Germogen Maksimov
| Germogen | |
|---|---|
 Germogen (u sredini) s klerom Hrvatske pravoslavne crkve.
| |
| Pravo ime | Grigorij Ivanovič Maksimov |
| Rođen | 10. siječnja 1861. stanjica Nagavska, Vtoroj Donskoj Okrug, Oblast Vojska Donskogo |
| Umro | 30. lipnja 1945. Zagreb |
| Zaređen | 1887. |
| Titula | mitropolit zagrebački |
| Portal o kršćanstvu | |
| Portal o životopisima | |
Germogen (rođen Grigorij Ivanovič Maksimov; stanjica Nagavska, Vtoroj Donskoj Orkrug, Oblast Vojska Donskogo, 10. siječnja 1861. – Zagreb, 30. lipnja 1945.), bio je mitropolit zagrebački.
,_%D0%BC%D0%B8%D1%82%D1%80._%D0%90%D0%BD%D1%82%D0%BE%D0%BD%D0%B8%D0%B9_(%D0%A5%D1%80%D0%B0%D0%BF%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1%86%D0%BA%D0%B8%D0%B9),_%D0%B5%D0%BF._%D0%98%D0%BE%D0%B0%D0%BD%D0%BD_(%D0%93%D0%B5%D0%B2%D0%B0%D1%80%D0%B3%D0%B8%D0%B7%D0%BE%D0%B2).jpg)
Grigorij Ivanovič Maksimov rodio se u Stanjici Nagorskoj na Donu, u Rusiji, 1861. godine.[1] Teologiju je završio u Kijevu a za parohijskog svećenika rukopoložen je 1887. godine.
Zamonašio se godine 1909. i postao arhimandritom, a 1910. godine postao je episkopom namjesnikom Donske eparhije u Novočerkasku.[1] Bio je također profesorom i starješinom bogoslovlja u Saratovu. Za vrijeme prvoga svjetskog rata imenovan je arhiepiskopom jekaterinoslavskim i mitropolitom novomoskovskim.[2] Nakon Oktobarske revolucije napustio je Rusiju (1920. godine) i boravio neko vrijeme u Grčkoj, na otoku Lemnosu i na Svetoj Gori (Atos) u ruskome samostanu sv. Pantelejmona. Potom je 1921. ili 1922. godine došao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca gdje je boravio u manastirima Ravanica i Rakovac. Potkraj tridesetih godina 20. stoljeća, otišao je u manastir Hopovo na Fruškoj gori.
Kada je 1942. godine osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao, pritom je njegovo rusko podrijetlo nedvojbeno bilo izrazom političkog kompromisa.[3] U stvaranju HPC-a kontaktirane su i ostale pravoslavne crkve te Patrijaršija u Carigradu a Srpska pravoslavna crkva je pri tome navodno nastojala oko uspostave Hrvatske pravoslavne crkve kao privremenog rješenja kako bi se spasilo što više srpskoga stanovništva.[3] Po Ustavu HPC-a (broj: CLXIV-1386-Z-1942.) od 5. lipnja 1942. godine, poglavar je trebao biti patrijarh, postavljen i posvećen u sporazumu s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu a vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova, ali se protivilo njegovu imenovanju patrijarhom.[3] HPC je prema svom ustavu bila autokefalna i episkopalna.[2] Poglavarom Hrvatske pravoslavne crkve Maksimov je imenovan 2. lipnja, a ustoličen je 7. lipnja 1942. godine u pravoslavnoj crkvi Svetog Preobraženja u Zagrebu.[4] Ustoličenju su nazočni bili najviši državni dužnosnici NDH.[4]
Mitropolit Germogen je, na prijekom sudu[5] po skraćenom postupku na Vojnom sudu Komande grada Zagreba, 29. lipnja 1945. godine, osuđen na smrt strijeljanjem. U presudi se kao razlog kazne navodi prihvaćanje položaja crkvenog poglavara tzv. Hrvatske pravoslavne Crkve koju je uspostavila zločinačka NDH i njegovo djelovanje s tog položaja po nalozima poglavnika Pavelića. Prema navodima optužnice na teret mu se stavljalo i djelovanje u smjeru prisilnog učlanjivanja građana srpske nacionalnosti u članstvo u njegovoj organizaciji, sustavno raspirivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje među građanima, suradnja s okupatorom kao i neposredno pozivanje na počinjenje ubojstava od strane paravojnih formacija što je sve skupa dovelo masovnih stradanja, pljačke i uništenja imovine građana tijekom Drugog svjetskog rata. Kazna je izvršena 30. lipnja 1945. godine.[6]
Zbog činjenice da je Mitropolit Germogen osuđen na prijekom sudu po kratkom postupku, kao i u svim sličnim slučajevima, postoji sumnja u vjerodostojnost postupka, a samim tim i presude te neki povjesničari zbog toga smatraju da se radilo o montiranom sudskom postupku. Iako je samo Germogenovo sudjelovanje u zločinačkom poduhvatu kojeg je provodila NDH i dalje neupitno,[7] ostaje pitanje u kojoj mjeri se njegova stvarna krivnja podudara s krivnjom utvrđenoj po presudi prijekog suda.
Presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba od 29. lipnja 1945. god. je proglašen krivim jer da je:
- "(a) primio položaj ime i naslov metropolita zagrebačke, a kasnije i patriarha tzv. hrvatske-pravoslavne crkve, koja je bila stvorena po zločincu Paveliću, da bi se što lakše ostvarilo posvemašna okupacija Jugoslavije, i da bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj i izazvao bratoubilčaki rat, a sve to u namjeri da posluži okupatoru što lakše porobio narode Jugoslavije i kako bi se što bolje sakrili ustaški zločini, počinjeni nad nevinim stanovništvom,
- b) sa toga položaja i kroz tu organizaciju po nalogu Pavelića, a u službi stranoga zavojevača nasilno provodio i tjerao u članstvo Srbe u tzv. hrv. prav. crkvu te je na taj način skrivio smrt hiljadama Srba koji su prilikom tih prevodjenja u masama ubijeni,
- c) sa toga položaja kroz tu organizaciju po nalogu i u službi okupatora raspirivao nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju, pokušavajući na taj način izazvati bratoubilački rat, a sve to u namjeri slabljenja jedinstvenog otpora naroda Jugoslavije protiv stranog zavojevača,
- d) s tog položaja i kroz tu organizaciju podržavao tjesne političke i prijateljske veze s vrhovnim funkcionarima okupatora i njegovog terorističkog napadača, te stavljajući se u potpunu službu okupatora harangirao je na sastancima formacije čerkeza na pokolj mirnog i nevinog stanovništva. e) godine 1942 izdao poslanicu po nalogu okupatora, u kojoj je pozivao pripadnike NOP, da napuste borbu protiv okupatora i da se vrate svojim kućama, te je na taj način stavljajući se potpuno u službu okupatora pokušao razbiti jedinstvo narodno-oslobodilačkog fronta i oslabiti borbu, te omogućiti okupatoru i njegovim slugama, da izvrše što lakše pokolj nad narodima Jugoslavije,
- dakle je počinio krivično djelo služenja okupatoru i njegovim pomagačima i djelo pomagača i podstrekača na masovna ubijanja naroda i uništenje narodne imovine."
Dne 23. rujna 2010. godine i Ruska Istino Pravna Pravoslavna Zagranična Crkva (RIPC) u Odesi proglasila je Preosv. Germogena i ostale, 1945. godine, umorene svećenike HPC-a pravoslavnim mučenicima.[9]
- ↑ a b Vladimir Geiger, Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine, Centar za politološka istraživanja, str. 570., (u pismohrani archive.org, 13. kolovoza 2012.), pristupljeno 18. rujna 2016.
- ↑ a b Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 129.
- ↑ a b c Vladimir Geiger, Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine, Centar za politološka istraživanja, str. 571., (u pismohrani archive.org, 13. kolovoza 2012.), pristupljeno 18. rujna 2016.
- ↑ a b Vladimir Geiger, Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine, Centar za politološka istraživanja, str. 572., (u pismohrani archive.org, 13. kolovoza 2012.), pristupljeno 18. rujna 2016.
- ↑ prijeki sud | Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 24. studenoga 2020. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Vladimir Geiger, Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine, Centar za politološka istraživanja, str. 573., (u pismohrani archive.org, 13. kolovoza 2012.), pristupljeno 18. rujna 2016.
- ↑ Tomasevich, Jozo. 2002. War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration (pdf). Stanford University Press. Stanford. str. 546. ISBN 978-0-8047-3615-2
- ↑ Presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba Miroslavu Filipoviću - Majstoroviću i “družini”. DOKUMENTI ZAGREB I SREDIŠNJA HRVATSKA Drugi dio Nakladnici: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod Hrvatski institut za povijest Zagreb Recenzenti: Dr. sc. Nikica Barić Dr. sc. Zdenko Radelić ZAGREB I SREDIŠNJA HRVATSKA PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ 1944.-1946. Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje SLAVONSKI BROD Hrvatski institut za povijest ZAGREB 2008. Drugi dio. Pristupljeno 10. svibnja 2021.
- ↑ Na 66. obljetnicu smrti hrvatskih pravoslavnih svećenika svi umoreni proglašeni su mučenicima-svecima, preuzeto 27. ožujka 2012.
- (engl.) Miloš Obrknežević, Development Of Orthodoxy In Croatia And The Croatian Orthodox Church, prijevod članka iz Hrvatske revije, objavljenoga 1979. godine
- Na 66. obljetnicu smrti hrvatskih pravoslavnih svećenika svi umoreni proglašeni su mučenicima-svecima, članak na hrvatskipravoslavci.com
- Životopis mitropolita Germogena (Juraj Kolarić, Ekumenska trilogija, Zagreb, 2005., str. 987. – 990.) (u pismohrani archive.org,25. kolovoza 2017.)