Hrvatska stranka prava (Bosna i Hercegovina)
- Za trenutnu političku stranku vidi Hrvatska stranka prava Bosne i Hercegovine.
| Hrvatska stranka prava | |
|---|---|
 | |
| Predsjednik | Nikola Raguž |
| Osnivač | Dobroslav Paraga[1] |
| Osnovana | 13. lipnja 1991.[1] |
| Država djelovanja | Bosna i Hercegovina |
| Sestrinska stranka | HSP (1991. – 2004.) |
| Podmladak | Mladež HSP-a BiH |
| Vojno krilo | HOS |
| Ideologija | 1991. – 1993.:ustaštvo,unitarizam1993. – 2010.:federalizam,demokršćanstvo,konzervativizam |
| Politički položaj | desnica |
| Službene boje | |
Hrvatska stranka prava bila je politička stranka u Bosni i Hercegovini između 1991. i 2010. Od 2018. godine u BiH ponovo djeluje stranka registrirana pod tim imenom.
HSP BiH je nastala u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini u kojem je organizirala Hrvatske obrambene snage na čelu s Blažom Kraljevićem, međutim, nikada nije uživala širu političku podršku.
Osnivač HSP-a u Hrvatskoj, bio je osnivač i njezine sestrinske stranke u BiH, Dobroslav Paraga. On je u Ljubuškom, zajedno s ostalim stranačkim vodstvom, u lipnju 1991. objavio Lipanjsku povelju u kojoj je proglasio NDH. Lipanjska povelja bila je temelj djelovanja HSP-u BiH, kao i stranačkoj vojsci Hrvatskim obrambenim snagama tijekom rata u Bosni i Hercegovini do potčinjavanja Hrvatskom vijeću obrane. Kao takav, HOS je ubrzo prihvatilo muslimansko vodstvo koje ga je priznalo kao postrojbu Armije RBiH te ga u potpunosti instrumentaliziralo u svrhu destabilizacije Herceg-Bosne i hrvatskog političkog vodstva u BiH.
Vođa HOS-a u BiH u to vrijeme, Blaž Kraljević, odbijao je svaki oblik suradnje s HVO-m i hrvatskim političkim vodstvom, istodobno se približavajući muslimanskom vodstvu i Armiji RBiH. Kraljević poziva HOS na neposlušnost HVO-u, no ubrzo je poginuo u kolovozu 1992. u selu Kruševo kod Mostara, nakon čega je HOS, s promijenjenim vodstvom, potpisao sporazum o potčinjavanju HVO-u. Paragin utjecaj na HOS i HSP nakon toga bitno je smanjen i sužen na područje Novog Travnika, no ubrzo i novotravničko vodstvo HOS-a pristaje na potčinjavanje HVO-u, čime je utjecaj Parage na prilike u BiH nestao.
Nakon rata HSP BiH nije uspio okupiti širu masu hrvatskog pučanstva u BiH te je ostao minorna stanka na političkoj sceni. Na čelo stranke 1999. izabran je Zdravko Hrstić koji je stupio u saveznički odnos s HDZ-om BiH. Pod Hrstićevim vodstvom, HSP BiH mijenja ime u HSP i počinje se isticati kao federalistička stranka koja se zalaže za treći hrvatski entitet. U početku je uživao i potporu hrvatskog HSP-a i njegovog predsjednika Ante Đapića, koju je izgubio 2004. kada je Đapić podržao Zvonku Jurišića i njegovu frakciju unutar stranke. Jurišićeva stranka nazvana je Hrvatska stranka prava Đapić – dr. Jurišić, te isto tako ne uspijeva steći širu popularnost. HSP BiH se zbog neaktivnosti konačno ugasio 2010. kada je njegovo ime preuzeo HSP Đapić – dr. Jurišić.
Hrvatska stranka prava osnovana je u Zagrebu 25. veljače 1990. Njezina sestrinska stranka HSP BiH registrirana je 10. travnja 1991. U hotelu Bigeste u Ljubuškom HSP BiH je, uz nazočnost Dobroslava Parage, 13. lipnja 1991. objavio Lipanjsku povelju.[1] U Lipanjskoj povelji kao cilj HSP-a BiH postavljeno je uspostavljanje Nezavisne Države Hrvatske "na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru s istočnim granicama Subotica, Zemun, Drina, Sandžak i Boka kotorska." Ovakav Paragin potez poslužio je srpskom akademiku Miloradu Ekmečiću i povjesničarki Smilji Avramov da optuže HSP za uspostavljanje NDH i Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i kao uvertiru za čišćenje bosanskohercegovačkih Srba. Lokalne vlasti u Ljubuškom su Paragin potez shvatile kao provokaciju.[2]
Stranačka vojska HSP-a, Hrvatske obrambene snage, osnovane su 25. lipnja 1991. Zapovjedništvo HOS-a bilo je imenovano od strane čelništva HSP-a. U Bosnu i Hercegovinu četiri mjeseca kasnije, u listopadu 1991., stiže Blaž Kraljević, prethodno politički emigrant u Canberri. Paraginom odlukom, Kraljević je smijenio dotadašnjeg koordinatora HSP-a za BiH, poznatog novinara i pjesnika Ivicu Karamatića i na njegovo mjesto imenovao Mladena Bošnjaka. Kraljević je osnovao Ratni stožer HOS-a za Hercegovinu 18. prosinca 1991. u Ljubuškom. Tajnicom Ratnog stožera imenovao je Katicu Pernar.[1]
Bosnu i Hercegovinu štiti i štitit će HOS i TO BiH. BiH je razrušena, narod je raseljen, ali pobjeda je naša. Pozivamo HVO da se stavi pod našu komandu, tj. pod komandu HOS-a, te da u suradnji s TO BiH oslobodimo BiH na sreću svih naroda. — Blaž Kraljević u Proglasu, 9. svibnja 1992.[1]
|
HOS se, na čelu s Kraljevićem, počinje suprotstavljati HDZ-u BiH i Hrvatskom vijeću obrane. Iako su HDZ BiH i HVO bili legitimni predstavnici Hrvata u Bosni i Hercegovini, Kraljević je inzistirao na njihovom podređivanju HOS-u. S druge strane, u vrijeme zaoštravanja odnosa između Hrvata i muslimana, surađivao je s Alijom Izetbegovićem i Teritorijalnom obranom BiH. U kolovozu 1992. Kraljević je imenovan general bojnikom Armije Republike Bosne i Hercegovine i postavljen je u njezin Glavni stožer.[1]
Nedugo nakon što je postao generalom Armije RBiH, Kraljević je nakon sastanka u Mostaru pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo u razmjeni vatre između HVO-a i HOS-a 9. kolovoza 1992. Pred kraj kolovoza 1992. HOS u Bosni i Hercegovini je raspušten.
Na općim izborima 1996. HSP BiH dobio je dva zastupnika u Zastupničkom domu u Parlamentu Federacije BiH, te je stekao status parlamentarne stranke u pet od deset županija FBiH.[3]
Na Četvrtom saboru HSP-a BiH održanom u Mostaru 2. listopada 1999., za predsjednika HSP-a BiH izabran je Zdravko Hrstić, jedini predloženi kandidat. Na Saboru je usvojen novi Statut stranke, a među bitnijim promjenama bila je promjena naziva stranke iz HSP BiH u HSP, bez predznaka "BiH", a kao sjedište stranke određen je Ljubuški.[4]
Hrstić je na Saboru obznanio glavne smjernice djelovanja HSP-a u BiH, među kojima su bili tješnje povezivanje s Hrvatskom i opstanak BiH, osudio je korupciju i tihu reviziju Daytonskog mirovnog sporazuma na štetu Hrvata u BiH. Istodobno je osudio slabe napore oko povratka izbjeglica i raseljenih osoba, minorizaciju uloge Hrvata u obrani BiH i politizaciju Međunarodnog suda u Haagu.[4]
Na Saboru stranke sudjelovali su, kao gosti, i predsjednik HSP-a u Hrvatskoj, Anto Đapić, te predstavnik hrvatskog člana Predsjedništva BiH Ante Jelavića, ujedno predsjednika HDZ-a BiH, Marko Tokić, glavni tajnik HDZ-a BiH. Pored njega iz HDZ-a BiH na Saboru je sudjelovao i Ivo Marić, ministar u Hercegovačko-neretvanskoj županiji kao predstavnik Rade Bošnjaka, predsjednika županijskog HDZ-a BiH. Na Saboru je izraženo uvjerenje da će sve hrvatske političke stranke u BiH "raditi na dobrobit hrvatskog naroda i na hrvatskom pravu na BiH i slobodu".[4]
BiH nije moguća kao građanska država i svaki pokušaj revizije daytonskog sporazuma koji BiH prepoznaje kao nacionalnu državu s tri konstitutivna naroda ugrožava opstojnost Hrvata u BiH, a HSP to zasigurno neće dopustiti.
|
Na sljedećim općim izborima održanim u studenome 2000., HSP je nastupio pod sloganom "Vrijeme je za HSP".[3]
U vrijeme izborne kampanje 2000. HSP kritizirao je hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića zbog lošeg odnose prema Hrvatima u BiH. Istovremeno, HSP se pod Hrstićevim čelništvom zalagao za jednakopravnost i konstitutivnost Hrvata u BiH te za stvaranje trećeg entiteta s hrvatskom većinom.[5]
Na izborima je HSP dobio jedan kompenzacijski mandat za zastupnika u Zastupničkom domu PFBiH, a za zastupnika je izabran Hrstić.[6]
U usporedbi s ranijim izborima 1996., HSP je izgubio parlamentarni status u dvije županije. Dobio je jednog od 21 zastupnika u Skupštini Županije Posavskoe;[7] jednog od 30 zastupnika u Skupštini Hercegovačko-neretvanske županije;[8] te jednog od 25 zastupnika u Skupštini Hercegbosanske županije.[9]
U vlast su nakon općih izbora 2000. ušli nelegitimni hrvatski predstavnici koje je predvodila Nova hrvatska inicijativa u sklopu koalicija Alijansa za promjene kojo je na čelu bio Krešimir Zubak. HSP je žestoko kritizirao taj potez zbog nepoštovanja volje hrvatskog naroda. Na zasjedanju Glavnog stana HSP-a održanog u Novom Travniku u veljači 2001., Hrstić je izrazio potrebu raspisivanja novih izbora i kažnjavanja Zubakove stranke od međunarodne zajednice koju je prozvao kvislinškom.[10]
U vrijeme priprema za opće izbore 2002., HSP je počeo kritizirati HDZ BiH zbog teškog položaja Hrvata u BiH te pokušava ujediniti druge pravaške stranke u jednu. S Ujedinjenom strankom prava kojoj je na čelu bio Miljenko Miloš, HSP je potpisao sporazum o ujedinjenju 17. lipnja 2002. Međutim, ujedinjenje s drugom najjačom pravaškom frakcijom u to vrijeme, Hrvatskim pravaškim blokom, bilo je odbijeno kako je HSP tu stranku kritizirao za promicanje unitarističke, građanske politike.[11]
HSP je polučio katastrofalne rezultate na izborima, osvojišvi ukupno oko 5000 glasova. Od toga trenutka počele su nesuglasice i unutarnje borbe u HSP-u.[12] U prosincu 2003., Ivan Bešlić naveo je u svojoj knjizi Čuvari Jugoslavije, suradnici UDBE u BiH Zdravka Hrstića kao suradnika Službe državne sigurnosti (ranije UDBE) u BiH. Hrstić je to odbacio i ustvrdio da je zbog toga pitanja vođen spor pred Općinskim sudom u Ljubuškom, koji je završio u njegovu korist.[13]
Krajem 2003. Glavni stan HSP-a u Čapljini je utvrdio način prema kojem će biti birani sabornici na redovnom stranačkom saboru koji se trebao održati u Domaljevcu u veljači 2004. U to vrijeme Hrstić je gubio podršku unutar stranke te je bilo izgledno da će biti smijenjen s predsjedničke dužnosti. Dvadesetak dana nakon zasjedanja Glavnog stana, Hrstić je raspustio sve podružnice i općinska vijeća HSP-a, poništio zaključke Glavnog stana te najavio održavanje izvanrednog sabora u ožujku.[12]
Na Hrstićevo djelovanje reagirao je i HSP iz Hrvatske te njegov predsjednik Đapić, ustvrdivši da Hrstić nije imao ovlasti poništiti odluke Glavnog stana i raspustiti stranačke podružnice. Đapić je izrazio podršku odlukama Glavnog stana i tražio poštovanje Statuta i odluke većine članova stranke. Hrstić je nakon toga iskazao neposlušnost Đapiću te dobio podršku svojih suradnika.[12]
Na izvandrednom Saboru HSP-a BiH održanom u Posušju 7. ožujka 2004. za predsjednika stranke ponovno je bio izabran Zdravko Hrstić. Održavanje mjesta i vremena Sabora nije bilo poznato medijima. Istovremeno se u Domaljevcu održao usporedno još jedan izvanredni Sabor stranke na kojemu je bio prisutan predsjednik HSP-a iz Hrvatske, Anto Đapić. Na Saboru u Domaljevcu za predsjednika stranke izabran je Zvonko Jurišić. Broj sudionika na oba sabora nije poznat. Prema izvješću sa Sabora u Posušju, od 177 pozvanih, na Saboru je sudjelovalo njih 131, a na Saboru u Domaljevcu, od isto toliko pozvanih, sudjelovao je njih 156.[14]
Od 2004. paralaleno su djelovale dvije stranke prava, Hrvatska stranka prava Bosne i Hercegovine i Hrvatska stranka prava BiH Đapić – dr. Jurišić. Razlog tomu je bila nemogućnost registriranja pod već postojećim imenom. Takvo stanje bilo je sve do 2010. kada se HSP BiH ugasio i HSP Đapić – dr. Jurišić nastavio djelovati kao HSP BiH. Za izbore 2018. godine ponovo se pojavila i stranka pod imenom HSP, što je Izborna komisija ocijenila zbunjujućim za birače.
| županija | broj zastupnika | ||||
|---|---|---|---|---|---|
| 1996. | 1998. | 2000. | 2002. | 2006. | |
| Unsko-sanska | 0 / 50 |
0 / 50 |
0 / 30 |
0 / 30 |
0 / 30 |
| Posavska | 0 / 20 |
0 / 31 |
1 / 19 |
1 / 21 |
0 / 21 |
| Tuzlanska | 0 / 50 |
0 / 50 |
0 / 35 |
0 / 35 |
0 / 35 |
| Zeničko-dobojska | 0 / 59 |
0 / 50 |
0 / 35 |
0 / 35 |
0 / 35 |
| Bosansko-podrinjska | 0 / 31 |
0 / 31 |
0 / 25 |
0 / 25 |
0 / 25 |
| Srednjobosanska | 0 / 55 |
1 / 50 |
0 / 28 |
0 / 30 |
0 / 30 |
| Hercegovačko-neretvanska | 0 / 50 |
1 / 50 |
1 / 30 |
0 / 30 |
0 / 30 |
| Zapadnohercegovačka | 2 / 31 |
3 / 31 |
1 / 21 |
1 / 23 |
0 / 23 |
| Sarajevska | 0 / 45 |
0 / 45 |
0 / 35 |
0 / 35 |
0 / 35 |
| Hercegbosanska | 0 / 15 |
1 / 30 |
1 / 23 |
1 / 25 |
0 / 25 |
| ukupno | 2 / 406 |
6 / 418 |
4 / 279 |
3 / 289 |
0 / 289 |
- Hrvatska stranka prava
- Hrvatska stranka prava Bosne i Hercegovine
- Hrvatske obrambene snage
- Pravaštvo u Bosni i Hercegovini
- ↑ a b c d e f Kako je i zašto poginuo Blaž Kraljević. Ljubuški portal, 9. kolovoza 2010. Preuzeto 28. rujna 2013.
- ↑ Lučić (2006.), str. 56–57.
- ↑ a b Zvonimir Čilić: Imat ćemo šest zastupnika u Federalnom parlamentu! Slobodna Dalmacija, 26. rujna 2000. Pristupljeno 22. lipnja 2014.
- ↑ a b c Zvonko Dragić: Protiv smo tihe revizije Daytonskog sporazuma. Slobodna Dalmacija, 3. listopda 1999. Pristupljeno 22. lipnja 2014.
- ↑ a b Josip Šenda: Novi entitet garancija opstojnosti Hrvata. Slobodna Dalmacija, 30. listopada 2000.
- ↑ Opći izbori 2000: glasovi za kandidate – Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH. Središnje izborno povjerenstvo. Pristupljeno 22. lipnja 2014.
- ↑ Opći izbori 2000: glasovi za kandidate – kanton 2. Središnje izborno povjerenstvo. Pristupljeno 22. lipnja 2014.
- ↑ Opći izbori 2000: glasovi za kandidate – kanton 7. Središnje izborno povjerenstvo. Pristupljeno 22. lipnja 2014.
- ↑ Opći izbori 2000: glasovi za kandidate – kanton 10. Središnje izborno povjerenstvo. Pristupljeno 22. lipnja 2014.
- ↑ Nebojša Dimitrijević: Zabrinuti bi trebali biti oni koji su počeli mijenjati Dayton. Slobodna Dalmacija, 20. veljače 2001. Pristupljeno 22. lipnja 2014.
- ↑ Naši su prioriteti: problemi razvojačenih, deložacije... Slobodna Dalmacija, 23. lipnja 2002. Pristupljeno 22. lipnja 2014.
- ↑ a b c Darko Juka: Hrstić okrenuo leđa Đapiću. Slobodna Dalmacija, 3. veljače 2004. Pristupljeno 22. lipnja 2014.
- ↑ Strah od Udbe još uvijek živi. Slobodna Dalmacija, 25. listopada 2003. Pristupljeno 27. lipnja 2014.
- ↑ Antonio Karamatić: Dva sabora – oba legalna?. Slobodna Dalmacija, 9. ožujka 2004. Pristupljeno 22. lipnja 2014.
| ||||||||||||||