Wikipedija:Izabrani članci/48, 2012.
Srednjovjekovna je medicina u Europi bila mješavina saznanja i filozofskih ideja iz različitih izvora i temeljila se na znanju naslijeđenom iz antike (pisana djela Hipokrata i Galena), filozofskom konceptu da su nematerijalna duša i materijalno tijelo nerazdvojivi, jakom utjecaju Crkve te ideji o potrebi odustajanja od tjelesnih užitaka i od njege tijela. U srednjem vijeku nije postojala znanstvena metoda, tako da su se promotrene činjenice prenosile anegdotski i često bile miješane s utjecajem duhovnosti. Jedini pisani izvori znanja u ranom srednjem vijeku bila su pisana djela naslijeđena iz Rimskog carstva, koja su uglavnom čuvana u samostanima. Saznanja o uzrocima bolesti i terapiji iz tih rukopisa miješale su se s vizijom života u kojem su sudbina, grijeh i utjecaji nebeskih tijela imali veliku ulogu na zdravlje pojedinca. Smatralo se da je učinkovitost liječenja usko vezana za vjerovanje pacijenta i liječnika. Ljekoviti su se pripravci (remedia physicalia) smatrali manje važnima i bili su u drugom planu u odnosu na duhovno djelovanje.
Temelj srednjovjekovne medicine bila je teorija četiriju životna soka. Ova je teorija preuzeta iz antičke medicine, pogotovo iz Hipokratovog "Corpus Hippocraticum", i dominirala je zapadnoeuropskom medicinom do početka 19. stoljeća. Po ovoj teoriji u čovjeku se nalaze četiri životna soka ili "humora": crna žuč, žuta žuč, flegma (sluz) i krv, svaki od njih proizveden u pripadajućem ljudskom organu. Čovjekovo zdravlje stoga ovisi o savršenoj ravnoteži tih četiriju životnih sokova, a različite su vrste bolesti posljedica pretjerane ili premale proizvodnje jednog od sokova.