Alt

Marian Anderson pjeva IV. pjesmu iz ciklusa Pjesme o mrtvoj djeci Gustava Mahlera (snimka iz 1950.)

Ernestine Schumann-Heink pjeva pjesmu By the Waters of Minnetonka Thurlowa Lieurancea (snimka iz 1926.)

Alt (lat. altus = visok; njem. Alt, engl. i tal. contralto, franc. haute-contre) je najdublji ženski ili dječji (dječački) glas uobičajenoga opsega od a do e2.

Kad govorimo o altu kao pjevačkom glasu, ima slučajeva da je spomenuti opseg i veći: od e ili d pa čak do h2, ali tu je, dakako, riječ o sasvim osobitim iznimkama i individualnim razlikama. S obzirom na položinu, boju i karakter glasa, moguće je razlikovati čak tri podvrste alta: koloraturni, lirski i dramski (duboki alt). U stručnoj literaturi autori često navode različite opsege za pojedine pjevačke glasove pa je tako, u ovom slučaju, i s altom.^↓1 Ta razlika proizlazi iz povijesnih i stilskih odrednica glazbene prakse i vremena u kojemu su pojedini skladatelji živjeli i djelovali.

Višeznačnost pojma alt

Naziv alt se prvi put javlja oko 1450. godine, kada se u polifonoj glazbi s troglasja prešlo na četveroglasje. Glas koji je pjevao – držao – koralnu melodiju dobio je naziv tenor (od latinskog tenere = držati), glas koji je pjevao ispod tenora imao je naziv bassus – bas, glas koji je pjevao iznad tenora zvali su altus – alt (tu je alt bio »visoki« glas), a naziv za najviši glas – supremus – postupno se pretvorio u sopran.^↓2 Budući da Katolička crkva u početku ženama nije dozvoljavala pjevati u crkvi (iako to nije bio slučaj u ženskim samostanima), altovsku su dionicu u liturgijskoj glazbi pjevali muški altisti, tzv. falsetisti (za razliku od kastrata, u Italiji su ih često nazivali i tenorini, a od 1562. i alti naturali). Ta praksa izvođenja altovske dionice s muškim pjevačima održala se sve do 19. stoljeća, a u engleskim je katedralnim zborovima prisutna još i danas. U svjetovnoj glazbi, posebice baroknoj operi, nekoliko je značajnih altovskih uloga skladao Georg Friedrich Händel. Najvažnije operne altovske uloge počeli su pisati tek skladatelji u doba romantizma, primjerice Richard Wagner, Giuseppe Verdi, Camille Saint-Saëns i Petar Iljič Čajkovski. Dakako, i suvremeniji skladatelji poput Claudea Debussya, Richarda Straussa, Sergeja Prokofjeva i Benjamina Brittena svojim su operama, ali i solopjesmama, značajno obogatili altovski repertoar.

Osim ovoga primarnog značenja, po kojemu riječ alt označava vrstu pjevačkoga glasa ili pak pjevačicu, odnosno pjevača kao osobu (u još širem smislu čak i dionicu kakvoga pjevačkog zbora), riječ alt rabi se i kao prvi dio složenice za naziv glazbala dublje položine od vodećega glazbala u svojoj vrsti^↓3 – primjerice: altflauta, altklarinet, altsaksofon, altpozauna i slično. Praksa gradnje altovskih instrumenata uvedena je u 16. stoljeću kada je svaka instrumentalna vrsta imala svoju altovsku varijantu.^↓4

Poznatije altovske operne uloge

Zvjezdicom (*) su označene pojedine altovske uloge koje su, zavisno od individualnih mogućnosti, raspona i osobina glasa, uspješno pjevale i mezzosopranistice. Neke od tih uloga – primjerice Gluckovog Orfeja ili Rimski-Korsakovog pastira Lela – danas najčešće pjevaju kontratenori.

Margaret – Alban Berg: Wozzeck
Carmen* – Georges Bizet: Carmen
Končakovna – Aleksandar Borodin: Knez Igor
Florence – Benjamin Britten: Albert Herring
Lukrecija – Benjamin Britten: Nasilje nad Lukrecijom
Auntie* – Benjamin Britten: Peter Grimes
Jele – Ivan Brkanović: Ekvinocij
Barbara – Ivan Brkanović: Zlato Zadra
Olga* – Petar Iljič Čajkovski: Jevgenij Onjegin
Stara grofica* – Petar Iljič Čajkovski: Pikova dama
Paulina – Petar Iljič Čajkovski: Pikova dama
Geneviève – Claude Debussy: Pelléas i Mélisanda
Maffio Orsini – Gaetano Donizetti: Lucrezia Borgia
Vještica Ježibaba* – Antonín Dvořák: Rusalka
Katisha – Gilbert i Sullivan: Mikado
Orfej* – Christoph Willibald Gluck: Orfej i Euridika
Doma* – Jakov Gotovac: Ero s onoga svijeta
Govedarka – Jakov Gotovac: Morana
Marta* – Charles Gounod: Faust
Cornelia – Georg Friedrich Händel: Julije Cezar
Mama Lucia – Pietro Mascagni: Cavalleria rusticana
Madame Flora – Gian Carlo Menotti: Medij
Marcellina* – Wolfgang Amadeus Mozart: Figarov pir
Marfa – Modest Petrovič Musorgski: Hovanščina
La Cieca – Amilcare Ponchielli: La Gioconda
Madame de Croissy – Francis Poulenc: Razgovori karmelićanki
Dadilja – Sergej Prokofjev: Vjenčanje u samostanu
Kneginja – Giacomo Puccini: Sestra Angelica
Pastir Lel – Nikolaj Rimski-Korsakov: Snjeguročka
Angelina* – Gioachino Rossini: Pepeljuga
Isabella – Gioachino Rossini: Talijanka u Alžiru
Bolesnica – Arnold Schönberg: Mojsije i Aron
Gaea – Richard Strauss: Dafna
Klitemnestra* – Richard Strauss: Elektra
Herodijada* – Richard Strauss: Saloma
Bradata Turkinja – Igor Stravinski: Život razvratnika
Gospođa Quickly* – Giuseppe Verdi: Falstaff
Ulrica – Giuseppe Verdi: Krabuljni ples
Maddalena* – Giuseppe Verdi: Rigoletto
Azucena* – Giuseppe Verdi: Trubadur
Erda – Richard Wagner: Rajnino zlato, Siegfried
Mary – Richard Wagner: Ukleti Holandez

Slavne altistice

Neke od ovdje spomenutih altistica katkada su pjevale i mezzosopranske uloge, ali i obrnuto: jer se glasovni opseg pojedinih koloraturnih ili lirskih altovskih uloga često podudarao s mezzosopranskim, mnoge su mezzosopranistice tijekom karijere svoj fah proširile ili čak zamijenile altovskim (primjerice Marijana Radev i Irina Arhipova).

Altistice u popularnoj glazbi

Iako pjevačice popularne glazbe (narodne, zabavne i pop rock glazbe ili jazza) nije odveć nužno klasificirati prema kriterijima i nasljeđu tzv. europske ozbiljne glazbe, postoje određene podudarnosti temeljem kojih je to, donekle, ipak moguće. Pjevačice i pjevače uvijek je moguće – a vjerojatno i najlakše – »sortirati« prema prirođenom rasponu, boji i karakteru glasa, ali razlike u pristupu impostaciji glasa i njegovu školovanju, odnosno učenju pjevanja bitno utječu na konkretno pjevačko usmjerenje. Spomenute su razlike podjednako uvjetovane talentom, vokalnim predispozicijama, osobnim izborom glazbenoga žanra, poznavanjem vokalne tehnike te osebujnošću umjetničke interpretacije. Tako je, primjerice, neupitnu raskoš glasa i vokalno umijeće naše neprikosnovene pop dive Josipe Lisac teško ograničiti ozbiljnoglazbenim kategorizacijama: ona se, naime, pjevački jednako dobro »snalazi« u altovskim dubinama i/ili sopranskim visinama. Za razliku od ozbiljne glazbe, u kojoj su ovakve pjevačke podjele znatno određenije (čak i iz skladateljske perspektive), u popularnoj glazbi je takva klasifikacija kudikamo slobodnija, djelomično i zbog uporabe suvremenih elektroakustičkih uređaja (primjerice mikrofona).

Adele
Sade Adu
Cher
Judy Garland
Grace Jones
Lady Gaga
Annie Lennox
Josipa Lisac
Tina Turner

Literatura

Adler, Samuel: The Study of Orchestration, New York - London: W. W. Norton & Company, 2002., str. 639.
Ajanović, Ivona: »ALT«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1971., sv. 1, str. 41-42.
Baines, Anthony: Lexikon der Musikinstrumente, Stuttgart: Metzler & Kassel: Bärenreiter, 1996., str. 8.
Beaujean, Alfred (et al): Harenberg Opernführer, Dortmund: Harenberg Kommunikation, 1999.
Boldrey, Richard: Guide to Operatic Roles and Arias, Redmond: Caldwell Publishing Company, 1994.
Gammond, Peter: The Encyclopedia of Classical Music, London: Salamander Books Ltd, 1988., str. 78-113 i 180-195.
Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi, Zagreb: Nakladni zavod MH, 1988., str. 53 i 409.
Obradović, Aleksandar: Uvod u orkestraciju, Beograd: Univerzitet umetnosti, 1978., str. 281-289.
Odak, Krsto: Poznavanje glazbenih instrumenata, Zagreb: Školska knjiga, 1997.
Petrović, Tihomir: Nauk o glazbi, Zagreb: Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara, 2005., str. 83-84.
Rimsky-Korsakov, Nikolay: Principles of Orchestration, New York: Dover Publications, 1964., sv. 1, str.132-152.
Turkalj, Nenad: 125 OPERA, Zagreb: Školska knjiga, 1997.
Završki, Josip: »Pojava višeglasja u Srednjem vijeku«, u: Kobola, A. (ur.): Glazbena umjetnost, Zagreb: Školska knjiga, 1983., str. 33-40.

Bilješke

^↑1 Primjerice: Baines navodi opseg od f do f2, Obradović od e do f2, Rimski-Korsakov od f do g2, a Adler od g do g2. Pri tome treba upozoriti i na razliku između dječjeg ili ženskog alta, odnosno muških altista (kontratenora), te često veći raspon glasa školovanih pjevača-solista od zborskih pjevača-amatera.
^↑2 J. Završki: »Pojava višeglasja u Srednjem vijeku«, str. 36.
^↑3 B. Klaić: Rječnik stranih riječi, str. 53.
^↑4 I. Ajanović: »ALT« (u: Muzička enciklopedija, sv. 1), str. 42.

Vanjske poveznice