Talijanski neorealizam
 |
Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava)Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak. |
 |
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo.Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove. |
 |
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica. |
Talijanski neorealizam (tal. neorealismo) je nacionalna filmska škola. Karakteriziraju ga priče radničke klase i sirotinje, snimane na originalnim lokacijama i često s neprofesionalnim glumcima. Filmovi se uglavnom bave moralnim i ekonomskim posljedicama Drugog svjetskog rata na psihu i svakodnevni život pojedinca.
Talijanski neorealizam javlja se po završetku Drugog svjetskog rata, odnosno poslije pada vlade Benita Mussolinija, što je uzrokovalo decentralizaciju talijanske filmske industrije. Neorealizam je bio znak kulturne promjene i socijalnog napretka u Italiji. Filmovi talijanskog neorealizma prikazuju suvremene ideje i priče koje su snimane na ulici jer su filmski studiji velikim dijelom bili oštećeni u ratu.
Neorealističan stil razvio je krug kritičara (Michelangelo Antonioni, Luchino Visconti, Gianni Puccini, Cesare Zavattini, Giuseppe DeSantis i Pietro Ingrao) okupljenih oko časopisa Cinema. Budući da pisanje o politici nije bilo u potpunosti moguće (glavni urednik časopisa bio je Vittorio Mussolini, sin Benita Mussolinija) kritičari su napadali tzv. filmove bijelog telefona koji su dominirali tadašnjom talijanskom industrijom i bili su slabe kvalitete. Kritika je osjetila da bi se talijanska kinematografija trebala vratiti korijenima realističnog pitanja s prelaza 19. stoljeća u 20. Antonioni i Visconti su bili bliski suradnici Jeana Renoira. Tragove neorealizma može se vidjeti u filmovima Alessandra Blasettija i Francesca De Robertisa. Dva najznačajnija prethodnika neorealizma bili su Toni (Renoir, 1935.) i 1860 (Blasetti, 1934.). U proljeće 1945. Mussolini je smaknut, a Italija oslobođena njemačke okupacije. Taj period, poznat kao Talijansko proljeće, bio je prekretnica u talijanskoj kinematografija k realističnijem pristupu u stvaranju filmova. Tako se talijanska kinematografija preorijentirala s velikih studija na snimanje u provinciji i na ulici kako bi se osigurala realističnost.
Za prvi film neorealizma uglavnom se uzima Ossessione Luchina Viscontija iz 1943., iako je značajan tek kasnije zapažen Aniki-Bobo Manloela de Oliveira iz 1942. Neorealizam je stekao svjetsku slavu 1946. s filmom Rim, otvoreni grad Roberta Rosselinija jer je osvojio Grand Prix na Filmskom festivalu u Cannesu.
Talijanski neorealizam doživljava svoj kraj sredinom pedesetih. Standard života u Italiji znatno se podigao i to je tražilo novu poetiku s više optimizma, koju su nudili američki filmovi tog razdoblja. Vizija siromaštva i očaja koju je prikazivao film neorealizma nije više nudila ništa naciji koja je bila gladna pozitivne promijene. Država također nije podupirala poetiku neorealizma, a Giulio Andreotti je rekao: Neorealizam je prljavo rublje koje ne bi trebalo biti prano i vješano vani. Prijelaz iz neoralizma ogleda se u ranim radovima Federica Fellinija (Il bidone i La Strada). Velike društvene teme zamijenit će istraživanje pojedinaca, njegovih potreba, alijenacije o društva i tragični pokušaj uspostavljanja komunikacije je postala glavna značajka talijanskog filma 1960-ih.
U filmovima uglavnom glume amateri, iako su u mnogim slučajevima angažirani i poznati profesionalci u glavnim ulogama, no statisti i sporedne uloge su većinom pripadale naturšćicima. Filmovi su snimani na stvarnim lokacijama uglavnom u siromašnim četvrtima i na provinciji. Tema je često vezana za sirotinju i radnu klasu. Filmovi prikazuju svakodnevne radnje. Djeca su često u vodećim ulogama, iako je njihova karakteristika često promatračka.
Rim, otvoreni grad zadao je osnove mnogim principima neorealizma. Prikazuje život talijanskog naroda pod njemačkom okupacijom. Djeca imaju ključnu ulogu i nose glavnu poruku filma.
Kradljivci bicikla, film Vittoria De Sice iz 1948. također je reprezentativni primjer razdoblja u kojem glume amateri. To je priča o poslijeratnom životu u Italiji. Od 1944-1948 autori se odmiču od čiste poetike neorealizma. Neki režiseri istražuju mogućnosti drugih žanrova kao npr. fantastični Miracolo a Milano (Vittorio De Sica) ili spektakl Senso (Luchino Visconti).
Na samom vrhuncu neorealizma 1948. Visconti je adaptirao roman I Malavoglia koji je nastao na vrhuncu talijanskog verizma potkraj 19. stoljeća. Radnja romana smještena je u suvremenu Italiju i priča je funkcionirala bez većih izmjena. Tako je nastao film La terra trema u kojem glume amateri i sniman je u stvarnom selu u kojem se odigrava radnja romana. Neki suvremeni kritičari talijanskog neorealizma smatraju da je to manje poetika a više odnos filma spram postojeće socijalne situacije u državi. Vincent Rocchi je koristeći psihoanalizu za film neorealizama ustvrdio kako strukturu tjeskobe pretvara u strukturu samog filma.
Period od 1943. do 1950. u povijesti talijanskog filma pripada neorealizmu koji je više bio trend ili pokret nego škola ili konkretan krug autora, teoretičara i kritičara. Utjecaj neoralizma je velik ne samo na talijanski filmo općenito nego i direktno na francuski novi val, poljsku filmsku školu i krajnji utjecaj mu doseže globalnu razinu.
- Ossessione (Luchino Visconti, 1943)
- Rim otvoreni grad (Roberto Rossellini, 1945)
- Čistači cipela (Vittorio De Sica, 1946)
- Paisa (Roberto Rossellini, 1946)
- Njemačka nulte godine (Roberto Rossellini, 1948)
- Kradljivci bicikla (Vittorio De Sica,m 1948.)
- Zemlja drhti (Luchino Visconti, 1948)
- Gorka riža (Giuseppe De Santis, 1949)
- Stromboli (Roberto Rossellini, 1950)
- Bellissima (Luchino Visconti, 1951)
- Umberto D. (Vittorio De Sica, 1952)
- Ljubav (Roberto Rossellini, 1952)
- Vitelloni (Federico Fellini, 1953)