Uređivanje informativnih emisija
 |
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo.Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove. |
Uređivanje vijesti informativnih blokova i raznih emisija na radio je posve drukčija od tiskanja novina. Prvo, na radiju su svi prilozi kraći, jer je ukupni kapacitet uha znatno manji od zamjedbe oka. Vijesti se kreću do 30 sekundi i ne prelaze 1 minutu, izvještaji i osvrti ne prelaze 3 minute, a komentar i kritika 5 minuta. Ukupna informativna emisija se kreće od 10 do 30 minuta. Najdulje traju dnevnik u kojima je najvažnije obaviti pravilan poredak vijesti i informacija.
a) od bitnijih k manje bitnim vijestima (deduktivni model), b) od sporednijih k bitnijima (induktivni poredak), c) dramaturška spirala (u kojoj se informacije smjenjuju po bitnosti, zatim po interpetaciji (muški i ženski spiker), pa prema izvorima informacije).
Agitropovski sustav uređivanja emisije vijesti koristio se uglavnom poretkom nazvan „obrnuta piramida“, tj. najprije je vlast zahtijevala da se objavljuju najvažnije vijesti, a onda sporedne. Međutim taj je poredak proizveo loš učinak zato što građani nakon prve trećine vijesti nisu više slušali emisiju, jer im je opadalo zanimanje. Induktivni ili piramidalni oblik također je izazivao nestrpljenje pa i nezadovoljstvo što slušatelj mora najprije slušati najmanje važne vijesti. Najboljim modelom je se pokazao model dramaturškog oblikovanja, koji se sastojao od miksanja vijesti po važnosti (telefonsko javljanje s terena), po interpretaciji i tako se dramaturškim varijacijama održavala pozornost. Ovaj se model danas zbog toga primjenjuje u svim suvremenijim organiziranim radio-postajama. Zanimljivost pridonosi i način vođenja emisije. Danas se sve više ide na izvorni raport novinara s najavom voditelja, jer je taj način prirodniji.
Umijeće prisnog povezivanja sadržaja, novinar i slušatelja vrlo je važno za prijam, pa je nužno između novinara birati najavljivače i voditelje informativnih emisija. Uređivači ostalih emisija podliježu opsežnijim i dubljim redateljskim zahvatima. To se odnosi na žanrove koji su složeniji (fičer, reportaže, radio-drame). Izravno reportiranje je najteži, ali i najcjenjeniji posao radijskog novinara. Iskustva su pokazala da najprije treba izraditi kraći sinopsis reportaže, a zatim s ekipom posjetiti mjesto odakle će se reportirati. Zajedno s novinarskom ekipom mjesto obilazi i tehnička ekipa koja će snimati i ucrtati kratu „ozvučavanja“ gdje će biti postavljeni mikrofon, razglasi, koji će se mikrofoni primijeniti. Novinari trebaju razgovarati s mještanima o znamenitostima mjesta, jer takve informacije mogu biti upotrijebljene tijekom reportaže. Nekoliko dana prije samog početka priredbe treba instalirati sve tehničke uređaje, pozornice ,linkove koji se postavljaju visoko iznad glava budućih gledatelja ili slušatelja).
Glavni reporter treba izraditi skicu po kojoj će se odvijati njegov posao, on se uključuje 5 do 10 minuta prije samog početka i treba se koristiti raznim informacijskim izvorima i pripremljenim efektima. Reporter se uključuje u izravni prijenos prije dolaska glavnih sudionika. On zato opisuje klimu, broj prisutnih ljudi, naznačava smisao priredbe, tko će sve doći i što će se događati. Ako te predinformacije budu prekratke reporter se poseže za poviješću mjesta, običajima, može ubaciti i snimljenu pjesmu iz toga kraja. Pojavom glavne osobe, reportar animirajućim glasom najavi dolazak važnih ličnosti, režija tada pušta pljesak i druge efekte, kako bi slušatelji mogli doživjeti taj događaj. Nakon toga reporter najavljuje govor glavne osobe i on se isključuje, ali mora pratiti govor glavne osobe. Ako govor bude predugačak, tada reporter na pojedinim mjestima može upasti, prokomentirati i ubaciti glazbenu točku, a onda uvesti govornika, ali mora biti oprezan kako mu se ne bi dogodilo da prekine glavnog govornika u bitnome dijelu govora.
- Marko Sapunar, Osnove znanosti o novinarstvu, četvrto izdanje, Zagreb, Vlastita naklada, 2004.