Tranzicijska ekonomija
 |
Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu.Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika. |
 |
Ovu je stranicu potrebno oblikovati kao Wikipedijin članak. (Rasprava)Format članaka treba slijediti Wikipedijin stil. |
Tranzicija je pojam kojim se označavaju tzv. tranzicijske zemlje, zemlje koje su u prijelazu iz planskog gospodarstva u tržišno gospodarstvo, tj. iz socijalizma u parlamentarnu demokraciju.
Tranzicija iz centralnoplanskoga socijalističkoga gospodarstva na tržišno te transformiranje totalitarističke nedemokracije u demokraciju, stavljanje socijalističkih poduzeća na ravnopravni teren s novim tržišnim konkurentima te na posljetku, pokušaj da se uz pomoć znanja i modernizacije premosti vjekovni civilizacijski jaz između razvijenih i nerazvijenih zemalja u relativnom kratkom vremenskom roku od jednog do nekoliko desetljeća. Proces se smatra završenim te onda kada ne uživaju specifične beneficije u oblicima javnih subvencija ili financijskih olakšica i kada se produktivnost ne može prepisivati povijesti poduzeća. Kao svjetski proces započeo je 1990-ih godina 20. stoljeća, a u nekim je zemljama (kao npr. u Hrvatskoj) zastupljen sve do danas. Sam uzrok tranzicije su gospodarske krize koje su u tim socijalističkim zemljama nastupile zbog pada komunizma. U tim zemljama su tada po prvi puta provedeni demokratski izbori. Najznačajnije karakteristike same tranzicije su: sporost, skupoća, teškoće pri djelovanju samoga procesa i dramatične promjene u dva smjera:
- što prije i što bezbolnije društvenu imovinu učiniti privatnom s prepoznatljivim i odgovornim vlasnikom
- uklopiti se u svjetske tokove prijelaza u postindustrijsko doba
Nažalost, u nekim zemljama te se silne krize nisu riješile, već su se samo produbile. Bivše zemlje SSSR-a zadnjih 6 godina pokazuju najizrazitije zaostajanje u razvoju od gotovo svih zemalja Svijeta. Nasljeđe vrlo nepovoljne gospodarske i društvene strukture, ekološka zapuštenost je uzrokovalo taj zastoj u razvitku. U tim državama se najsporije privatizira i mijenja krupna industrijska proizvodnja, a bez toga nema uspješne tranzicije. Nasuprot tome, najbrže se preobražava u trgovini, ugostiteljstvu i intelektualnim uslugama. Prema podacima Svjetske banke iz 1994. godine bruto nacionalni dohodak po stanovniku (per capita) veći od 2000 $ su ostvarile 10 država, od njih 28 u tranziciji, a one su redom:
- Slovenija, 7120 $
- Mađarska, 3840 $
- Češka, 3210 $
- Estonija, 2820 $
- Rusija, 2650 $
- Hrvatska, 2530 $
- Poljska, 2470 $
- Bjelorusija, 2460 $
- Latvija, 2290 $
- Slovačka, 2230 $
Dok dobar dio tih država ostvaruje bruto nacionalni dohodak per capita među najnižima na svijetu: Tadžikistan 350 $, Albanija 360 $, Azerbajdžan 600 $, Turkmenistan 830 $, Gruzija 580 $, Kirgistan 610 $, Sjeverna Makedonija 790 $ i Uzbekistan 950 $. Najbitniji događaji koji se zbivaju u tim promjenama su 7 kriznih udara:
- drastičan pad industrijske proizvodnje
- zamiranje investicijskih ulaganja
- sporo osvajanje novih tržišta i uključivanje u svjetske tokove robe i usluga
- prespori dotok stranog kapitala
- nagli porast nezaposlenosti i osiromašenje većine stanovništva
- prespora afirmacija policentričnoga prostornoga razvoja
- presporo rješavanje katastrofalnih ekoloških stanja.
No, izuzev svih ovih kriza, glavni problemi tranzicije su nezaposlenost radi nepovoljne radne bilance i država koja se javlja kao "Najlošiji vladar" jer je najkrupniji vlasnik i arbitrar. Države bivše članice Istočnoga bloka, još pogrdno su nazivane "Istočno od Raja", a one su redom: Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Češka, Slovačka, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Mađarska, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Rumunjska, Bugarska, Albanija, Sjeverna Makedonija, Ruska Federacija, Kazahstan, Gruzija, Armenija, Azerbajdžan, Turkmenistan, Uzbekistan, Tadžikistan i Kirgistan. Po mnogim stvarima su iste, ali se i po puno toga razlikuju, kao npr. brzina trajanja (tempo promjena), gospodarska orijentacija i položaj (europske i azijske zemlje u tranziciji).
Tranzicijske zemlje su imale brojne karakteristike pogodne za korupciju: sveprisutne države, nevladavine prava i nepoštivanja vlasničkih prava. Iz toga razloga su rezultati pro-tržišnih reformi svugdje manjkavi. Klijentelizam, kao posljedica desetljeća provedenih u planskoj ekonomiji, je bio i ostao sveprisutna pojava u tranzicijskim društvima, i upravo je on motor korupcije, kao i traženje rente. Neuspjeh tranzicijskih zemalja međutim često se pripisuje "ekonomskom izrabljivanju" od strane moćnih, neokolonijalizmu, globalizaciji...
Ključ opstanka u ekonomiji je prilagodba svijetu i danim okolnostima.
Brojni visoki komunistički dužnosnici su tijekom pretvorbe počeli posao bespravno stečenim početnim kapitalom imovine komunističke partije. Tako su nastali brojni oligarhi ili tajkuni.