Vlado Singer
| Vlado Singer | |
 | |
| Rodno ime | Vladimir |
|---|---|
| Rođenje | 21. listopada 1908., Virovitica, Hrvatska |
| Smrt | listopad 1943., Stara Gradiška, Hrvatska |
| Uzrok smrti | ubijen tijekom Holokausta |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Etnicitet | Židov |
| Državljanstvo | Kraljevina Jugoslavija |
| Poznat(a) po | osnivač glasila mlade hrvatske nacionalističke organizacije "Naša gruda" |
| Zanimanje | političar |
| Vjera | katoličanstvo |
| Portal o životopisima | |
Vlado (Vladimir) Singer, (Virovitica, 21. listopada 1908. – Stara Gradiška, listopad 1943.), bio je hrvatski političar, član ustaškoga pokreta.
Vlado (Vladimir) Singer rodio se u Virovitici 1908. godine u hrvatskoj židovskoj obitelji (poslije se u životu preobratio na katoličku vjeru i smatrao se Hrvatom).[1][2][3][4] Političku aktivnost započeo je tijekom studija u Zagrebu, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih godina. Središnja je osoba tajnih nacionalnih skupina, a javno predvodi sveučilištarce u društvu Kvaternik. Uz njega glavni akteri bili su Branimir Jelić, Mladen Lorković, i Eugen Dido Kvaternik smatrajući da su dotadašnje političke formacije preživljene i da treba stvarati novi pokret koji bi bio nositelj revolucionarne borbe.[5] U ožujku 1932. godine, točnije 6. ožujka, organizira demonstracije na sveučilištu protiv diktature kralja Aleksandra.[6] (Vidi članak Šestosiječanjska diktatura.) U ožujku 1933. godine pokreće i uređuje glasilo mlade hrvatske nacionalističke organizacije Naša gruda, prve nezavisne novine koje izlaze u Hrvatskoj za vrijeme diktature.[7] Prvi broj Naše Grude: Omladinskog lista za suvremena pitanja izašao je 1. ožujka 1933. godine a urednici su mu bili Singer i pjesnik Ivo Lendić.[8]
Nakon samo dva broja odlazi, u ljeto 1933. godine, u emigraciju. Nastanjuje se u Beču. U njegovom stanu neko se vrijeme 1934. godine sklanjao i Eugen Dido Kvaternik. U ožujku 1934. godine uhićen je u Beču od austrijskoga redarstva[9] na zahtjev jugoslavenskih vlasti, u navodnoj vezi s namjeravanim atentatom Petra Oreba na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića u prosincu 1933. godine.[7] Nakon šest mjeseci je pušten i odlazi u Italiju. Tamo boravi u ustaškim logorima i u internaciji na Liparima. Nakon Marseillskog atentata ponovno je uhićen.
Bio je povjerenik Glavnog ustaškog stana. Prema Eugenu Didi Kvaterniku jedini je od svih ustaša u Italiji kritički gledao na Pavelićev način života, ali mu je bio odan.[7][10] Opisivali su ga kao vrsnog organizatora.
U travnju 1941. godine vraća se u Zagreb s Pavelićem i drugim ustašama iz emigracije. U svibnju preuzima vođenje Osobnog odjela Glavnog ustaškog stana. Kada je sredinom lipnja osnovana Ustaška nadzorna služba (UNS), preuzima ured II (obavještajna služba). U kolovozu 1941. došao je u posjed pouzdanih vijesti iz Stožera talijanske druge Armate (okupacijska sila u dijelovima pripojenim Italiji i talijanskoj okupacijskoj zoni u NDH) o talijanskom operativnom planu za zaposjedanje čitave Hrvatske u pet etapa,[11] o čemu je obavijestio državno vodstvo[7]:
- prva etapa: područje iz Rimskih ugovora
- druga etapa: reokupacija druge zone
- treća etapa: reokupacija treće zone
- četvrta etapa: okupacija Hrvatske do Save i
- peta etapa: zaposjedanje sjeverne Hrvatske do Drave.[11]
Kada su komunisti, 14. rujna 1941. godine, izvršili diverziju na glavnoj zagrebačkoj pošti, na zahtjev Nijemaca kao odgovoran uhićen je i zatočen u logorima u Jasenovcu i Staroj Gradišci, gdje je i pogubljen.[12] Osumnjičen kao komunist i brzinski osuđen, prije zatočenja u sabirnim logorima, bio je nakon uhićenja privremeno zatočen u Zagrebu u zatvoru na Savskoj cesti.[13]
Prijateljevao s Branimirom Župančićem, kojemu je svojevremeno s Lipara pisao u Rim za primanje „Katoličkog tjednika“. Uhićenog Singera Župančić je došao obići. "Došao sam posjetiti prijatelja koji je ovdje zatvoren, koji je Židov", rekao je Župančić.[13]
U Jasenovcu je neko vrijeme bio zatočen zajedno s Vladkom Mačekom, u zimi 1941. – 1942., o čemu je ostavio opširno izvješće ↓1, odnijeto 1945. godine u emigraciju.[14] Suvremenici i suradnici njegovo uhićenje i likvidaciju dovode u vezu s njegovim židovskim podrijetlom i osobnom netrpeljivošću nekih ustaških dužnosnika a ne s odgovornošću za navedenu komunističku sabotažu.[7] Ubojstvo Vlade Singera nikada nije razjašnjeno, a niti tko je za to izdao nalog.[15]
- Dizdar, Zdravko; i dr. 1997. Tko je tko u NDH Hrvatska 1941.–1945. Minerva. Zagreb. ISBN 953-6377-03-9 Eksplicitna upotreba et al. u:
|first=(pomoć) - Goldstein, Slavko. 2007. 1941. - godina koja se vraća. Novi Liber. Zagreb. ISBN 978-953-6045-48-8
- ↑1 Singerovo izvješće objavljeno je u časopisu Republika Hrvatska (Buenos Aires), godište XXIV. za travanj 1974., br. 97., str. 62. – 84. pod naslovom Vlado Singer o dru Vladku Mačeku.[16]
- ↑ Davor Kovačić: Hrvatski institut za povijest: Vlado Singer, Stjepan Rubinić – od visokih policijskih dužnosnika Nezavisne Države Hrvatske do zatočenika koncentracijskih logora, str. 1.:
- »Rodio se 21. X. 1908., u Virovitici, bio je pokršten Židov i smatrao se Hrvatom. Vrlo rano se je odrekao svog židovstva, i vjerski i nacionalno, smatrajući da je za Židove u Hrvatskoj jedini pravi put totalna asimilacija, odnosno totalna identifikacija s hrvatstvom.«
- ↑ Slavko Goldstein, 2007., str. 112.
- ↑ Kovačić, Davor, Iskapanja na prostoru koncentracijskog logora Nova Gradiška i procjene broja žrtava// Radovi - Zavod za hrvatsku povijest, Vol. 34-35-36, br.1., str. 229-241., Zagreb, 2004. (Hrčak), str. 240.
- ↑ Grgo Gamulin, Zagonetka gospodina Iksa, Književna Rijeka, časopis za književnost i književne prosudbe, broj 1, godina XV, str. 336. Rijeka, proljeće 2010.
- ↑ Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 271.
- ↑ Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 272.
- ↑ a b c d e Tko je tko u NDH. Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 359.
- ↑ Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 273.
- ↑ Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 274.
- ↑ Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 17.
- ↑ a b Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 131.
- ↑ Maček i Luburić, Laus, Split, 1999., priredio Ivan Mužić, 2. izd., ISBN 953-190-080-9, str. 89.:
- »Nekoliko mjeseci nakon što je preuzeo taj položaj sabotažom komunista oštećena je zagrebačka telefonska centrala. Krivci su pobjegli partizanima, no radilo se o njegovom osobnom prijatelju kojega je poznavao iz studentskog doba kao dobrog Hrvata i koji je tek kasnije postao komunistom. Na zahtjev Nijemaca Singer je kao odgovoran uhićen i zatočen u Jasenovcu i Staroj Gradiški, gdje je 1943. ubijen.«
- ↑ a b Issuu msgr. B. Župančić: Sjećanja na moje župnikovanje u Bosanskoj Gradiški, Suza Dolinska - Broj 34 Godište XX siječanj/prosinca 2016. - Digitalna Arhiva, str. 187-188, ISSN 24596485
- ↑ Jere Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike: povodom Mačekove autobiografije, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., (pretisak izd. iz 1960.), ISBN 953-6324-02-4, str. 12.
- ↑ Maček i Luburić, Laus, Split, 1999., priredio Ivan Mužić, 2. izd., ISBN 953-190-080-9, str. 89.:
- »Nikada nije razjašnjeno njegovo ubojstvo, niti tko je dao nalog za taj nepotrebni zločin. Ustaška lojalnost i osobno poštenje Vlade Singera bili su izvan svake sumnje. On je doduše još prije, dok je bio na položaju, u užim krugovima znao govoriti da ne vjeruje u pobjedu Osovine i da bi bilo potrebno da ustaše organiziraju povlačenje u šumsku gerilu, no u tome je uživao potajne simpatije mnogih mladjih ustaša, te je teško da bi to bilo razlogom njegovoj eliminaciji.«
- ↑ Maček i Luburić, Laus, Split, 1999., priredio Ivan Mužić, 2. izd., ISBN 953-190-080-9, str. 136.
- Grgo Gamulin, Zagonetka Gospodina Iksa Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. veljače 2017. (Wayback Machine), Zagreb, 21. ožujka 1983., u: Grgo Gamulin, Izabrana djela Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. veljače 2017. (Wayback Machine), prir. Tonko Maroević, Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 108.