Prijeđi na sadržaj

Vladimir Vince

Izvor: Wikipedija

Vladimir Vince (Đakovo, 15. prosinca 1923.Guadalupe, 6. ožujka 1968.), hrvatski doktor prava, diplomat i rimokatolički svećenik[1]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Vlč. Vlado se rodio u Đakovu od pobožnih roditelja Ivana i Dragice Vince. U Travniku je polazio gimnaziju kod isusovaca. Maturirao je u Zagrebu. Upisao je studij prava a tad ga je zatekao rat. Nakon poziva u vojsku poslan je kao činovnik u hrvatsko veleposlanstvo u Rim, u tajništvu kneza Erwein Lobkowicza koji je zastupao hrvatske interese u Vatikanu. U Rimu je dočekao kapitulaciju Italije rujna 1943. godine. Pravo je nastavio studirati u Italiji. Studirao je u Rimu na Lateranskom sveučilištu gdje je diplomirao.[1] Doktorirao je civilno pravo 1956., a teologiju je doktorirao 1959. godine. Nakon šest godina filozofskog i teološkog studija, zaredio se za svećenika u Madridu 1958.[2]

Ranih 1950-ih bio je dijelom skupine hrvatskih emigrantskih intelektualaca koji su bili namještenici ili vanjski suradnici institucije »Consejo Superior de Investigaciones Cientificas« (Visoko vijeće za znanstvena istraživanja) u Madridu.

Poboljšanjem diplomatskih odnosa Svete Stolice i Jugoslavije Vince je došao do visokih dužnosti. Dok je bio voditelj Međunarodnog doma za studente Opus Dei u Zurichu, papa Pavao VI. ga je imenovao za glavnog ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu sa sjedištem u Rimu. Inozemnu je pastvu vodio dvadesetak mjeseci, jer ga je u tome prekinula smrt u zrakoplovnoj nesreći pri povratku iz Južne Amerike u Rim.[3][4]

Pisao je u Hrvatskoj reviji o Pavlu Tijanu, hrvatskim emigrantima u Španjolskoj, Krešimiru Zoriću i dr. i bio na primanju kod sv. oca pape Pavla VI.[5] Vince je bio skupinom suradnika i prijatelja s kojom je Vilim Cecelja bio povezan: Alojzije Stepinac, Aleksa Benigar, Franjo Šeper, Vladimir Vince, Mirko Ćović, Tomislac Mesić, Ante Gabrić i Hrvoslav Ban.[6]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b Opus DeiArhivirana inačica izvorne stranice od 10. rujna 2016. (Wayback Machine) Olga Brajnović: Prvi Hrvati članovi Prelature Opusa Dei, 24. ožujka 2006. (iz: Glas Koncila, 5. veljače 2006.)
  2. [1]Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. svibnja 2019. (Wayback Machine) Nedjeljka Luetić Tijan: Život Pavla Tijana, 2014. (iz:Matica Hrvatska Zagreb str. 223. do 229.)
  3. Hrvatska biskupska konferencija Inozemna pastva (pristupljeno 18. listopada 2016.)
  4. IKA Završio radni dio Hrvatskoga iseljeničkog kongresa, 27. lipnja 2014. (pristupljeno 8. svibnja 2019.)
  5. Hrvatska revijaArhivirana inačica izvorne stranice od 19. listopada 2016. (Wayback Machine) Katalog - Predmet: OSOBNA IMENA - Hrvatska revija. Vince, Vladimir (pristupljeno 18. listopada 2016.)
  6. Issuu Glas Koncila. Vilim Cecelja (1909. – 1989.) – Utjelovljena hrvatska caritas. Knjiga Andrije Lukinovića i Ivana Pompera "Vilim Cecelja (1909. – 1989.) Utjelovljena hrvatska caritas" (pristupljeno 18. listopada 2016.)
 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
  • (njem.) Opus Dei Die ersten kroatischen Mitglieder des Opus Dei. U: Olga Brajnović, Glas Koncila, 05.02.2006.
  • (španj.) Google Knjige[neaktivna poveznica] Jesús Urteaga Loidi: Cartas a los hombres. Vlado: una vida util, Ediciones Rialp. 4. izd.