Prijeđi na sadržaj

Antihrvatstvo

Izvor: Wikipedija
Postrojavanje četnika na Peristilu u Splitu 1920.-ih godina. Velikosrpska ideja je svoje pobornike uspijevala između dva svjetska rata naći diljem Hrvatske - pa i među etničkim Hrvatima, od kojih se nemali broj kasnije borio u četničkim postrojbama tijekom Drugog svjetskog rata.

Antihrvatstvo ili protuhrvatstvo je termin koji opisuje nastojanja usmjerena protiv interesa i samog opstanka hrvatskog naroda i države, često poričući smislenost postojanja hrvatskog naroda, samobitnost njegovog jezika i povijesti i pravo na svoju državu.

Pojam ima stanovitu srodnost s pojavom koja se u Njemačkoj naziva "Antideutsche" (protunjemstvo). Postoji i donekle slična pojava poznata pod nazivom "židovska samomržnja", koja se u povijesti pokazivala kao težnja među Židovima za dokidanjem židovstva radi asimilacije u druge narode (njem. Jüdischer Selbsthass, engl. self-hating Jews), a danas kao zalaganje za ukidanje Države Izraela.[1]

Nastojanjima da se hrvatsko narodno područje ugradi u ekspanzionističke koncepcije drugih naroda (susjednih, gdje se težilo razdiobi hrvatskih teritorija i/ili dokidanju hrvatske nacije) nerijetko su se pridruživali hrvatski sinovi, pa se govori o talijanašima, mađaronima, slavoserbima i sl. Kao primjer antihrvatstva dovedenog do krajnjih konzekvenci, navodi se primjer projugoslavenske organizacije ORJUNA s članstvom u velikom dijelu regrutiranom iz reda etničkih Hrvata koja se između dva svjetska rata istaknula batinaškim napadima na hrvatske domoljube, a čiji su članovi u Drugom svjetskom ratu u značajnom broju stupili u redove četnika; ideologija te organizacije je odbacivala hrvatsku nacionalnu ideju kao "degenerativnu" - jer je bila u opreci s ostvarivanjem jugounitarističkog projekta.[2]

Na praktičnoj razini, protuhrvatstvo se često preklapa s kroatofobijom, kao mržnjom prema Hrvatima i Hrvatskoj.

Korištenje termina

[uredi | uredi kôd]

Istaknuti komunistički političar (i sociolog) Stipe Šuvar koristi termin 1987. godine u ovakvom kontekstu: "Hrvatski je nacionalizam nakon 71. dobio po prstima, ali je ostao pritajen i ponovo se podmuklo širi... Djelovanje hrvatskog nacionalizma na području jezika već je urodilo otrovnim plodovima. Strateški je pritom cilj, a na njemu se uporno i sistematski radi nakon 1971., ne više na bučan, već na perfidan način, raskidanje jezičnog zajedništva hrvatskog i drugih naših naroda koji govore jednim, hrvatskim ili srpskim, odnosno srpskohrvatskim jezikom uz sve varijantske razlike...Hrvatski nacionalisti uporno se bore za poseban (nacionalni) hrvatski jezik. Da bi prikrili da oni neprestano proizvode i produbljuju incidentna stanja, optužuju svakoga tko upozori na to za unitarizam i antihrvatsku zavjeru".[3]

Igor Zidić, pišući kao predsjednik Matice Hrvatske o djelovanju Franje Tuđmana u okrilju te organizacije 1970. – 1971. god., koristi termin ovako: "Odavde se, kao njezin zastupnik, dužnosnik, autor i urednik – u vrijeme dok sam vodio Hrvatski tjednik – uputio dr. Franjo Tuđman na tribine hrvatskih gradova i sela, držeći poticajne govore i nudeći svojim slušateljima najrazrađeniju hrvatsku političku doktrinu – onu braće Radića, aktualiziranu i homogeniziranu njegovim iskustvom povjesnika obiju Jugoslavija – obiju idealističko-utopijskih, represivnih, antihrvatskih, monarhističko-diktatorskih i komunističko autokratskih."[4]

Prof. dr. Matko Marušić u srpnju 2017. godine piše: "Današnje antihrvatstvo počiva na jednoj jedinoj jakoj polugi: antihrvati sebe prvo proglase antifašistima, a onda sve što im nije po volji, jer je hrvatsko, proglašavaju fašizmom. Budući da je borba protiv fašista važna i Zapadu, i najmiroljubiviji i najdemokratskiji Hrvati-domoljubi načas se nađu na strani ustaša i – Hitlera."[5]

Izvori antihrvatstva: geopolitičke težnje susjednih nacija

[uredi | uredi kôd]

U počecima stvaranja suvremenih (građanskih) nacija u Europi, javljaju se ideje prema kojima bi male narode na istoku Europe trebalo asimilirati u one veće, koji da imaju povijesnu perspektivu; nastaje koncept germanizacije. Prosvijećeni apsolutist Josip II., koji je vladao od 1780. do 1790. godine, taj koncept provodi uz pomoć državne sile. Takvi napori izazivaju nemali otpor u malim narodima, koji - u vrijeme kada je građanstvo malobrojno i neutjecajno - uveliko pruža plemstvo. Hrvatsko plemstvo radi otpora apsolutizmu i germanizaciji koja dolazi iz Beča, jača veze s Mađarima, koji su tada također na meti germanizacije. Suočavajući se kod Mađara s konceptom koji pokušava podražavati njemačku politiku i posve podvrgnuti Hrvatsku vlasti Mađarske, mora hrvatski ban Ivan Erdődy u Budimu 1790. godine izreći znamenite riječi: "Regnum regno non praescribit leges" - naglašavajući da je Hrvatska samobitna zemlja s vlastitim zakonodavnim sustavom.

Plakat iz Vodnjana, u izdanju Nacionalne fašističke partije (tal. P.N.F. - Partito Nazionale Fascista), gdje se zabranjuje uporaba "slavenskog" jezika na javnim mjestima. Ideja koju ovdje primjenjuju fašisti nije nova: "slavenskom stanovništvu" se ne smije dopustiti nacionalni (hrvatski) život, jezik i kulturu, nego ih treba asimilirati u talijanski i druge veće narode.

U doba hrvatskog narodnog preporoda uočavaju se reakcije suprotstavljenih koncepcija susjednih naroda: Talijanski nacionalisti iskazuju odlučne pretenzije prema hrvatskoj obali Jadrana, koje nazivaju "terre italianissime" (najtalijanskije zemlje). Čak i u nepovoljnim uvjetima kada tim područjima - a i sjeveroistokom Italije - vlada Austrija, započinju oni kulturalni projekt talijanizacije, u kojoj se Slavenima (talijanski nacionalisti s velikom dosljednošću odbijaju koristiti riječ "Hrvati") na istočnoj obali Jadrana "daruje" suvremena talijanska kultura i nastoji ih se u što većoj mjeri odsjeći od uključivanja u kulturalne promjene u Hrvatskoj gdje se - kao i drugdje u Europi - tradicionalna etnička ("seoska") kultura osuvremenjuje, postajući u većoj mjeri pismena i u većoj mjeri građanska. Koristeći svoj utjecaj u lokalnoj samoupravi, talijanaši često uspijevaju spriječiti otvaranje hrvatskih škola i drugih kulturalnih ustanova, obrazujući mlade isključivo na talijanskom jeziku i zabranjujući korištenje hrvatskog jezika u javnim ustanovama.

Jernej Kopitar, kojemu je austrijski dvor povjerio da u suradnji s policijskim vlastima utječe na jezični i time politički razvoj na južnoslavenskom području, zamislio je stvaranje dva jezika na južnoslavenskom području: slovenskog koji bi obuhvatio i hrvatske kajkavce (koje Kopitar naziva "pseudohrvatima") i srpskog koji bi obuhvatio (i) većinu Hrvata. Ocjena Jerneja Kopitara - i time uvelike ocjena tadašnjeg bečkog dvora i državnog aparata - je bila da bi jedna katoličko-pravoslavna srpska nacija bila sklonija surađivati s Austrijom (koja je tada putem Njemačkog saveza nastojala voditi odlučujuću riječ u Europi) nego s Ruskim Carstvom (koje je tada provodilo panslavistički projekt, s krajnjim ciljem dovođenja svih južnoslavenskih naroda pod rusku vlast). Glavne Kopitarove ideje je prihvatio njegov bliski suradnik (i osobni prijatelj, te vjenčani kum) Vuk Stefanović Karadžić, koji je naveliko promovirao ideju o "katoličkim Srbima".[6]

Nakon što se germanizacija diskretnije nastoji provesti kulturalnim sredstvima - njemački je jezik kojim moraju ovladati svi mladi ljudi koji se pripremaju za državnu službu ili akademsko napredovanje, čak napredovanje u zanatima; stoga postaje glavnim jezikom socijalne komunikacije građanske klase[7] - između 1850. i 1860. godine Bachov apsolutizam ponovo nastoji postići iste ciljeve silom: slično kao ranije kod Josipa II., projekt ponovo propada nastankom prve veće gospodarske i političke krize 1860.-ih godina. Germanizaciju zamjenjuje potom pokušaj mađarizacije, koji i opet ne uspijeva.

Krajem 19. stoljeća širi se hrvatskim područjima i velikosrpska ideologija; uvelike osloncem na ideje koje je sredinom istog stoljeća promovirao Vuk Karadžić u suradnji s Jernejem Kopitarom. Makar ideju o srpskoj naciji koja bi obuhvatila Hrvate izuzev kajkavaca koji bi imali postati Slovencija - Hrvati ("katolički Srbi") prihvaćali nisu, zadobila je ona veliku popularnost među Srbima, kao sredstvo legitimacije teritorijalnog širenja Srbije prema zapadu

Sudjelovanje domaćih sinova u pokušajima da se hrvatsko područje podjarmi stranim nacionalnim interesima - često uz nemalu korist za svoj vlastiti socijalni boljitak - nije neznatno: Ante Starčević u svoje vrijeme govori posprdno o "mađarolcima" (koji hrvatski nacionalni interes zanemaruju koloborirajući sa svrhom ostvarivanja austrijskih i mađarskih interesa) i "slavoserbima" (koji nastavljaju na stanoviti način provoditi panslavističke ideje, s objektivnom svrhom ostvarivanja interesa mlade srpske države).[8]

Londonskim ugovorom iz 1915. godine bilo je predviđeno da prostor današnje Hrvatske podijele među sobom Italija, Srbija i Mađarska: granica između Italije i Srbije nalazila bi se između Šibenika (koji bi se kao i Zadar i većina hrvatskih otoka na Jadranu i hrvatskog teritorijalnog mora nalazio u Italiji) i Splita (koji bi bio u Srbiji, s južnim dijelom Dalmacije i čitavom Bosnom i Hercegovinom). Mađarskoj bi pripalo područje Banske Hrvatske, ali bi od tog područja Srijem i Većina Slavonije (do linije koja bi išla nešto zapadnije od Pakraca) pripali Srbiji, zajedno s cijelim područjem Bosne i Hercegovine. Krajem rata je zahvaljujući izlasku Rusije i ulasku SAD u rat, nastupila za Hrvatsku geopolitički manje nepovoljna situacija: SAD inzistiraju na realizaciji prava naroda na samoodređenje, zalažući se za interese malih narode koji grade svoje nacionalne države na razvalinama Ruskog carstva i Austro-Ugarske. U nestabilnim i dramatičnim okolnostima poraća, glavnina se hrvatskih područja našla objedinjena u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca - međutim se i u toj državnoj tvorevini prepoznaje hrvatstvo kao element koji narušava državno jedinstvo. Ubrzo nakon što je 1918. godine bila potpisana Ženevska deklaracija (1918.) koja je predviđala ravnopravnost Hrvata i Srba, djelovanjem velikosrba iz Hrvatske na čelu sa Svetozarom Pribićevićem ubrzalo se dokončanje dugovječne hrvatske državnosti i stvaranja unitarne države kojoj je na čelu bila srpska dinastija Karađorđević. Između dva svjetska rata se sistematski nastoji dokinuti hrvatstvo i uklopiti ga u jugoslavenstvo.

Protuhrvatstvo u Kraljevini Jugoslaviji

[uredi | uredi kôd]

U Kraljevini Jugoslaviji, najupornije protuhrvatsko djelovanje dolazilo je od pobornika velikosrpske ideologije, koji su u hrvatskom narodu prepoznavali najvažniju prepreku ostvarivanju projekta Velike Srbije. Taj projekt je nastojao dokinuti postojanje makedonskog, crnogorskog i bošnjačkog naroda, a Hrvate - štokavce "uvjeriti" kako su oni zapravo Srbi: hrvatski kajkavci bi bili pripojeni Slovencima, a čakavci bi većim dijelom bili utopljeni među Srbe.

Nešto manje utjecajan jugounitaristički koncept - iza kojega je međutim službeno stajala državna vlast - našao je stanovitu podršku među etničkim Hrvatima, koji su se priključivali organizaciji ORJUNA.

Pobornici velikosrpstva i pobornici jugounitarizma su blisko surađivali, te su se kasnije u Drugom svjetskom ratu i jedni i drugi pridruživali četničkim postrojbama.[9] Ivan Bošković daje dojmljivi prikaz zapaženog književnika i istaknutog antihrvata Đure Vilovića, koji kao katolički svećenik zapada u apostaziju od Katoličke crkve, a u tom svojem teškom sukobu s katoličanstvom (jasno deklariranoj mržnji i neprijateljstvu prema Katoličkoj crkvi, zapravo) potom do te mjere odbacuje hrvatstvo da posve negira postojanje hrvatstva kao nacionalnosti i Hrvata kao naroda - te u Drugom svjetskom ratu postaje (zajedno s nekolicinom drugih Hrvata) članom užeg kruga suradnika četničkog vođe Draže Mihailovića.[10]

Hrvatsko pitanje u SFR Jugoslaviji

[uredi | uredi kôd]

Odnos prema hrvatstvu je u komunističkoj Jugoslaviji bio ambivalentan: Hrvatska je formalno bila država (1945., pod imenom "Federalna Država Hrvatska"), ali je jugokomunistima bilo i više nego očito da je hrvatska nacionalna ideja u suštinskoj opreci s jugoslavenskim projektom.[11] Razdoblje komunističke vladavine u Jugoslaviji započelo je, uostalom, revolucionarnim terorom 1944. (primjerice u pokolju na otoku Daksi kod Dubrovnika) i 1945. godine (v. primjer pokolja u Gračanima kod Zagreba), u kojem su osobito na meti bili Hrvati.[12][13]

U komunističkoj Jugoslaviji se naveliko promovirao jugounitaristički pristup, nijekalo se samobitnost hrvatskog jezika i zagovarao koncept "srpskohrvatskog" jezika; također se ohrabrivalo stanovništvo - napose osobe iz etnički mješovitih brakova - da se etnički izjašnjavaju kao "Jugoslaveni". Josip Broz Tito je u doba Hrvatskog proljeća izjavio: "Prije će Sava uzvodno poteći nego Hrvatska biti neovisna".[14]

Makar je među hrvatskim komunistima bilo dosta onih kojima je hrvatstvo bilo na srcu, čak je i za pripadnike komunističke elite bilo rizično zalagati se za samobitnost hrvatskog jezika - kako se vidi na primjeru donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine.

Socijalistička Republika Hrvatska je imala velik broj iseljenika, a u velikom su se broju iseljavali i Hrvati iz Bosne i Hercegovine; Hrvati su bili etnička skupina koja se iz Jugoslavije najviše iseljavala. Bio je to proces dekroatizacije. Hrvatska emigracija održavala je tih desetljeća nacionalnu svijest, u tada slobodnu zapadnom svijetu.

Hrvatske emigrante koji su bili uključeni u domoljubne organizacije su sve do 1989. godine ubijali agenti UDBE po inozemstvu,[15] a milicija je onima koji su išli na predizborne skupove prije prvog kruga izbora u proljeće 1990. oduzimala hrvatske zastave sa šahiranim grbom.

Još u vrijeme pred prve višestranačke izbore u Hrvatskoj 1990. godine smatrao je šef tada vladajuće komunističke partije Ivica Račan ispravnim prozvati skupinu državotvornih intelektualaca okupljenih u HDZ „strankom opasnih namjera“.[16] Te „opasne namjere“ su bile realizacija programa stvaranja suverene Hrvatske države.

Domovinski rat

[uredi | uredi kôd]

Nakon proglašenja suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske 1990. godine, otpočela je velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku, od koje se Hrvatska uz velike napore i žrtve obranila u Domovinskom ratu 1991. – 1995. godine. Suštinski cilj agresije na Hrvatsku bio je ostvarenje projekta Velike Srbije, gdje bi Hrvatska ostala lišena glavnine svoga teritorija. U krajevima koji su za vrijeme domovinskog rata bili okupirani i proglašeni tzv. Republikom Srpskom Krajinom, bio je u ratnim operacijama i nakon njih protjeran najveći dio Hrvata (te svih drugih ne-srba), a manji broj preostalih bio je izložen učestalom nasilju, prijetnjama i ubojstvima.

Današnjica

[uredi | uredi kôd]
Vojislav Šešelj na suđenju za ratne zločine u Haagu. U dugotrajnom pritvoru Šešelj je napisao čak dvije knjige - svaka opsega većeg od 1.000 stranica - u kojima potpiruje kroatofobiju i razrađuje koncepcije zašto Hrvatska ne smije postojati i kako postići da ona više ne postoji

Srbijanski političar, četnički vojvoda i velikosrpski ideolog Vojislav Šešelj objavljuje 2007. godine svoje "kapitalno" (preko 1.000 stranica) djelo "Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije", koja ponavlja i razrađuje sve elemente povijesnih antihrvatskih koncepcija. Za Šešelja, hrvatska nacija je u sebi zločinački koncept, koji proizlazi iz sustavne "zločinačke politike katoličkog svećenstva" koje stoljećima od otpadnika iz srpskih redova stvara Hrvate, kao neprijatelje srpstva i pravoslavlja.[17]

Važnu ulogu u izdavanju i raspačavanju Šešeljeve knjige imao je Tomislav Nikolić - četnički vojvoda i Šešeljeva dugogodišnja "desna ruka" koji je 2012. godine postao predsjednikom Republike Srbije. U isto vrijeme (od 2014. god.) je predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić, svojedobno četnički dragovoljac i potom dugogodišnji bliski suradnik Vojislava Šešelja. Dapače je Aleksandar Vučić bio od 1995. do 2009. god. glavni tajnik Šešeljeve Srpske radikalne stranke - koja je bila izdavač knjige, tj. sume kroatofobije predsjednika te stranke Vojislava Šešelja iz 2007. godine.[18][19]

Velikosrpska ideja, čiji je korifej danas Vojislav Šešelj, ima svojih pobornika i u Hrvatskoj; tako u siječnju 2012. godine u Vinkovcima policija privodi nekoliko mladih koji su "paradirali" s insignijama postrojbi bivše SAO Krajine.[20]

Određene skupine i javne osobe bivaju u Hrvatskoj javnosti optuživane za antihrvatstvo i veleizdaju. Kritičari iz redova akademske zajednice napadaju dio istaknutih pojedinaca koji djeluju na lijevoj strani političkog spektra da sustavno surađuju s velikosrpskim krugovima, da nastoje prikazati Hrvate kao narod suštinski sklon ustaštvu i zločinu, da nastoje krivicu za rat 1990-ih godina podijeliti između Srba i Hrvata i ujedno prikazati Hrvate glavnim krivcima za rat u BiH, te naposljetku da svjesno sabotiraju rad hrvatskih državnih institucija izazivajući krizne procese u državi.[21][22][23][24]

Povezani članci

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Dreams Deferred: A Concise Guide to the Israeli-Palestinian Conflict and the Movement to Boycott Israel, Carz R. Nelskon, Indiana University Pressč, srpanj 2016.
  2. "Ideologija Organizacije jugoslavenskih nacionalista (Orjuna)", Stevo Đurašković, "Časopis za suvremenu povijest" 1/2011., str. 246.
  3. Citat prema "Uloga teorija zavjera u konstrukciji političke zbilje u Hrvatskoj: analiza političkog diskurza 1980. - 2007. godine", Nebojša Blanuša, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (doktorska disertacija), str. 235.
  4. "Spomen na dr. Franju Tuđmana"Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. veljače 2015. (Wayback Machine), Igor Zidić, Kolo 3, 2010.
  5. "Prof. Marušić: ‘Razdvajanje’ komunizma i antifašizma služi da se ‘antifašizam’ odmakne od zločina, tako da antihrvatstvo preživi", Narod.hr, Matko Marušić, 9. srpnja 2017.
  6. "JERNEJ KOPITAR KAO STRATEG KARADŽIĆEVE KNJIŽEVNOJEZIČNE REFORME", Mario Grčević, "Filologija", 53, 2009.
  7. "Hrvatska povijest 1815. – 1848. kroz prizmu njemačkoga jezika", Zvjezdana Sikirić Assouline (prezentacije knjige Daniela Barića "Proziran i prezren: njemački jezik u hrvatskom društvu u prvoj polovici 19. stoljeća", Zagreb: Leykam, 2015., 383. str.), RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 48, 2016.
  8. Vaso Bogdanov, Historija političkih stranaka u Hrvatskoj, NIP, Zagreb, 1958., str. 742.-743.
  9. "Orjune nema, duh, živi"Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. prosinca 2013. (Wayback Machine), Josip Jović za "Slobodna Dalmacija" 26. srpnja 2008.
  10. "Vilovićev obračun s vjerom, Crkvom i narodom", Ivan Bošković, Crkva u svijetu, Vol. 41. No.3. Rujan 2006.
  11. Ivan Miladinović. 10. svibnja 2015. Tito: Raspad će početi na Kosovu i u Hrvatskoj (srpski). Večernje novosti. Pristupljeno 16. srpnja 2018.
  12. "Bozanić držao misu na Bleiburgu i prozvao vlasti da skrivaju istinu", telegram.hr 16. svibnja 2015.
  13. "O zborniku Bleiburg i Križni put 1945. Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2007.", Vladimir Geiger, Časopis za suvremenu povijest, Vol.39. No.3. Siječanj 2008.
  14. Josip Pavičić, Revizija nametnutih “istina”, nego što!, vecernji.hr, 25. svibnja 2010., pristupljeno 2. lipnja 2015.
  15. "Ubojstva i otmice Hrvata-emigranata", narod.hr, pristupljeno 31. svibnja 2015.
  16. Biografija Ivice RačanaArhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2016. (Wayback Machine), "Večernji list", pristupljeno 31. svibnja 2015.
  17. "Rimokatolički zločinački projekat veštačke Hrvatske Nacije", Vojislav Šešelj, Beograd 2007., str. 25.
  18. "Tragom Šešeljevog svjedočenja: Šta je Aleksandar Vučić radio 1992. na Jevrejskom groblju?", Faruk Vele za klix.ba, 4. ožujka 2014. (boš.)
  19. "Šešelj i Vučić - od savezništva do sukoba", Al Jazeera Balkans, 9. studenoga 2014.
  20. "Slavili Badnjak s kokardama i u uniformi srpske krajine"Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. kolovoza 2018. (Wayback Machine), HINA (kod "Novi list") 7. siječnja 2012.
  21. "Šeparović mora na obavijesni razgovor jer ga je prijavila Vesna Teršelič"Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. svibnja 2015. (Wayback Machine), direktno.hr 17. svibnja 2015.
  22. "Zdravko Tomac: ‘Crveni predsjednik’ – etička optužba za veleizdaju protiv Ive Josipovića", narod.hr 28. listopada 2014.
  23. "Dr. Matko Marušić: Zašto se mi Hrvati radujemo jer su Srbi u Oluji pobjegli iz Hrvatske", maxportal 15. veljače 2015.
  24. "Bezočne manipulacije", Ivan Miklenić za "Glas Koncila" 13 (2127), 29.3.2015.