Suradnik:MarkoK1984/Stranica za vježbanje

Dobrodošli na stranicu za vježbanje.

Molimo, svakako pogledajte uvodni tečaj i stranice pomoći i upoznajte se s osnovama uređivanja prije početka rada na ovoj stranici. Ovo je vaša osobna stranica za vježbanje, nije članak Wikipedije. Na njoj možete isprobati što ste naučili iz navedenih stranica, ili ju rabiti za pripremu članka koji želite postaviti na Wikipediju. I za ovu stranicu vrijede pravila Wikipedije, stoga nemojte stavljati sadržaj koji narušava autorska prava, koji je uvredljiv ili napadački na neki drugi način. Jednostavno, počnite raditi u donjem okviru za uređivanje (ako nije otvoren, kliknite ovdje). Klikom na Prikaži kako će izgledati ispod polja možete vidjeti djelovanje vašeg uređivanja. Nastavite s vježbanjem dok ne budete zadovoljni izgledom stranice. Stranicu možete spremiti klikom na Sačuvaj stranicu i nastaviti rad kasnije.

Prostor za vježbanje

Arhivi zajednice (eng. community archive) su arhivi koje su stvorili ili akumulirali, opisali i/ili sačuvali pojedinci i grupe unutar zajednice koji žele dokumentirati svoju kulturnu baštinu na temelju zajedničkih iskustava, interesa i/ili identiteta, ponekad bez tradicionalne intervencije formalno obučenih arhivista, povjesničara i knjižničara. Umjesto toga, angažirani članovi zajednice određuju opseg i sadržaj arhiva zajednice, često s fokusom na značajan zajednički događaj kao što su nemiri u Fergusonu (2014. godine). Arhivi zajednica nastaju kao odgovor na potrebe koje definiraju sami članovi zajednice koji također mogu kontrolirati načine na koje se materijali koriste.

Iako su lokalne i regionalne organizacije, crkve i muzeji prikupljali zapise o određenim zajednicama generacijama, arhivi zajednica porasli su u broju i popularnosti tijekom 1970-ih i 1980-ih, za što Anne Gilliland i Andrew Flinn vjeruju da je djelomično posljedica povećanog interesa za usmenu povijest i predstavljanje zajednica koji su se javili kao odgovor na pojavu antiratnog pokreta, pokreta protiv establišmenta, pokreta za građanska prava i studentskog aktivizma 1960-ih.

Rad arhiva zajednice dobivao je malo priznanja od strane arhivskih znanstvenika sve do ranih 2000-ih, kada je nekoliko objavljenih studija istraživalo odnose između zajednica, arhiva i kolektivnog sjećanja. Owning Memory: How a Caribbean Community Lost Its Archives and Found His History Jeannette Bastian [2] smatra se jednom od najznačajnijih publikacija tog tipa. Bastian govori o iskustvu naroda Američkih Djevičanskih otoka i njihovom nastojanju da ponovno izgrade svoju “kuću sjećanja” [2] nakon što im je oduzeta lokalna kontrola nad gotovo svim vladinim dokumentima i zapisima od strane njihovih povijesnih i sadašnjih kolonijalnih vladara. Bastianin rad uvodi nekoliko ključnih pojmova, uključujući pojam "zajednice zapisa" koji potvrđuje da su zajednice entiteti koji stvaraju dokumente i čiji je doprinos potreban za kontekstualizaciju zapisa koje stvaraju.

Metode

Arhivi zajednice mogu se razvijati kroz participativne ili autonomne prakse te se mogu pojaviti u fizičkim i virtualnim prostorima, uključujući digitalizaciju raspršenih fizičkih materijala. [1] [2] Model participativnog arhiva definirao je Isto Huvila 2008. godine da bi razpravljao o tome kako pojedinci aktivno i svjesno sudjeluju u stvaranju zajedničke baštine. [3] Oslanjajući se na ideju kulture sudjelovanja (za razliku od potrošačke kulture ), fokus zbirke sudjelovanja je stvaranje mogućnosti za građanski angažman i umjetničko izražavanje, potičući sudionike da dijele informacije i resurse sa zajednicom kako bi postigli zajednički cilj. Okosnice autonomnih arhiva uvele su 2010. Shauna Moore i Susan Pell kako bi opisale zbirke utemeljene u zajednici koje su konstituirane kao namjerni društveni i politički činovi od strane i za nove javnosti, koje često provode oni koji su tradicionalno bili isključeni iz dominantnog kulturnog diskursa. [4]

Čin okupljanja raspršenih zapisa na mreži, koji se također naziva "virtualno ponovno ujedinjenje", [1] može potaknuti cjelovitije razumijevanje povijesti zajednice i ojačati veze zajednice. Međutim, zajednice koje same ne mogu podržati te napore, ali žele ostati autonomne, mogu se suočiti s dodatnom složenošću zbog tehnološke infrastrukture potrebne da se osigura razvoj zbirki na platformi koja se može podržavati i održavati tijekom vremena.

Izazovi

Kako je izraz "arhiv zajednice" stekao popularnost, primjenjivao se na različite načine, uključujući i kao način označavanja sudjelovanja zajednice u stvaranju i očuvanju znanja na načine koji mogu dovesti u pitanje postojeće dominantne povijesne i političke narative. [1] [2] Međutim, dvosmislenost svojstvena definiranju pojmova " zajednice " i " arhiva " komplicira pokušaje rasprave i definiranja onoga što se podrazumijeva pod "arhivima zajednice". Stoga je dopuštanje ovim neovisnim subjektima da označe i definiraju svoje organizacije i misije jedan od važnih načina za podršku njihovim aktivnostima. [3]

Bez obzira smatraju li arhivi zajednice svoja nastojanja političkim, vršenje kontrole nad dokumentacijom i pripovijedanjem zajednice inherentno skreće pozornost na pitanja moći koja se očituju u tradicionalnim pristupima stvaranju i održavanju arhiva. [1] Kako interes i broj arhiva zajednice rastu na globalnoj razini, prilike za dokumentiranje i dijeljenje tih napora i materijala s javnošću mogu rezultirati napetostima između dionika arhiva zajednice i stručnjaka za baštinu koji su obučeni s naglaskom na pravnom, intelektualnom i fizičkom kontrolom zapisa. [1]

Budući da se mnogi arhivi zajednice razvijaju kao neovisni društveni prostori često različiti od dominantnog narativa, njihovi organizacijski zastupnici mogu se oduprijeti arhivskim etiketama i/ili intervencijama obučenih stručnjaka iz zabrinutosti da bi zbirke mogle biti apsorbirane od strane formalnih institucija i učinjene nedostupnima njihovim zajednicama. Stoga su pitanja neovisnosti i autonomije u prvom planu arhivskih identiteta zajednice, čak i ako traže partnerstva ili dobrodošlu potporu institucija tradicionalne kulturne baštine. [1]