Ivan Šibenčanin
| Ivan Šibenčanin | |
|---|---|
Životopisni podatci
| |
| Rodno ime | Giovanni Domenico Sebenico |
| Rođenje | 1640., najvrjerojatnije Šibenik |
| Smrt | 19. rujna 1705., Cividale del Friuli |
Djelo
| |
| Poznatija djela | opere: Atlanta, Leonida in Sparta, L'oppresso sollevato; motet O dolor, o moeror; misa L'imitazione zoccolantissima; crkvena kantata Lauda Jerusalem Dominum |
| Utjecaji | venecijanskog skladatelja Giovannija Legrenzija (učitelj) |
| Portal o glazbi | |
| Portal o životopisima | |
Ivan Šibenčanin (Šibenik?, oko 1640. – Cividale del Friuli, 19. rujna 1705.)[1] hrvatski skladatelj. Po zvanju svećenik. Djelovao je u Italiji i Engleskoj.
Glazbu je vjerojatno učio kod venecijanskog skladatelja Giovannija Legrenzija kod kojeg je usavršio i orguljaško umijeće. U prvom razdoblju stvaralačkog života djeluje kao kapelnik katedrale Cividale del Friuli (do 1663.) godine. Od 1663. do 1666. djeluje kao tenorist u kapeli crkve sv. Marka u Veneciji.[1]
Drugi dio proživio je u Londonu (od 1666. do 1673.) na dvoru Karla II i kao orguljaš u kapeli engleske kraljice Katerine.
Treći dio života započinje povratkom u Italiju gdje djeluje kao maestro di cappella u Torinu, a onda - do smrti - u Cividale del Friuli te u malom mjestu Corbolo.
Ivan Šibenčanin s hrvatskom domovinom je bio vezan labavim vezama. Ali se nije odricao svoga podrijetla. Dokaz tome nalazimo u dodatku njegova imena kojim se služio pri potpisivanju, a pod kojim je ušao u europske glazbene leksikone. Kao i Vinko Jelić, i on je na sličan način potvrđivao svoju nacionalnu pripadnost oblikom Sebenico, dokazom da je potekao iz grada Šibenika.
Bio je svojevremeno vrlo poznat kao skladatelj opera. Iz trećeg, posljednjeg razdoblja njegova života datiraju njegove tri opere: Atlanta, izvedena u Torinu 1673., Leonida in Sparta (Torino, 1689.) i L'oppresso sollevato (Strpljen - spašen), Venecija 1692. Opere su poznate jedino po naslovima jer se partiture smatraju izgubljenima.
Od skladateljevih djela danas su dostupna samo četiri skladbe očuvane u rukopisu.[1] Pripadaju vokalno-instrumentalnom području glazbenog izričaja, a nastala su na duhovne tekstove.
Troglasni motet O dolor, o moeror (O boli, o tugo) pisan je za alt, tenor i bas uz pratnju orgulja. Misa s izvornim naslovom L'imitazione zoccolantissima (Najsmjernije, najskromnije oponašanje), pisana je za dvostruki zbor soprana i basova uz orgulje. Djelo Responsorio di S. Antonio di Padova namijenjeno je solo glasu uz pratnju dviju violina i orgulja. Lauda Jerusalem Dominum - veći motet (crkvena kantata) pisan je za peteroglasni vokalni i manji instrumentalni sastav. U njemu dolazi do izražaja barokna raskošnost zvuka, profinjena toplina solističkog tretmana glasova, bogatstvo harmonijskog izraza te ugođajna raznovrsnost. Pisan je na latinski tekst 147. psalma.
- ↑ a b c MIC: Laudate pueri, Dedit abysus Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine), pristupljeno 18. rujna 2013.