Prijeđi na sadržaj

Toma Budislavić

Dodaj poveznice
Izvor: Wikipedija
Njegova preuzvišenost
Toma Budislavić
trebinjsko-mrkanski biskup
CrkvaKatolička Crkva
Imenovan25. rujna 1606.
Služba završila1608.
PrethodnikŠimun Menčetić
NasljednikAmbrozije Gučetić
Osobni detalji
Rođen1545.
Dubrovnik
Umro1608.
Napulj
NacionalnostHrvat
Denominacijakatolik

Toma Budislavić (tal. Tommaso Nadal; Dubrovnik, 1545. – Napulj, 1608.) bio je prelat Katoličke Crkve koji je služio kao biskup trebinjsko-mrkanski od 1606. do 1608. godine. Osim toga bavio se liječništvom.[1]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Podrijetlom je iz Nevesinja.[2] Rođen je u Dubrovniku 1545. godine,[2] u obitelji Vice i Pere (rođ. Babić sa Šipana).[3] Živjeli su u kući koja se nalazila kod Crkva sv. Vlahe u Dubrovniku.[3] Otac mu je bio brijač–ranarnik u Dubrovniku.[4] Godine 1569. Toma i stariji brat Leonard dobivaju stipendiju dubrovačkog Senata te odlaze na Sveučilište u Padovu.[3] Godine 1572. prelazi u Bolognu,[4] gdje je iste godine doktorirao filozofiju, medicinu i teologiju.[2] Tako je petogodišnji studij svršio za svega tri godine.[3] U rukopisnom priručniku „Svaštice” iz prirodoslovlja, njegova strica Grgura, koji je upotrebljavao za studij, pribilježio je i nekoliko naziva biljaka na hrvatskom jeziku.[1] Taj se rukopis čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Bologni.[4]

Po povratku u Dubrovnik nastavlja obavljati liječničku službu. Zatim odlazi u Rim te po nekom poslu Rimske kurije u Carigrad.[4] Tamo je liječio sultana Murata III. od astme.[1][5] Za nagradu je dobio posjed Bobani kod Trebinja[5] te je nagrađen doživotnim novčanim dohotkom.[6] Od 1582. do 1585. boravi u Krakovu.[4] Tamo je službovao kao osobni liječnik biskupa Petra Myszkowskog.[1] Godine 1583. imenovan je kanonikom krakovske biskupije,[1] a 1585. kralj Stjepan Báthory mu dodjeljuje plemićki status i naslov kraljevskog liječnika.[4] Budislavić je bio pobornik sveslavenskog saveza, koji bi pod vodstvom poljske predvodio oslobođenje od Turaka.[4] Od kralja Stjepana Báthoryja i kraljice Ane Jagelović dobio je preporuke za vlast na svome putovanju u Dubrovnik kako ne bi morao prolaziti razne karantene i pritvore zbog kuge.[7] U Dubrovniku je od 1587. do 1606. bio službeni gradski liječnik.[8]

Od 1587. do 1606. živi i djeluje u Dubrovniku te povremeno odlazi u Bosnu i Hercegovinu gdje liječi turske dužnosnike i velikodostojnike, usputno obavljajući i diplomatske misije za Dubrovačku Republiku.[1]

U Dubrovniku je prijateljevao s humanistom Didakom Pirom, koji navodi da je Budislavić napisao raspravu o prirodi i umjetnosti (lat. „Tractatus de natura et arte”). Svojevremeno se dopisivao s prirodoslovcem Ulissom Aldrovandijem i slao mu podatke o flori i fauni Dubrovnika, Bosne i Hercegovine te Carigrada i okolice.[4]

Zbog svoga društvenog napretka, gdje je od pučanina postao priznati liječnik, plemić i vitez, kod pojedinih dubrovačkih mladića izazivao je zavist.[9] Poznate su satirične pjesme njegovih suvremenika Paške Primovića, Dominka Zlatarića i Valentina Sorkočevića.[10] Najžešće je rasprave vodio sa Sorkočevićem (Valo Valović) koji je, u atriju Franjevačkog samostana u Dubrovniku, na ploči Budislavićevog groba, kojeg je dao za života podignuti, uništio njegov plemićki naslov (equum – konjanik).[11][12]

Zajedno s Marom Battitorreom, 1599. godine u Veneciji, izdaje „Jeđupku”. Kao autora naveden je dubrovčanina Andrija Čubranović. Neki su autori smatrali da je Čubranovića izmislio Budislavić, kojemu je posvećeno mletačko izdanje iz 1599., zbog vlastitog društvenog probitka.[13] Slovo „N” koje stoji u naslovu pohvalne pjesme tendenciozno je atribuiran njegovu prezimenu Natalis.[12] Također, Toma nikada nije uporabljivao inačicu svoga prezimena Budisaljić, kako je oslovljen u posljednjem stihu iste.[12]

Nakon smrti biskupa Šimuna Menčetića, za trebinjsko-mrkanskog biskupa, imenovan je dominikanac Arkanđeo Gučetić.[14] On je godinama odgađao odlazak u Rim na papinu potvrdu i biskupsko posvećenje pa se 1606. konačno odrekao biskupske časti.[14][15]

I sam je Budislavić više puta odbijao biskupsku čast.[2] Ipak, na prijedlog dubrovačkog Senata od 18. travnja 1606., papa Pavao V. ga imenuje, 25. rujna 1606., trebinjsko-mrkanskim biskupom.[16][17] Tada je od pape dobio oprost da u roku od 6 mjeseci može biti promaknut u svete redove. Tako je u kratko vrijeme primio sve niže i više redove – od ostijarija do biskupstva.[18] Krajem iste godine odlazi u Rim na biskupsko posvećenje.[4] U bazilici sv. Lovre u Rimu prima red subđakonata iste godine.[19] Umro je u Napulju u srpnju 1608. godine te je pokopan u jednoj od gradskih crkava.[2]

Oporučno je ostavio 7.470 srebrnih dukata za podizanje Zavoda u Dubrovniku koji će služiti za odgoj klerika Trebinjske biskupije. Dvije kuće u svome vlasništvu oporučno je ostavio na raspolaganje nasljednicima na stolici trebinjsko-mrkanskih biskupa.[20] Iz oporuke se vidi kako se zauzimao za uporabu slavenskog bogoslužja.[4][5]

U literaturi mu se prezime navodi i kao: Budisaljić, Budislav, Natalić, Natalis, Nadal.[4]

Počasti

[uredi | uredi kôd]
  • Na svetkovinu Velike Gospe 2018. u Nevesinju je postavljena spomen-ploča na pročelju župne crkve u čast biskupa Budislavića, o 410. obljetnici njegove smrti.[21]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b c d e f Enciklopedija 1.
  2. ↑ a b c d e Perić 2000, str. 20.
  3. ↑ a b c d Palameta 2020, str. 199.
  4. ↑ a b c d e f g h i j k Dugački 1989.
  5. ↑ a b c Puljić 1982, str. 13.
  6. ↑ Palameta 2020, str. 184.
  7. ↑ Peloza 1980, str. 264.
  8. ↑ Palameta 2020, str. 214.
  9. ↑ Palameta 2020, str. 198.
  10. ↑ Kolendić 1987, str. 296–298.
  11. ↑ Kolendić 1987, str. 299–300.
  12. ↑ a b c Palameta 2020, str. 217.
  13. ↑ Enciklopedija 2.
  14. ↑ a b Palameta 2020, str. 220.
  15. ↑ Krasić 2002.
  16. ↑ Catholic hierarchy.
  17. ↑ Palameta 2020, str. 221.
  18. ↑ Perić 2020, str. 20–21.
  19. ↑ Perić 2000, str. 402.
  20. ↑ Palameta 2020, str. 224.
  21. ↑ Cnak.

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Knjige

[uredi | uredi kôd]
  • Perić, Ratko. 2000. Da im spomen očuvamo. Biskupski ordinarijat Mostar. Mostar.
  • Perić, Ratko. 2020. Kronotaksa trebinjsko-mrkanskih biskupa s nekim prijepornim pitanjima. Krešić, Milenko (ur.). Trebinjsko-mrkanska biskupija za vrijeme posljednjeg biskupa ordinarija Nikole Ferića (1792.-1819.) i nakon njega. Teološko-katehetski institut u Mostaru. Mostar. str. 9–33
  • Palameta, Miroslav. 2020. Biografski diskurs o Tomi Budislaviću. Krešić, Milenko (ur.). Trebinjsko-mrkanska biskupija za vrijeme posljednjeg biskupa ordinarija Nikole Ferića (1792.-1819.) i nakon njega. Teološko-katehetski institut u Mostaru. Mostar. str. 183–226

Članci

[uredi | uredi kôd]

Mrežna sjedišta

[uredi | uredi kôd]


Titule u Katoličkoj Crkvi
prethodnik
Šimun Menčetić 		Biskup trebinjsko-mrkanski
1606.–1608. 		nasljednik
Ambrozije Gučetić
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Toma_Budislavić&oldid=7060295"