Cindro
Cindro (Cindre, Cindri, de Cindris, Cindrić), splitska patricijska obitelj, podrijetlom iz Poljica čiji su članovi obavljali različite službe u Splitu te sudjelovali u javnom životu grada. Obitelj je stanovala u gradskoj četvrti sv. Martina, u sjevernom dijelu Dioklecijanove palače. Splitskoj lozi obitelji potvrđeno je austrijsko plemstvo 1822. godine.[1]
U dokumentima se spominje od 13. stoljeća kada su navedeni u popisu plemstva koje je kralj Bela IV. zatekao u Poljicima.[2] Članovi obitelji obnašali su istaknute gradske službe, tijekom 15. i 16. stoljeća birani su više puta za poljičke knezove.[3]
Rodonačenik obitelji je Ivan Cindrov (lat. Joannes Cindri) koji se javlja u dokumentima u razdoblju 1240. – 1267. i 1270. kao jedan od splitskih plemića koji sklapaju prijateljstvo s gradom Piranom.[4] Ivanov sin je Nikola Ivana Cindrova koji se u izvorima spominje kao svjedok 1287. te sudac 1299. i 1314. Njegov sin Lovro Nikolin bio je vrlo aktivan član Velikog vijeća koji se posljednji put spominje 1354. kada je izabran za poslanika splitske komune hrvatskom banu.[5]
Godine 1398. članovi obitelji Cindro nalaze se među plemićima koji su zbog pobune splitskih pučana pronašli utočište u susjednom Trogiru.[6] Lovrin unuk Nikola poginuo je 1400. godine u tim sukobima boreći se, na strani izbjeglica protiv "unutrašnjih Splićana".
Za vrijeme turske opasnosti, poljički knez Agostin Cindro spalio je 1503. mostove na Cetini i tako obranio Poljica od Turaka. Godine 1596. istaknuo se protuturski ratnik Nikola († 1596.) prilikom preotimanja Klisa od Turaka.[7] U toj akciji, koju je poveo zajedno s drugim splitskim plemićem, Ivanom Albertijem, privremeno je oslobođen Klis, no pohvat je uskoro propao, zbog potivljena Venecije. Njegov je brat Petar, proučavatelj starina i filolog, suradnik Ivana Lučića na sakupljanju građe iz povijesti Dalmacije.
U 19. stoljeću obitelj je dala više gradskih načelnika (Jakov i Josip),[2] a pojedini članovi obitelji bili su na suprotstavljenim stranama za vrijeme narodnog preporoda u Dalmaciji.
Podrobniji članak o temi: Ljetnikovac obitelji Cindro u StrožancuObitelj Cindro imala je još u 2. polovici 16. stoljeća u posjedu zemlju na području Strožanca, koju je dobio conte Jeronim Cindro za zasluge u Kandijskom ratu. Ubrzo posjed prelazi u vlast Turaka, da bi ga Mletačka Republika vratila obitelji Cindro 1699. godine. U 18. stoljeću, obitelj Cindro izgradila je, uz postojeći kaštel, veću kuću ladanjskog kompleksa i prostor zaokružila fortifikacijskim zidinama.
Početkom 19. stoljeća ljetnikovac je zapaljen za vrijeme sukoba Poljičana i francuske vojske, a 1884. godine je obnovljen. Poslije Drugog svjetskog rata, ljetnikovac je konfisciran te je registriran kao kulturno dobro. Godine 1979. nasljedstvom, otkupom i darovanjem, Nikola Cindro postao je vlasnik čitava kompleksa kuća i parka. Godine 1999. počela je restauracija koja je dovršena nakon dvije godine.[8]
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. srpnja 2010. Pristupljeno 12. lipnja 2010. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link) - ↑ a b Obitelj Cindro. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. srpnja 2010. Pristupljeno 12. lipnja 2010. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, sv. IV, str. 103.
- ↑ Kuzmanić, Mario-Nepo, Splitski plemići, prezime i etnos, str. 30.
- ↑ Kuzmanić, Mario-Nepo, Splitski plemići, prezime i etnos, str. 31.
- ↑ Kuzmanić, Mario-Nepo, Splitski plemići, prezime i etnos, str. 32.
- ↑ Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 103.
- ↑ Ljetnikovac Cindro - bajka iz Strožanca
- Kuzmanić, Mario-Nepo, Splitski plemići, prezime i etnos, Split, 1988. ISBN 953-163-106-9
- Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, sv. IV, Pro Leksis, Zagreb, 2005. ISBN 953-7224-04-X