i početkom 20. stoljeća" (PDF). Scrinia Slavonica (hrvatski). Croatian Historical Institute - Department of History of Slavonia, Srijem and Baranja: 194–216. ISSN 1332-4853. Pristupljeno 13. rujna 2011.
  5. ↑ Arhiv franjevačkog samostana Požega (=AFSP) b. D-18
  6. ↑ Osobnik [Osobni zapisci]. Osobni fond nadbiskupa Rodića, b.[ox] 1
  7. ↑ K. Suhodolski, “Apostolski administrator Rafael Rodić”, Katolički list, 22. ožujka 1923., 146.
  8. ↑ Franjo Pipinić, “Nadbiskup o. Rafael Rodić zlatomisnik”, Katolički list, 22. srpnja 1943., 319.
  9. ↑ Arhiv Hrvatske franjevačke provincije (=AHFP).
  10. ↑ S. Majstorović. Ivan R. Rodić, prvi beogradski nadbiskup. str. 12
  11. ↑ Protocollium Conv. Viennensis ad S. Hieronymum ab 1852.-1907.
  12. ↑ Ivan Rafael Rodić. Hrvatska internetska enciklopedija. Pristupljeno 26. srpnja 2024.
  13. ↑ Daniel Patafta. 28. srpnja 2018. (PDF) Ivan Rafael Rodić - Franciscan and Archbishop of Belgrade. Academia.edu. Pristupljeno 1. listopada 2018.
  14. ↑ Leopold Gedő (1926) [1887]. "P. Ivan Rafael Rodić". Zbirka portreta i biografija znamenitih ljudi kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. New York Public Library. Retrieved 2011-09-13.
  15. ↑ Srećko Majstorović. Ivan R. Rodić, prvi beogradski nadbiskup. str. 17
  16. ↑ AHFP, Osobnik, b. D-18; Arhiv vicepostulature Vendelina Vošnjaka (nadalje: AVVV), Reliquiae littere p. Vendelini (A), no. 1.
  17. ↑ Arhiv Hrvatske franjevačke provincije (AHFP), Osobnik, D-18, Pismo iz Baje, 19. april 1898.
  18. ↑ AFSP, Osobni fond nadbiskupa Rodića, b. 1.
  19. ↑ Emanuel Hoško, Trsatski franjevci (Rijeka, 2004), 266.
  20. ↑ Srećko Majstorović, Ivan Rafael Rodić-prvi beogradski nadbiskup, 13. 10.
  21. ↑ K. Suhodolski, “Apostolski administrator Rafael Rodić”, 146.
  22. ↑ Šimun Milinović OFM (1835.-1910.) bio je barski nadbiskup od 1886., a primas (prvostolnik) Srbije od 1902. do svoje smrti
  23. ↑ S. Majstorović. Ivan R. Rodić, prvi beogradski nadbiskup. str. 33
  24. ↑ AFSP, Osobni fond nadbiskupa Rodića, br. 1
  25. ↑ AHFP, Osobnik, D-18
  26. ↑ S. Majstorović. Ivan R. Rodić, prvi beogradski nadbiskup. str. 33
  27. ↑ AHFP, Indulta varia. 281 Review of Croatian History 14/2018, no. 1, 267 - 294
  28. ↑ “Instalacija apostolskog administratora”, Katolički list, 3. svibnja 1923., 216
  29. ↑ S. Majstorović. Ivan R. Rodić, prvi beogradski nadbiskup. str. 36
  30. ↑ Janko Šimrak: „Katolička Crkva i Prijedlog proračuna rashoda Ministarstva vjera Kraljevine SHS za g. . 1923/24”, 16
  31. ↑ “Uvođenje u službu apostolskog upravitelja”, 217
  32. ↑ Zlatko Matijević. 1985. Pokušaj razrješenja pravnog položaja Katoličke crkve u Kraljevini SHS 1918-1921. godine. Hrčak.srce.hr. Zagreb. Pristupljeno 8. kolovoza 2024.
  33. ↑ Franjo Emanuel Hoško. Trsatski franjevac Ivan Rafael Rodić - prvi beogradski nadbiskup. Hrčak.srce.hr. Reka. Pristupljeno 3. kolovoza 2024.
  34. ↑ Rukopis apostolskog upravitelja Rafaela Rodića iz Velikog Bečkereka tamošnjem dekanu na njemačkom jeziku pod brojem djelovodnika 1344. a s nadjevkom od 21. prosinca 1924.
  35. ↑ Nadbiskupova okružnica u Službenim novinama Banatske uprave od 30. studenoga 1923.
  36. ↑ Srećko Majstorović. 1971. Ivan Rafael Rodić, prvi beogradski nadbiskup. Srećko Majstorović. Slavonski Brod. str. 38
  37. ↑ http://pod2.stat.gov.rs/ObjavljenePublikacije/G1931/pdf/G19314001.pdf
  38. ↑ P.L. 1. lipnja 2019. Kako je trebalo da izgleda beogradska katolička katedrala: Šetala se od Kalenića guvna preko Štajge do Dorćola, ali nije joj bilo suđeno. Telegraf.rs. Pristupljeno 5. kolovoza 2024.
  39. ↑ Izvor: Vladana Putnik, „Katedrala beogradske nadbiskupije: Od inicijative do nerealizovanog projekta“
  40. ↑ Hoško, Franjo Emanuel. 12. srpnja 2007. Trsatski franjevac Ivan Rafael Rodić - prvi beogradski nadbiskup. Riječki teološki časopis. 29 (1): 198
  41. ↑ NAB, Pismo R. Rodića Franji Engelu: Beograd, 23. lipnja 1928.
  42. ↑ Ivan Mužić: ’’Katolička crkva, Stepinac i Pavelić“, Zagreb, 1997., 30.
  43. ↑ Hoško, Franjo Emanuel. 12. srpnja 2007. Trsatski franjevac Ivan Rafael Rodić - prvi beogradski nadbiskup. Riječki teološki časopis. 29 (1): 199
  44. ↑ Hoško, Franjo Emanuel. 12. srpnja 2007. Trsatski franjevac Ivan Rafael Rodić - prvi beogradski nadbiskup. Riječki teološki časopis. 29 (1): 181–202
  45. ↑ Srećko Majstorović. 1971. Ivan Rafael Rodić, prvi beogradski nadbiskup. Srećko Majstorović. Slavonski Brod. str. 5
  46. ↑ Robert Skenderović (listopad 2006.). "Sudjelovanje slavonskih franjevaca u nacionalnom pokretu podunavskih Hrvata tijekom 19. i početkom 20. stoljeća" (PDF). Scrinia Slavonica (na hrvatskom). 6 (1).
  47. ↑ Hrvatski povijesni institut - Odjel za povijest Slavonije, Srijema i Baranje: 194–216. ISSN 1332-4853. Preuzeto 13. rujna 2011.
  48. ↑ Ivan Rafael Rodić. kc.org.rs/. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 7. svibnja 2016.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]

Hrvatski

[uredi | uredi kôd]

Engleski

[uredi | uredi kôd]
Prethodnik: Beogradski nadbiskup
(1924. – 1936.) 		Nasljednik:
— Josip Ujčić
Prethodnik: Zrenjaninski apostolski administrator
(1923. – 1936.) 		Nasljednik:
— Josip Ujčić
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ivan_Rafael_Rodić&oldid=7060390"