Suradnik:Mhare/Bosanska banovina/Lasta
| |||||||||||||||||||||||||||||||
Banovina Bosna ili Bosanska banovina bila je srednjovjekovna država. Stvorena je sredinom 12. stoljeća i uz prekide je postojala do 1377. kada je uzdignuta na nivo kraljevine. Veliki dio njene povijesti obilježile su geopolitičke kontroverze oko kršćanskih denominacija koje su postojale na tlu banovine, Crkve bosanske, katoličanstva i pravoslavlja.[1][2]
Godine 1136., Bela II stvorio je titulu Bosanskog bana nakon što je osvojio područje Gornje Bosne kako bi dodijelio počasnu titulu za svog sina Ladislava II.. Tijekom 12. stoljeća lokalni vladari u banovini koja se nalazila u planinskoj i perifernoj regiji Bosne, sve su više djelovali samostalno i Ugarska i/ili Bizant često nisu imali potpunu kontrolu.[3]
Ban Borić se pojavljuje kao prvi lokalni vladar[4]1154., kao Ugarski vazal,[3][5] koji je zajedno sa snagama Ugarskog kralja sudjelovao u Opsadi Braničeva[6][7] Poslije, 1167. bio je zajedno umiješan u ratu Ugarskog kraljevstva protiv Bizanta,[3] koji će završiti povlačenjem Ugarske vojske pored Beograda iste godine u Srijemskoj bitci.[3] Sudjelovanje Borića i njegove vojske pokazuje da je Bosna u tom periodu bila dijelom Ugarskog kraljevstva.[8] Ugari su priznali poraz i Bizantu predali kontrolu nad Bosnom, Dalmacijom i Hrvatskom južno od Krke.[9] Bosna je tada postala dijelom Bizantskog carstva od 1167. do 1180, ali kao udaljena zemlja, kontrola nad njom je vjerovatno bila samo nominalna.[10]
Nakon smrti Manuela I. Komnena 1180., vlast nad Bosnom preuzima Kulin ban koji je savezništvom sa Ugarskim kraljem Belom III. i pomoći srpskog vladara Stefana Nemanje i njegovog brata Miroslava uspio se osloboditi Bizantskog uticaja i osigurati mir, čime je opet bosanski ban postao nominalni vazal prema Ugarskom kralju,[11] iako u samoj Bosni nije bilo znakova većeg Ugarskog prisustva.[10]
Papini izaslanici su u to vrijeme Kulina oslovljavali kao "vladara Bosne".[11] Kulin je od svojih savremenika oslovljavan sa "veliki ban bosanski", čiju je tradiciju nastavio i njegov nasljednik Matej Ninoslav.[11]
Godine 1889. Kulin je napisao prvi bosanski dokument, poznat kao Povelja Kulina bana, napisan na bosanskoj ćirilici, koji je diplomatski dokument koji je uredio trgovačke odnose između Bosanske banovine i Dubrovačke republike.[12] Njegova vladavina je također započela i kontroverzu oko authotone Crkve bosanske (ogranak bogumilzma), crkva koju su Katolička i Pravoslavna crkva smatrale krivovjernom.
Godine 1203. veliki župan Raške Vukan Nemanjić optužio je bosanskog bana da podržava heretike. Kulin je na Bilinom polju potpisao povelju u kojoj tvrdi da je uvijek bio vjerni katolik i time spasio Bosansku banovinu od vanjske interevencije. Uspio je sačuvati Bosansku biskupiju unutar Dubrovačke nadbiskupije, dok se ispostavilo da greške koje su bosanci priznali bile uglavnom zbog neznanja i nepoznavanja propisa, nego heretičkih doktrina.[13] Kulin je tada još jednom ponovo potvrdio svoju lojalnost Mađarima, iako je njihova nad Bosnom većinom bila nominalna.[13]
Kulin umire 1204. a njega će naslijediti njegov sin Stjepan Kulinić koji će više podržavati Katoličku crkvu nego njegov otac. To je dovelo do toga da 1232. službenici bosanske crkve svrgnu njegovog sina i umjesto njega postave Mateja Ninoslava. U isto vrijeme njegov rođak Prijezda I. napustio je bosansku crkvu i ponovo je prešao na katoličku vjeru. Ugarski kralj Andrija II. dao je 1234. bosansku banovinu na upravljanje hercegu Kolomanu, a u isto vrijeme legitimni nasljednik Stjepana, njegov sin Sibislav, knez Usore,[14] počeo je napadati Ninoslava u nastojanju da preuzme vlast nad čitavom Bosnom.
križarski rat pokrenut protiv Bosne na čelu sa hercegom Kolomanom trajao je pet godina.[15] Papin napad na Bosnu je prouzročio samo veću podršku Ninoslavu, pošto je samo Sibislav stao na stranu pape i križarskog rata. Ninoslav je izdao ukaz Dubrovačkoj republici 22. svibnja 1240. tražeći zaštitu ukoliko ga napadne srpski kralj Vladislav Nemanjić. Upravljanje nad Bosanskom banovinom Koloman je predao Prijezdi koji će uspijeti ostati na vlasti dvije ili tri godine. Tatari su 1241. provalili u Mađarsku stoga se Koloman morao povući iz Bosne, što je odmah iskoristio Matej Ninoslav i ponovo preuzeo vlast, dok je i Prijezda pobjegao u Mađarsku. Ninoslav će kasnije biti umiješan i u građanskom ratu koji je izbio u Hrvatskoj između Trogira i Splita.
Ostatak svoje vladavine Ninoslav se bavio unutrašnjim pitanjima u Bosni, a njegova smrt oko 1250. donijet će nove konflikte oko vlasti. U konačnici kralj Bela IV. osvojio je Bosnu i postavio Ninoslavog katoličkog rođaka Prijezdu koji će proganjati pripadnike Bosanske crkve. Još jedna Ugarska vojna kampanja pokrenuta je protiv Bosne 1253. ali ne postoji dokaz da su došli do središta banovine. Ugarsko kraljevstvo je na sjeveru postavilo vazalne vladare u Usori i Soli. Središte banovine vjerovatno je i dalje ostalo de facto nezavisno.[16]
Prijezda, osnivač dinastije Kotromanića, imao je značajno manje područje kojim je vladao nego Ninoslav, pošto je Ugarski kralj odvojio sjeverne regije Usoru i Soli od Bosanske banovine. Taj granični teritorij Ladislav IV, kralj Ugarske, darovao je njegovom zetu, srpskom kralju Dragutinu, a iste godine Prijezda je dogovorio brak njegovoj sina Stjepana I. sa Dragutinovom kćerkom Elizabetom. Taj brak će imati velike posljedice u budućnosti jer su od tada potomci Stjepana i Elizabete imali pravu na srpsku krunu.[17] Prijezda je odstupio sa vlasti 1287. zbog svoje starosti, a svoje zadnje dane proveo je na imanju u Zemljeniku.
Ugari su ponovo utvrdili svoju vlast nad Solima, Usorom i Sanom u ranom 13. vijeku, a područje kojim je Prijezda upravljao kao ugarski vazal moglo bi biti u sjevernim područjima današnje Bosne između rijeka Frina|Drine]] i Bosne. Južni dio ostao je neovisan, ali njegov vladar, nasljednik Ninoslava, nije zabilježen.[18] Njega je naslijedio Prijezda II. koji će samostalno vladati od 1287. do 1290, a kasnije i zajedno sa svojim bratom Stjepanom I., sve do 1302. kada će vlast izgubiti.
Od 1302. do 1322. vlada hrvatska feudalna porodica Šubića. Iskoristivši rascjepkanost feudalnih vladara, Pavao I. Šubić ovladao je čitavom Bosnom i postao njen gospodar. Takvo stanje potrajalo je sve do Bitke kod Bliske kada je Mladen II. zarobljen, a ugarski kralj Karlo I. Robert će Kotromanićima vratiti vlast nad banovinom.[19][20] Sjepan II. Kotromanić bio je bosanski ban od 1314., ali u stvarnosti pod kontrolom Mladena II. sve do njegovog zarobljavanja, a njegova stvarna vlast nad banovinom trajat će od 1322. do 1353., zajedno sa njegovim bratom Vladislavom.[20]
Za njegove vladavine Bosanska banovina će dobiti izlaz na Jadransko more kada je 1326. Stjepan II. odvojio Humsku zemlju od Srbije,[21][22] i time dobio pristup od ušća Neretve do Konavala.[23] Nakon smrti srpskog kralja Uroša II. Milutina 1321. prisvojio je i Usoru i Soli 1324.[20] Uspio je značajno povećati područje kojim je vladao i time ostvario nezavisnost koju su mu priznavali i okolni vladari.[24] Za vrijeme njegove vlasti uspostavljen je Franjevački vikarijat 1342.,[25] a područje kojim je vladao uključivalo je sve tri crkve: bosansku, katoličku i pravoslavnu.
Posljednje godine svoje vladavine Stjepan II. proveo je u miru, izuzev manjih raspravi sa Dubrovačkom i Mletačkom Republikom oko opljačkanih karavana po Bosni. Umro je u 28. rujna 1353. i ukopan je u sklopu franjevačkog samostana u Milama kod Visokog. Godine 1354. godine prvi put se spominje i staleško tijelo – stanak "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele.
Tvrtko, sin Stjepanovog brata i suvladara Vladislava, imao je 14 godina u momentu smrti njegovog ujaka,[26] tako da je Vladislav bio na vlasti kao regent,[27] dok je Tvrtko sa svojom majkom Jelenom Šubić putovao širom banovine kako bi uredio odnose sa svojim vazalima.[28] Nakon smrti Vladislava 1354. regent je postala Jelena koja će odmah otputovati u Mađarsku kako bi dobila pristanak Ludovika I za mladog bana. Odmah po povratku održala je stanak u Milama kojim je dobila potvrdu svih posjeda i privilegija vlastele "sve Bosne, Donjih Krajeva, Zagorja i Huma".[27]
Iako je na početku vladavine povećate svoju moć,[29] 1363. će izbiti rat sa Ugarskom.[29][30]Stvarni uzrok rata nije poznat, ali sam Ludovik u jednoj povelji piše da je odredio arhiepiskopa ostrogonskog Nikolu i palatina Nikolu Konta da osvoje „na Usoru“ i iskorjene iz Bosne „bezbrojno mnoštvo heretika i patarena“, dok kod Ivana arhiđakona od Kikilea stoji da ih je Ludovik poslao „da unište drskost nekih pobunjenika“.
Ludovik je prvo napao Donje kraje,[31] oblast sa podijeljenim plemstvom gdje su jedni podržavali Tvrtka a drugi ugarskog kralja.[29] Vlatko Vukoslavić priklonio se Ludoviku i predao tvrđavu u Ključi, ali Vukac Hrvatinić uspio je u odbrani tvrđave Soko krad u župi Pliva.[29] Mjesec kasnije napadnuta je i Usora,[31] i nju je napala velika kraljevska armija,[29] međutim tvrđava u Srebreniku je odolila napadima i čak uspjela zarobiti kraljev pečat.[31] To je bila prva Tvrtkova pobjeda protiv Ugarskog kralja koji će se zajedno sa svojom vojskom vratiti u Mađarsku. Jedinstvo bosanske vlastele nije dugo trajalo, pa su u februaru 1366. svrgnuli Tvrtka[29] i zamijenili s njegovim mlađim bratom Vukom.[32]
Tvrtko je pobjegao na ugarski dvor gdje ga je primio Ugarski kralj, njegov dojučerašnji neprijatelj.[29] Prihvativši ponovo ugarsko suzerenstvo, Tvrtko je dobio pomoć od Ugarske i vratio se u Bosnu marta 1366. Do kraja mjeseca povratio je neke dijelove svoje države, ali ne sve. Imao je podršku gospodara Donjih Kraja. U ovaj sukob uključili su se razni plemići i često su mijenjali strane. Najznačajnija prebjeglica u ovom sukobu bio je Sanko Miltenović, vodeći humski velikaš pod čijom vlašću se nalazio veliki dio Huma između Nevesinja i Konjica i obale. U drugoj polovini 1367. on se nagodio sa Tvrtkom,[29] pa je zaključen mir kojim je Sanko zadržao svoje posjede, ali ponovo priznao Tvrtkovu vlast.[33][34]
Do kraja 1367. Tvrtko je povratio svoju banovinu, a Vuk je bio u egzilu iz koga je tražio pomoć sa strane, posebno od pape, koji je pozivao na križarski rat protiv Bosne. Pošto je ovaj put Ugarska bila na Tvrtkovoj strani, križarskog rata nije bilo, a do 1374. Vuk se izmirio sa Tvrtkom.[35] Narednih godina Vuk je ostao u Bosni kao mlađi ban; jedini tragovi njegovog prisustva iz ovih godina jesu povelje koje je on odobrio. Do početka 1370-ih godina 14. vijeka Tvrtko je toliko ojačao da je počeo da se upliće u međusobne sukobe srpskog plemstva.
U savezu sa knezom Lazarom Tvrtko je uspeo da sruši Nikolu Altomanovića i dođe u posjed velikog dijela njegovih teritorija. Na taj način je postao susjed Balšićima, gospodarima Zete i gornje Albanije. Balšići su poslije pogibije braće Mrnjavčevića u Maričkoj bici Balšići proširili svoju vlast na Peć i Prizren. Izvukli su korist i od rušenja Nikole Altomanovića, zagospodarivši zaleđem Dubrovnika (Trebinjem, Konavalima i Dračevicom); zbog toga će doći u sukob sa bosanskim banom, koji je takođe isticao svoje pravo na dubrovačko zaleđe, pozivajući se na svoje pravo nad Srbijom.
Početkom 1377. (u januaru ili prvoj polovini februara) preoteo im je Trebinje, Konavle i Dračevicu. Uz to, i preostalo primorje između Kotorskog zaliva i teritorija zauzetih 1377. potpalo je pod vlast bosanskog vladara. Tvrtko je tako postao gospodar jadranskog primorja između Kotora i Dubrovnika (bez tih gradova). Tim osvajanjima, posebno onim duž Drine i Lima, povećao se udio pravoslavnih (srpskih) svećenika, monaha, vjernika i crkava pod vlašću bosanskog vladara. Kao gospodar jednog dijela nekadašnjih nemanjićkih posjeda, Tvrtko je smatrao sebe jedinim legitimnim nasljednikom.
Tvrtko je zbog krvne povezanosti sa Nemanjićima uzeo titularno vladarsko ime Stefan, otkada je počela bizantinizacija titula na bosanskom dvoru, uslijed ulaska uticaja iz Srbije.[36] Njegova titula pokazuje osnov po kojem je postavio legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani i počeli su da mu isplaćuju Svetodmitarski dohodak. Njegove obaveze prema preostalim srpskim oblasnim gospodarima nisu postojale, pa tako u izvorima i nema informacija o prihvatanju ili neprihvatanju Tvrtkovog čina među srpskim oblasnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Krunisanje Tvrtka I izvršeno je 1377. godine. Ne postoji konsenzus gdje se krudinba dogodila (Mileševo ili Mile kod Visokog) ili koja je priroda krunidbe bila (jednokratno s dvije krune ili dvokratno), kao i osobe koronatora (djed Crkve bosanske, franjevački vikar ili pravoslavni mitropolit).
- ↑ Bringa, Tone. 1995. Being Muslim the Bosnian Way. Princeton University Press. str. 15
- ↑ Curta 2006, str. 433–434. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFCurta2006 (pomoć)
- ↑ a b c d Fine 1994, str. 14.
- ↑ Klaić, Nada. 1989. Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g. Grafički zavod Hrvatske
- ↑ Vego 1982, str. 104. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFVego1982 (pomoć)
- ↑ Mladen ANČIĆ, 1997, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljestvo i Bosna u XIV. stoljeću. Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru. https://www.bib.irb.hr/40904#page=55
- ↑ Goldstein, Ivo. (1997), Bizantska vlast u Dalmaciji od 1165. do 1180. godine, http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/6319/#page=18
- ↑ Brkovic, Milko Bosansko-humski kršćani u križištu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu. 2005. Šanjek, Franjo (ur.). Fenomen "Krstjani" u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Hrvatski institut za povijest. Zagreb. str. 129–178. ISBN 978-9985-9642-5-5. Pristupljeno 15. prosinca 2019..
U ratu što ga je protiv cara Emanuela vodio kralj Gejza II., sudjelovao je i ban Borić (1154.-1163.), prvi poznati bosanski ban. Borićevo sudjelovanje u ratu na strani ugarsko-hrvatskog vladara svjedoči da je Bosna u to doba zakonito pripadala Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Bizantski je pisac Cinam opisao taj rat i izričito naveo da je bosanski ban bio saveznik ugarsko-hrvatskog vladara. Taj je rat trajao osam godina (1148.-1155.), a završio je pobjedom ugarsko-hrvatske vojske u blizini Beograda. (Ban Borić (1154-1163), the first known Bosnian ban, also participated in the war that was fought against Emperor Emanuel by king Géza II. Borić's involvement in the war on the part of the Hungarians meant that Bosnia was in vassal relation to the Hungarian ruler at the time. The Byzantine writer Cinam [John Kinnamos] described the war and explicitly stated that the Bosnian ban was an ally of its Hungarian counterpart. This war lasted eight years (1148-1155) and ended with the victory of the Hungarian-Croatian army near Belgrade.)
- ↑ Treadgold 1997, str. 646 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFTreadgold1997 (pomoć).
- ↑ a b Fine 1994, str. 14.
- ↑ a b c Vego 1982, str. 105. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFVego1982 (pomoć)
- ↑ Suarez, S.J. i Woudhuysen 2013, str. 506-07. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFSuarez,_S.J.Woudhuysen2013 (pomoć)
- ↑ a b Fine 1994, str. 47.
- ↑ Usora | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 13. prosinca 2020.
- ↑ Van Antwerp Fine, John. 1994. The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. str. 277. ISBN 0472082604
- ↑ Fine 1994, str. 148.
- ↑ Ćirković 1964, str. 75. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFĆirković1964 (pomoć)
- ↑ Fine 1994, str. 275, Bosnia from the 1280s to the 1320s.
- ↑ Mladen ANČIĆ, 1997, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljestvo i Bosna u XIV. stoljeću. Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zadru.https://www.bib.irb.hr/40904#page=103
- ↑ a b c Fine 1994, str. 277.
- ↑ Fine 1994, p. 275, Bosnia from the 1280s to the 1320s. sfn error: multiple targets (2×): CITEREFFine1994 (help)
- ↑ Fine 1994, str. 278.
- ↑ Fine, John V. A. 1994. The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (engleski). University of Michigan Press. str. 20. ISBN 0472082604. Pristupljeno 16. listopada 2018.
- ↑ Fine 1994, str. 280.
- ↑ Fine 1994, str. 281.
- ↑ Fine 1994, str. 284.
- ↑ a b Ćirković 1964, str. 122. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFĆirković1964 (pomoć)
- ↑ Ćošković 2009. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFĆošković2009 (pomoć)
- ↑ a b c d e f g h Fine 1994, str. 369.
- ↑ Ćirković 1964, str. 128. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFĆirković1964 (pomoć)
- ↑ a b c Ćirković 1964, str. 129. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFĆirković1964 (pomoć)
- ↑ Ćirković 1964, str. 130. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFĆirković1964 (pomoć)
- ↑ Fine 1994, str. 370.
- ↑ Ćirković 1964, str. 131. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFĆirković1964 (pomoć)
- ↑ Ćirković 1964, str. 132. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFĆirković1964 (pomoć)
- ↑ Dautović, Dženan; Dedić, Enes. 2016. Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića Dubrovniku (PDF). Godišnjak (bošnjački). ANUBiH. 45: 240–243