Wikipedija:Članak tjedna/14, 2023.
Albanska književnost (alb. letërsia shqipe) započinje u srednjem vijeku i obuhvaća književne tekstove i djela napisana na albanskome jeziku. Može se odnositi kako na književnost koju su napisali Albanci iz Albanije, tako i na književnost Albanaca iz Kosova i pripadnika albanske dijaspore, posebice u Italiji. Albanski jezik čini posebnu granu unutar indoeuropske jezične porodice, s kojim nijedan drugi jezik nije usko povezan. Podrijetlo albanskoga jezika nije u potpunosti poznato, premda postoje teorije prema kojima on predstavlja nasljednika drevnoga ilirskog jezika.
U anonimnom spisu Dictionarium ad passagium iz 1332. godine, koji se pripisuje nadbiskupu Antivarija Vilimu Adamu ili pak francuskome nadbiskupu i hodočasniku Brokardu Monaku (Brocardus Monacus), navodi se kako se Albanci koriste latiničnim pismom u svojim knjigama, iako se njihov jezik prilično razlikuje od latinskoga. Najstariji očuvani dokument napisan na albanskom, uz neke novozavjetne stihove iz 15. stoljeća, jest Slovo krštenja (alb. Formula e pagëzimit), kojega čini tek jedna proširena rečenica i koju je 1462. godine na gegijskom narječju zabilježio Pal Engjëlli (Pavao Enđeli), biskup Drača i savjetnik vojskovođe Skenderbega.