Z mojih bregov
Z mojih bregov naziv je zbirke poezije Frana Galovića. Pisana na kajkavskom narječju hrvatskog jezika, iako nedovršena, jedna je od najvažnijih dijela hrvatske književnosti 20. stoljeća.
Galovićevo kajkavsko pjesništvo naizgled se doima kao zavičajna pejzažna slikovnica i kronika seljačkog života, iskazana u ciklusima Pramalet, Leto, Jesen i Zima. Uz sliku pejzaža Galovićeva kajkavska lirika donosi i atmosferu idiličnog života na izdisaju.
Međutim, sve je to samo prividno zavičajna slikovnica i kronika, jer je to pjesništvo prije svega i iznad svega osobna pjesnikova vizija svijeta i života, vizija koju definiraju Galovićevi temeljni, unutarnji motivi i stanja, a to su spoznaja o prolaznosti, rezignacija, samoća, bol, nedostižnost ljepote, slutnja o trajnome odlasku, i konačno smrt. Galoviću je, naime, sav taj vanjski svijet njegova zavičaja bio samo polazište za dramu njegova bića koje su razdirale crne i kobne slutnje kraja.
Zavičaj, Podravina, rodni Peteranec, vinograd na brdu Širovice zaklon je Galoviću od sumnji i nepovjerenja, izgubljenih iluzija, izgubljenih nada u bilo kakav materijalni i duhovni napredak novoga svijeta i društva, koji se pod njegovim višestrukim, moralnim, estetskim i psihičkim rasapom, našao i pred svojim osobnim unutarnjim rasulom, pod vlastitim egzistencijalnim nemirom, porazom i osjećajem ugroženosti.)
U pjesmi Višnje Galović radosno iskazuje povratak u zavičaj stihom Došel sem, došel nazaj..., da bi u pjesmi Kostanj dobio svoju protutežu u stihovima najosobnije pjesnikove drame, u sumornoj, gorkoj i tagičnoj spoznaji:
Ja nazaj već ne mrem, da bi baš i štel,
Drugi me je život odnesel i zel.
Po Joži Skoku u ovim se stihovima krije ključ za razumijevanje Galovićeve kajkavske lirike. Tu se zavičaj otvara kao mjesto spoznaje i iskaza pjesnikove sudbine, te kao pobude njegovoj lirskoj ispovijedi. Dramska tenzija između povratka i spoznaje da trajni povratak ipak nije moguć okvir je Galovićeva ciklusa koji već naslovom Z mojih bregov upućuje na zavičajnu intimističku projekciju, koja otkriva svu slojevitost djela, koja je suglasna s europskom i nacionalnom lirikom toga doba.
U ovim kajkavskim pjesmama javljaju se motivi svojstveni moderni i nadolazećem modernizmu, te egzistecijalizmu: samotništvo, osamljenost, prolaznost, slutnji smrti, nemogućnosti trajna povratka, strah, tjeskoba.
Nečega se navek ja bojim
Al čega, ne znam, ne mrem zagoniti;
V mraku samo čakam i stojim…
Spoznaja o prolaznosti i spoznaja o zadanosti sudbine i nemoći njezine izmjene, strah kao temeljna koordinata postojanja, skepsa modernog čovjeka, potencirana fatalnost i rezignacija – trajna su pjesnikova opsesija.
Spoznaja o ograničenosti i omeđenosti osobnog, ali i šireg ljudskog napora da se beskonačnost dosegne i preko nje ostvari harmonija fizičkog i metafizičkog izražena je u kontrastu ništ i vse! u pjesmi Pred veče.
Nevelika Galovićeva kajkavska zbirka, čak pjesnički torzo, ugradila se u temelje obnovljene, moderne hrvatske kajkavske lirike kao njezin svjež i snažan početni akord, uz Krležine Balade njezino najcjelovitije individualno poglavlje. Kao sastavni dio lirike moderne, uspjela je sintetizirati mnoge odrednice toga pjesništva na jeziku koji se pokazao životnim i funkcionalnim na svim planovima svoje egzistencije.
