Zemljopisne karte
Zemljopisne karte su grafički prikazi Zemljine površine. Proces izrade karata uznapredovao je primjenom novih tehnologija poput satelitskih snimaka. Zemljopisne karte mogu prikazati bilo koji geografski podatak. Budući da je Zemlja trodimenzionalno tijelo, površina cijelog planeta ne može biti prikazana bez iskrivljenja. Zbog toga većina karata prikazuje ograničeno područje za određenu namjenu. Karte svijeta mogu biti izrađene, ali je potrebno odabrati projekciju koja će najvjernije prikazati odnose dijela svijeta bitnog za sadržaj karte.
Nove tehnologije, kao što je satelitsko snimanje i zračno fotografiranje, omogućile su izradu najsloženijih karata. No, tradicionalne kartografske tehnike, poput geodetskih, još su uvijek bitan dio procesa. Da bi karta bila upotrebljiva, mora sadržavati mrežu stalnih točaka pomoću koje svako područje na Zemlji može biti locirano. Prije upotrebe alata poput zračnih snimaka kartografi su rabili triangularnu mrežu koja je omogućavala mjerenje kutova između markera u prostoru, kao što su naprimjer vrhovi brežuljaka. Na taj način udaljenosti među referentnim točkama mogu biti izračunate bez mjerenja na terenu. Visine se obično prikazuju izohipsama. To su linije koje spajaju točke iste visine.
Ekvator predstavlja najočitiju referetnu točku na Zemlji. Linije geografske širine označuju kutnu udaljenost na sjever ili jug od ekvatora. Linije geografske dužine dijele Zemlju preko polova poput kriški naranče. Budući da nije bilo neke očite referentne točke za geografsku dužinu, Engleski su pomorci rabili poziciju svoje luke Greenwich u Londonu. Moreplovci su određivali širinu računajući visinu zvijezda na nebu ili položajem Sunca pri izlasku, zalasku ili u zenitu. Tek nakon usavršavanja kompasa (John Harrison, 1693. – 1776.) bilo je moguće točno odrediti geografsku dužinu i izrađivati točne karte.