Ibrahim Pačariz Biočak
| Ibrahim ef. Pačarić Biočak | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 1852. Bioča pokraj Bijelog Polja |
| Smrt | 16. prosinca 1922. Jasen pokraj Brodareva |
| Nacionalnost | Bošnjak |
| Književne vrste | poezija |
| Književni period | Alhamijado književnost |
| Portal o životopisima | |
Ibrahim ef. Pačariz Biočak (Bioča pokraj Bijelog Polja, 1852. – Jasen pokraj Brodareva, 16. prosinca 1922.),[1] bošnjački je teolog, jedan od najvažnijih pisaca alhamijado književnosti. Stariji mu je sin hfz. Sulejman ef. Pačariz.
U domu Saliha Pačariza 1852. je rođen sin Ibrahim. Osnovnu je školu oko 1960. započeo u Bioči. Veliki su utjecaj na njega ostavio Sulejman ef. Dizdarević, imam džamije Radulićima, Sulejman Dizdarević, a koji je povremeno izvodio nastavu perzijskog jezika i kaligrafije u Bioči. Također, mula Nezir ef. Muratović, glavni vjeroučitelj u biočkom mektebu.[2]
S obzirom na to da je bio Ibrahim Pačariz bio najbolji učenik generacija, otac ga dalje na studije šalje u medresu u Đakovici. Savladava turski i albanski jezik. Završetkom medrese, vraća se u Bioču. Postaje imam biočke džamije i vjeroučitelj u mektebu.[2]
Iščitavajući Mevlud hfz. Saliha ef. Gaševića, rodom iz Nikšića, odlučuje se upustiti u književno pisanje. Doprinilo je to nastanku proznog djela Nasihati (Savjeti). Napisano je arabicom na bošnjačkom jeziku, zbog čega se ubraja u djela alhamijado književnosti. Daljnji rad će prekinuti Balkanski ratovi. Bioča je tada jako stradala.[2]
Veći broj ljudi odlučuje se na izbjeglištvo, a s njima i Ibrahim ef. Pačariz. Izbijanjem Prvog svjetskog rata odlazi u Peć. Međutim, čim su se prilike smirile vraća se u Bijelo Polje, ali novonastala Kraljevina Jugoslavija Bošnjacima nije garantirala sigurnost. Zbog toga su se Sandžaku, a svrhu obrane organizirali u komitske pokrete. Razne vrste pritisaka, natjerat će Ibrahima ef. Pačariza na odlazak u Gostun pokraj Prijepolja. Zadržat će se neko vrijeme u tom mjestu, a i započeti rad na Kasidi. Tu će ga i prozvati Biočak. Po mjestu odakle je potekao.[2]
Osjećajući da su prilike još uvijek nedovoljno sređene, a mjesto Gostun dovoljno zabačeno, donosi odluku da svoj rad nastavu u susjednom Brodarevu. Prihvatio je službu imama u mjesnoj džamiji. U to je vrijeme, bio je oženjen sa Zejnom Hadžibulić i s njom imao dva sina – Sulejmana i Ešrefa. Prije nje se ženio dva puta. Prvi put od žena mu je bila iz obitelji Beganovića, dok mu je druga supruga bila Muhra Sijarić iz Godijeva.[2]
Iako se riječ Ibrahim ef. Pačariza u Brodarevu poštovala, isto mišljenje nisu dijelili pripadnici Koste Pećanca. Po Sandžaku su tragali za komitskim skupinama koje su predvodili Jusuf Mehonjić, Husein Bošković, Sait Adrović, Feriz Salković i drugi poznati komiti.[2]
Ibrahim ef. Pačariz biva optužen da je jatak Jusufa Mehonjića i njegovih suradnika. Zajedno sa susjedima, među kojima su bili Ramo Mujezinović, hadži Abaz Balićevac, Sulejman i Bećir Kriještorac, Ibrahim ef. Pačariz je uhićen 16. prosinca 1922. godine. Cilj je bio da se odvedu u Bijelo Polje. No, u blizini Jasena došlo je ubojstva uhićenih. Bez suđenja, a njihova krivica nikada nije dokazana. U trenutku kada su ubijanja počela, Pačariz, iako starac, pokušao je da pobjegne. No, u tome nije uspio. Tijelo mu je, zajedno sa ostalim ubijenim, pokopano u njivi, kraj puta koji je iz Selišta vodio za Jasen.[2]
Pogibijom Ibrahima Pačariza Biočaka ugašen je život jednog plodnog alhamijado književnika sa područja Bihora u Sandžaku. Uz Sulejmana Tabakovića, Arifa Brkanića Sarajlije, Nazifa Šuševića i Saliha Gaševića, ubraja se u sam vrh književnosti Bošnjaka, koja je nastajala na prijelomu 19. u 20. stoljeće.[2]
U uvodnom dijelu svoje Kaside Ibrahim ef. Paćariz Biočak na jednom mjestu kaže:
|