Prijeđi na sadržaj

Bela Tonković

Izvor: Wikipedija

Bela Tonković (Subotica, 16. lipnja 1944.), hrvatski je političar iz Vojvodine, dugogodišnji predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini te kulturni i javni djelatnik vojvođanskih Hrvata. Bavi se i prevođenjem.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Studirao je bogoslovlje. Magistrirao je na rimskom sjemeništu Germanicumu.

Bio je jednim od osnivača DSHV-a. Njegovim je prvim predsjednikom DSHV-a, od njegovog osnutka 1990. godine. Bio je dopredsjednikom Skupštine općine Subotica, a dopredsjedavao je i Federalnom unijom europskih manjina. Vijećnikom je Hrv. nacionalnog vijeća,[1] a i bio je članom Međudržavne komisije za kontrolu primjene Sporazuma o međusobnoj zaštiti manjina.[2][3]

Kroz razdoblje njegovog vodstva su i DSHV i Bela Tonković pokazali znatnu hrabrost, jer su morali djelovati u doba vlasti velikosrpskog režima Slobodana Miloševića i njihove produžene ruke radikala Vojislava Šešelja, koja je sprovodila velika represiju prema manjinama, posebice prema hrvatskoj manjini u Srbiji,[4] o čemu je izvijestio i Geerta Ahrensa, predsjednika Radne skupine za pitanja ljudskih prava manjina Mirovne konferencije na izuzetno težak položaj vojvođanskih Hrvata.[5] Tijekom doba tih represija, tamošnjim Hrvatima se podmetalo "dokaze", a u jednom takvom slučaju je kao posljedica tog podmetanja posredno trebao biti zatvoren ili izgnan iz Subotice i sam Bela Tonković.[6]

Stranku je vodio kroz doba velikosrpskih pohoda na Hrvatsku i BiH, u vrijeme dok je SiCG bila pod UN-ovim sankcijama, velikog vala hrvatskih Srba koje su velikosrbi podmuklo evakuirali iz Hrvatske i naselili po Srbiji, NATO-ovog bombardiranja Srbije. Oprezno je vodio svoju stranku i narod kroz to razdoblje, držeći oprezne odnose s vladajućom strankom i ondašnjim predsjednikom RH, znajući da bi ikakva velika bliskost mogla biti kobna po njegov narod, sve vrijeme odolijevajući pritiscima iz određenih krugova da ne pokaziva dovoljnu radikalnost u borbi za hrvatske interese. Stranku je tako uspio dovesti do vremena kad su se počeli nazirati znaci obnove vojvođanske autonomije i dolaska DOS-a na vlast u Srbiji, kada je usvojen Zakon o manjinama koji je, iako nedostatan, bio veliki pomak na bolje položaja hrvatske zajednice.[2]

S druge strane, stranačke kolege i hrvatski javni djelatnici u Srbiji (pr. Vojislav Sekelj[7]) su mu vremenom upućivali sve više kritika na njegov rad u smislu da je svu komunikaciju Hrvata iz Srbije s Hrvatskom preusmjerio isključivo preko sebe. Druge kritike su išle u pravcu, da iako je DSHV predvođen Tonkovićem pokazao stanovitu hrabrost u teškim vremenima, problem je bio taj što je ta hrabrost "nije imala jasno definiran cilj, nego je poslužila samoj sebi kao svrha, i to više kao oruđe na međunarodnom planu i za međunarodnu uporabu, nego što je donijela kvalitativne pomake na unutarnjem planu naše (op.č. hrvatske) organiziranosti.".[7]

Dužnost predsjednika DSHV-a je obnašao do 6. srpnja 2003. godine, kada je na izvanrednoj stranačkoj skupštini na inicijativu dopredsjednika DSHV-a Martina Bačića i još nekih čelnika iz subotičke podružnice, omjerom glasova 122:11 smijenjen. Pri tome nije morao dati ostavke na ostale dužnosti koje je obnašao u stranci. Razlog zbog kojeg se zahtijevalo i izvršilo smjenu su bile optužbe stranačkih kolega da je "postao kočnica jedinstvu hrvatske zajednice u Srbiji i Crnoj Gori", kriveći ga da je odgovoran za pad popularnosti DSHV-a, za poraz na izborima za Hrvatsko nacionalno vijeće te za prijekid suradnje s ostalim hrvatskim organizacijama u Vojvodini pa i s matičnom domovinom.[8]

Tonković je nekoliko dana poslije na tiskovnoj konferenciji porekao optužbe za stanje u stranci, naglašavajući da je skupština na kojoj je bio smijenjene nelegitimna.[9] U kasnijim intervjuima je isticao da se nije povukao iz političkog života, nego da je na vrlo prljav način izbačen iz njega, a na sudu je dokazao i neutemeljenost optužbi temeljem kojih ga se izbacilo iz DSHV-a.[2]

Predsjedničku dužnost u DSHV-u je preuzeo Petar Kuntić kao vršitelj dužnosti predsjednika, koja mu je potvrđena a na izbornoj skupštini 2004. godine.

13. listopada 2003.[10] je jednoglasnom odlukom predsjedništva DSHV-a isključen iz stranke, što je konačna "zahvala" za dugogodišnje pregaranje.

Djela

[uredi | uredi kôd]

Preveo je na hrvatski djelo Stjepana Beata Bukinca

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. HNV RS Vijeće, stranici pristupljeno 11. studenog 2009.
  2. a b c Kucamo na vrata zaboravljenih asova
  3. STINAArhivirana inačica izvorne stranice od 10. lipnja 2007. (Wayback Machine) Javna tribina: "Nacionalne manjine u Hrvatskoj i Jugoslaviji - sličnosti i razlike", 10. srpnja 2002., pristupljeno 12. studenoga 2009.
  4. (engl.) UNHCR Minorities at Risk Project, Chronology for Croats in Yugoslavia, 2004., pristupljeno 12. studenoga 2009.
  5. HICArhivirana inačica izvorne stranice od 18. svibnja 2013. (Wayback Machine) Dogodilo se 21. kolovoza
  6. Index Bela Tonković o progonu Hrvata o kojem je svjedočio C-47, 13. lipnja 2003., pristupljeno 12. studenoga 2009.
  7. a b Vijenac br.82 Opredijeljen za protiv, razgovor sa Vojislavom Sekeljem
  8. HRTArhivirana inačica izvorne stranice od 7. ožujka 2016. (Wayback Machine) Vojvodina: na izvanrednoj skupštini DSHV-a smijenjen Bela Tonković, 6. srpnja 2003.
  9. HRTArhivirana inačica izvorne stranice od 6. ožujka 2016. (Wayback Machine) Bela Tonković ne priznaje odluku Izvanredne skupštine, 8. srpnja 2008.
  10. Vjesnik Bela Tonković isključen iz DSHV-a, 14. listopada 2003.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]