Es

Es^[1] (ili eⁿs, zvano i mali jus; stsl. ęsъ) je naziv za slovo glagoljice i stare ćirilice.

Koristilo se za zapis glasa /ę/, koji se vjerojatno izgovarao kao nazalni /e/. Glas je u hrvatskim narječjima nestao i prešao u e (językъ > jezik), a u čakavskom ponekad i u a (językъ > jazik, zajik). U ruskom npr. je prešao u ja (męso > mjaso). Nazalni glasovi postoje i danas u poljskom, npr. u imenu Lech Wałęsa.

Slovo nije imalo brojevnu vrijednost.

Standard Unicode i HTML ovako predstavljaju slovo es u glagoljici:

	Unikod		HTML		izgled ovisi o pregledniku	poveznice (engl.)
	k. točka	naziv	kod	entitet	izgled ovisi o pregledniku	poveznice (engl.)
veliko slovo es	U+2C24	GLAGOLITIC CAPITAL LETTER SMALL YUS	`Ⱔ`	nema	Ⱔ	detaljni podaci test preglednika
malo slovo es	U+2C54	GLAGOLITIC SMALL LETTER SMALL YUS	`ⱔ`	nema	ⱔ	detaljni podaci test preglednika

Napomene

↑ Nazivi glagoljskih slova izvorno su na staroslavenskome, koji ima neke glasove kojih u hrvatskome nema. Prilagodba originalnih naziva na hrvatski nije jednoznačna. Nazivi ovdje su prema tablici u Hrvatskoj općoj enciklopediji, svezak 4, »Glagoljica«, s tim da se nazalni glasovi ę i ǫ, koji se u enciklopediji bilježe kao eⁿ i oⁿ, zamjenjuju s e i u, što su najčešći odrazi tih glasova u hrvatskom (stsl. imę, rǫka prema hrv. ime, ruka). To donekle odstupa od uvriježenih naziva u dijelu literature.

Poveznice

Vanjske poveznice

[1] Nazivi glagoljskih slova izvorno su na staroslavenskome, koji ima neke glasove kojih u hrvatskome nema. Prilagodba originalnih naziva na hrvatski nije jednoznačna. Nazivi ovdje su prema tablici u Hrvatskoj općoj enciklopediji, svezak 4, »Glagoljica«, s tim da se nazalni glasovi ę i ǫ, koji se u enciklopediji bilježe kao eⁿ i oⁿ, zamjenjuju s e i u, što su najčešći odrazi tih glasova u hrvatskom (stsl. imę, rǫka prema hrv. ime, ruka). To donekle odstupa od uvriježenih naziva u dijelu literature.

[1]