Prijeđi na sadržaj

Deklaracija o zajedničkom jeziku

Izvor: Wikipedija
Deklaracija o zajedničkom jeziku
Deklaracija o zajedničkom jeziku
 U ovom članku je uočen jednostrani prikaz teme. (Rasprava)Članak je potrebno nadopuniti na način da prikazuje i druga gledišta.

Deklaracija o zajedničkom jeziku je dokument u kojem se tvrdi da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govori isti jezik. Ona je rezultat ideološko-kulturnog projekta pod nazivom "Jezici i nacionalizmi", koji se odvijao tijekom 2016. i 2017. godine na sastancima u Hrvatskoj i još tri države bivše SFRJ u kojima se govore južnoslavenski jezici: BiH, Crnoj Gori i Srbiji. Deklaracija je po objavi krajem ožujka 2017. godine u Hrvatskoj doživjela osudu jezikoslovne struke[1] (August Kovačec, HAZU,[2] Marko Alerić, Filozofski fakultet u Zagrebu,[3] Ranko Matasović[4]), politike (predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović[5] i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković,[6] Zlatko Hasanbegović,[7] Nina Obuljen Koržinek[8]), intelektualaca i medija (predsjednik HAZU Zvonko Kusić, Ante Gugo, Tihomir Dujmović, Nino Raspudić i drugi). Među potpisnicima se nalaze jezikoslovci književnici, novinari i umjetnici, od kojih jedan broj dolazi iz Hrvatske.

Skupljanje potpisa za deklaraciju o jeziku

Održavanje sastanaka

Sastanci projekta "Jezici i nacionalizmi"
Mjesto Tema rasprave Nadnevak
Podgorica Govori li svaki narod u Crnoj Gori drugim jezikom? 21. travnja 2016.[9]
Kakav je smisao povećavanja jezičkih razlika? 22. travnja 2016.[9]
Split Prijeti li anarhija ako ne propisujemo kako govoriti? 19. svibnja 2016.
Što ako Hrvati i Srbi imaju zajednički jezik? 20. svibnja 2016.
Beograd Ko kome krade jezik? 5. listopada 2016.
Ideologija ispravnog jezika 6. listopada 2016.
Sarajevo Političke manipulacije temom jezika 23. studenoga 2016.[10]
Lektori kao utjerivači nacionalnosti 24. studenoga 2016.[10]

Tekst deklaracije

Suočeni s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, mi, doljepotpisani, donosimo

DEKLARACIJU O ZAJEDNIČKOM JEZIKU

Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.

Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.

Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika.

Inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.

Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da

  • činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;
  • svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika;
  • sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;
  • policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;
  • činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi;
  • između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korištena;
  • standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.

Stoga, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na

  • ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
  • zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
  • prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti;
  • izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
  • slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
  • jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima;
  • slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;
  • i, konačno, slobodu miješanja, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.[11]

Kritike

Jezikoslovnu kritiku deklaracije napisao je Ranko Matasović:[12]

  • “Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.” / To proturječi pravu pripadnika raznih naroda u višenacionalnim državama da dobiju obrazovanje kakvo žele na vlastitom standardnom jeziku. Ne znači da svi pripadnici manjinskih naroda moraju htjeti iskoristiti to pravo u svim sredinama, ali pravo im se ne može osporiti (definirano je Ustavom).
  • “Zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika.” / U čemu se sastoji represija i zašto je razdvajanje štetno (i za koga)?
  • “Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.” / Ne postoji „rigidno“ definiranje ni u jednoj znanosti, pa ni u lingvistici; standardni je jezik određen normom, popisom i propisom riječi i gramatičkih pravila koja se smatraju standardnima. Komu se to ne sviđa, ima pravo ne govoriti standardnim jezikom i time pokazivati svoju jezičnu nekulturu i/ili politički stav.
  • “Izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih „prevođenja“ u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja.” / Po Ustavu Republike Hrvatske građani imaju pravo dobiti od države službene dokumente na hrvatskome standardnom jeziku. Ne očekujete valjda da će zbog Deklaracije Republika Hrvatska mijenjati ustav?

Potpisnici

Deklaracija je najavljivana prije nego što je objavljen njen tekst, najavljivalo ju se kao projekt 30-ak jezikoslovaca s područja bivše Jugoslavije, i inicijalno više od 200 potpisnika "lingvista, književnika, naučnika, aktivista i drugih kredibilnih ličnosti iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije".[13]

Politička pozadina

Inicijatori su četiri nevladine udruge iz svake od uključenih zemalja: P.E.N. Centar u BiH iz Sarajeva, udruga Kurs iz Splita, KROKODIL iz Beograda te Centar za građansko obrazovanje iz Podgorice. Srbijanske udruga Krokodil, koja je financiranje dobila od njemačkih zaklada,[14] na internetskim stranicama zaklade Allianz uz plakata projekta "Jezici i nacionalizmi" stoji između ostaloga sljedeće:

Iako podjela nekadašnjeg srpskohrvatskoga jezika ne počiva na nikakvim jezičnoznanstvenim osnovama, znanost o jeziku se u zemljama bivše Jugoslavije u zadnjih 25 godina uvijek ponovo instrumentalizira od strane lokalnih političara u svrhu opravdanja „vlastitog“ jezika i time za učvršćenje novoformiranih nacionalnih identiteta.[15]

Artur Bagdasarov komentira: Hrvati imaju hrvatski jezik od pamtivijeka i u mnogim pisanim baštinama pa i u većini suvremenih tekstova ne možemo "hrvatski" zamijeniti postupno "srpskim", "srpskohrvatskim", "bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskim" ili "štokavskim". Ne možemo sve svesti pod jedno i tvrditi jednu te istu tezu o zajedničkom policentričnom jeziku jer npr. mnogi slični jezici iz jedne podskupine jezikâ također su bili nekoć policentrični. Hrvatski je jezik jedna od bitnih sastavnica hrvatskoga istobita (identiteta) i ustavom zaštićena vrijednost. U svjetskom jezikoslovlju, uzgred budi rečeno, nema još jedinstvenoga i općeprihvaćenoga stava o tom što znači jedan, a što dva ili tri jezika. Jezičnopolitička dogovorna lingvistika iz razdoblja tzv. Novosadskoga sporazuma 1954. god. poništena je Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. god. Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, drugoga ili drukčijega nemaju - sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo.[16]

Vidi još

Izvori

  1. ↑ Jure Vujić: Jezikova juha neo-jugoslavenskom Esperantu, Ista je deklaracija, koja se podudara s 50. obljetnicom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, zapravo u Hrvatskoj naišla na jezikovu juhu i osudu od strane hrvatskih kulturnih i znanstvenih institucija, pa čak i Hrvatske akademije znanosti umjetnosti poznate po svojoj letargiji., objavljeno 7. travnja 2017., pristupljeno 8. travnja 2017.
  2. ↑ Kovačec o “Deklaraciji o zajedničkom jeziku“: To je skup iskompleksiranih ideja koji se ne temelji ni na kakvoj objektivnoj stvarnosti, objavljeno 28. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  3. ↑ 'Deklaracija je novi pokušaj buđenja ideje jugoslavenstva', objavljeno 30. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  4. ↑ Ranko Matasović: Potakne li Deklaracija ikakve političke promjene, dogodit će se to u Bosni i Hercegovini, objavljeno 30. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  5. ↑ 'Deklaracija o zajedničkom jeziku je sasvim marginalna stvar o kojoj se ne treba raspravljati', objavljeno 30. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  6. ↑ 'Kako bih to podržavao? Tko to može podržati u Hrvatskoj?', objavljeno 29. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  7. ↑ Deklaracija jugoslavenski koncept vraća gdje je i nastao, u filologiju i kulturu, objavljeno 29. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  8. ↑ Ministrica Obuljen Koržinek: Deklaracija o zajedničkom jeziku politička je inicijativa, objavljeno 29. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  9. ↑ a b Jezici i nacionalizmi – prva konferencija u Podgorici, objavljeno 15. travnja 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  10. ↑ a b „Jezici i nacionalizmi“ – Sarajevska konferencija, objavljeno 17. studenoga 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  11. ↑ Evo Deklaracije o “zajedničkom jeziku”: Je li ona udar na Ustav i ozbiljno kazneno djelo, objavljeno 29. ožujka 2017., pristupljeno 1. travnja 2017.
  12. ↑ Ranko Matasović: Potakne li Deklaracija ikakve političke promjene, dogodit će se to u Bosni i Hercegovini, citirana je kritika prve četiri točke deklaracije, objavljeno 30. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  13. ↑ Ideološko-politički projekt: 30 ‘lingvista’ s područja bivše Jugoslavije pokrenulo Deklaraciju o zajedničkom jeziku, objavljeno 28. ožujka 2017., pristupljeno 1. travnja 2017.
  14. ↑ Hasanbegović objasnio Pilselu što je zapravo ‘Deklaracija o zajedničkom jeziku’, objavljeno 2. travnja 2017., pristupljeno 2. travnja 2017.
  15. ↑ Association KROKODIL: Europoly / Languages and Nationalisms[neaktivna poveznica], Obwohl die Aufteilung der ehemaligen serbokroatischen Sprache auf keiner sprachwissenschaftlichen Grundlage beruht, wurde Sprachwissenschaft in den Staaten des ehemaligen Jugoslawiens in den letzten 25 Jahren immer wieder von lokalen Politikern zur Rechtfertigung der "eigenen" Sprache und somit zur Festigung der neuformierten nationalen Identitäten instrumentalisiert., pristupljeno 8. travnja 2017.
  16. ↑ Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo, objavljeno 6. travnja 2017., pristupljeno 8. travnja 2017.

Vanjske poveznice

  • Jezici i nacionalizmi | Deklaracija i lista potpisnika. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. travnja 2017. Pristupljeno 30. lipnja 2019.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Deklaracija_o_zajedničkom_jeziku&oldid=6905453"