Prijeđi na sadržaj

Unutarnji Sunčev sustav

Izvor: Wikipedija
Orerij koji prikazuje kreteanje četiriju unutarnjih planeta. Male kugle pokazuju položaj svakog planeta na svaki julijanski dan, počevši od 6. srpnja 2018. (afel) i završavajući s 3. siječnjem 2019. (perihel).
Glavni planetoidni pojas ili asteroidni pojas (prikazan bijelim točkicama) nalazi se između putanja Marsa i Jupitera.

Unutarnji Sunčev sustav je dio Sunčeva sustava koji obuhvaća četiri terestrička planeta najbliža Suncu i asteroidni pojas,[1] dok je iza Glavnog asteroidnog pojasa vanjski Sunčev sustav u kojemu su četiri velika planeta.[2] Objekti unutarnjeg Sunčeva sustava većinom se sastoje od stijena,[3] kolektivnog imena za sastojke visokih tališta, poput silikata, željeza, nikla, koji ostaju krutinama pod skoro svim uvjetima u protoplanetnoj maglici.[4] Ti planeti imaju guste, kamenite sastave, posjeduju malo ili nijedan mjesec i bez prstenastih sustava. Zbog visokih vrelišta, samo su kovine i silikati mogli opstati u krutom obliku u vrućem unutarnjem Sunčevom sustavu, blizu Sunca, te su od njih nastali kameni planeti Merkur, Venera, Zemlja i Mars. Zato što su metalni elementi činili tek mali udio Sunčeve maglice, terestrički planeti nisu mogli narasti vrlo veliki. Tri od četiri unutarnja planeta (Venera, Zemlja i Mars) imaju atmosferu dovoljno snažnu da stvaraju vremenske prilike; svi imaju kratere i tektonske površinske značajke poput dolina i vulkana. Na čvrstoj se površini geološkim procesima razvila sekundarna atmosfera od pretežnog ugljikova dioksida (Venera i Mars) i tercijarna atmosfera Zemlje od dušika i kisika.[5] Pojam unutarnji planet ne treba miješati s donjim planetom, koji označava one planete koji su bliže Suncu nego što je Zemlja (tj. Merkur i Venera).

Polumjer cijelog područja unutarnje Sunčevog sustava manji je od udaljenosti između orbita Jupitera i Saturna. Unutarnji je Sunčev sustav također unutar crte smrzavanja, koja je manje od 5 AJ daleko (oko 700 milijuna km) od Sunca.[6]

Međuplanetni medij je dom barem dviju diskolikih regija kozmičke prašine u Sunčevom sustavu, od kojih je jedna u unutarnjem Sunčevom sustavu. Međuplanetni oblak prašine uzrokom je zodijačkog svjetla. Najvjerojatnije je nastao srazovima unutar asteroidnog pojasa zbog gravitacijskog međudjelovanja s planetima.[7] Druga se prostire od 10 do 40 AJ i nalazi se u vanjskom Sunčevom sustavu u Kuiperovu pojasu.[8][9]

Položaj Sunčeva sustava u Kumovoj slami vrlo je bitan za razvitak života na planetima i ostalim tijelima Sunčevog sustava, osobito unutarnjeg. Sunčev sustav u Kumovoj slami kruži u orbiti bliskoj kružnoj, a orbite blizu Sunca približno su iste brzine kao spiralni kraci Kumove slame.[10][11] Zato Sunce rijetko prolazi kroz spiralne krake. Spiralni krakovi su dom daleko većoj koncentraciji supernova, gravitacijskih nestabilnosti i radijacije koji bi mogli ometati Sunčev sustav. Zato što nije u njima, to je Zemlji dalo duga razdoblja stabilnosti za život čime se on mogao razviti.[10]

Za Oortov oblak u vanjskom Sunčevom sustavu se misli da se sastoji od kometa koje je iz unutarnjeg Sunčevog sustava izbacilo gravitacijsko međudjelovanje s vanjskim planetima.[12][13] Prema nekim procjenama, vjeruje se da Oortov oblak sadrži i do 12 milijardi kometa koji samo čekaju da se strmoglave u unutarnji Sunčev sustav.[14] Vrlo je bitno što se Sunce ne nalazi blizu galaktičkog središta Kumove slame. Bliže središtu, gravitacijska povlačenja obližnjih zvijezda mogla bi perturbirati tijela u Oortovom oblaku te poslati mnoge komete u unutarnji Sunčev sustav, iz čega mogu proizaći sudari s moguće katastrofalnim implikacijama na život na Zemlji. Intenzivna radijacija galaktičkog središta također bi mogla interferirati s razvitkom složenijeg života.[10] Kada komet uđe u unutarnji Sunčev sustav, približivši se dovoljno Suncu stvara se uvjet da zaleđena površina kometa sublimira i ionizira čime nastaje kometna koma: dugi rep plina i prašine, vidljiv sa Zemlje golim okom.

Glavni planetoidni pojas nalazi se u području između Marsa i Jupitera sadrži planetoide i meteoroide, mala čvrsta tijela građena od stijena i metala. Ta se tijela razvijaju sudarno, a gibaju se oko Sunca istim smjerom kao i planeti, ali su im staze izduženije, zbog čega neki odlaze dalje od Saturna ili se približavaju Suncu bliže od Merkura. Zbog intenzivna praćenja i poboljšanja mjernih metoda, u novije se doba otkriva mnogo planetoida i meteoroida koji prolaze pokraj Zemlje.[5] Asteroidi, osim onih najvećih, klasificirani su kao mala tijela Sunčevog sustava i sastoje se uglavnom od vatrostalnih kamenih i metalnih minerala s nešto leda.[15][16] Veličine su od nekoliko metara do stotina kilometara. Asteroidi manji od metra obično se nazivaju meteoroidi i mikrometeoroidi (veličine zrna), ovisno o različitim, pomalo proizvoljnim definicijama. Asteroidni pojas zauzima orbitu između Marsa i Jupitera, između 2,3 and 3,3  AJ od Sunca. Smatra se da su to ostaci iz formacije Sunčevog sustava koji se nisu uspjeli stopiti zbog gravitacijske interferencije Jupitera.[17] Asteroidni pojas sadrži desetke tisuća, možda i milijune objekata promjera više od jednog kilometra.[18] Unatoč tome, ukupna masa asteroidnog pojasa vjerojatno neće biti veća od tisućine mase Zemlje.[19]

Unutarnji Sunčev sustav također sadrži asteroide blizu Zemlje čija se putanja križa s orbitama unutarnjih planeta.[20] Neki od njih su potencijalno opasni objekti.


Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Inner Solar System (engleski). NASA Science (Planets). Inačica izvorne stranice arhivirana 11. svibnja 2009. Pristupljeno 9. svibnja 2009.
  2. ↑ The Solar System. Nine Planets (engleski). Pristupljeno 15. veljače 2007.
  3. ↑ Podolak, M.; Weizman, A.; Marley, M. Prosinac 1995. Comparative models of Uranus and Neptune. Planetary and Space Science (engleski). 43 (12): 1517–1522. Bibcode:1995P&SS...43.1517P. doi:10.1016/0032-0633(95)00061-5
  4. ↑ Podolak, M.; Podolak, J.I.; Marley, M.S. Veljača 2000. Further investigations of random models of Uranus and Neptune. Planetary and Space Science (engleski). 48 (2–3): 143–151. Bibcode:2000P&SS...48..143P. doi:10.1016/S0032-0633(99)00088-4
  5. ↑ a b Sunčev sustav | Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 8. lipnja 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  6. ↑ Frost line or snow line or ice line in the solar system. Astronoo (engleski). Pristupljeno 28. studenoga 2017.
  7. ↑ Long-term Evolution of the Zodiacal Cloud (engleski). 1998. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. rujna 2006. Pristupljeno 3. veljače 2007.
  8. ↑ ESA scientist discovers a way to shortlist stars that might have planets. ESA Science and Technology (engleski). 2003. Pristupljeno 3. veljače 2007.
  9. ↑ Landgraf, M.; Liou, J.-C.; Zook, H.A.; Grün, E. Svibanj 2002. Origins of Solar System Dust beyond Jupiter (PDF). The Astronomical Journal (engleski). 123 (5): 2857–2861. arXiv:astro-ph/0201291. Bibcode:2002AJ....123.2857L. doi:10.1086/339704. Pristupljeno 9. veljače 2007.
  10. ↑ a b c Leslie Mullen. 18. svibnja 2001. Galactic Habitable Zones. Astrobiology Magazine. Pristupljeno 24. travnja 2015.
  11. ↑ O. Gerhard. 2011. Pattern speeds in the Milky Way. Mem. S.A.It. Suppl. 18: 185. arXiv:1003.2489. Bibcode:2011MSAIS..18..185G
  12. ↑ Stern SA, Weissman PR. 2001. Rapid collisional evolution of comets during the formation of the Oort cloud. Nature (engleski). 409 (6820): 589–591. doi:10.1038/35054508. PMID 11214311
  13. ↑ Bill Arnett. 2006. The Kuiper Belt and the Oort Cloud. Nine Planets (engleski). Pristupljeno 23. lipnja 2006.
  14. ↑ phobos -> svemir -> suncev sustav -> kometi. Pristupljeno 8. lipnja 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  15. ↑ IAU Planet Definition Committee. International Astronomical Union. 2006. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. lipnja 2009. Pristupljeno 1. ožujka 2009.
  16. ↑ Are Kuiper Belt Objects asteroids? Are large Kuiper Belt Objects planets?. Cornell University. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. siječnja 2009. Pristupljeno 1. ožujka 2009.
  17. ↑ Petit, J.-M. 2001. The Primordial Excitation and Clearing of the Asteroid Belt (PDF). Icarus. 153 (2): 338–347. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 21. veljače 2007. Pristupljeno 22. ožujka 2007.
  18. ↑ New study reveals twice as many asteroids as previously believed. ESA. 2002. Pristupljeno 23. lipnja 2006.
  19. ↑ Krasinsky, G.A. Srpanj 2002. Hidden Mass in the Asteroid Belt. Icarus. 158 (1): 98–105
  20. ↑ Morbidelli, A.; Bottke, W.F.; Froeschlé, Ch.; Michel, P. Siječanj 2002. W.F. Bottke Jr.; A. Cellino; P. Paolicchi; R.P. Binzel (ur.). Origin and Evolution of Near-Earth Objects (PDF). Asteroids III (engleski): 409–422. Bibcode:2002aste.book..409M
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Unutarnji_Sunčev_sustav&oldid=6998442"