Prijeđi na sadržaj

Samoubojstvo

Uredi poveznice
Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Suicid)


Samoubojstvo, ulje na platnu Edouarda Maneta.

Samoubojstvo (lat. suicidium, od sui caedere, "ubiti sam sebe") je čin svjesnog i namjernog oduzimanja vlastitog života.

Samoubojstvo se često počini iz očaja, a njegov se uzrok učestalo pripisuje mentalnim poremećajima, kao što su depresija, bipolarni poremećaj, shizofrenija te alkoholizmu ili zlouporabi droga.[1] Vrlo važnu ulogu imaju i čimbenici stresa, kao što su financijske poteškoće ili poteškoće u međuljudskim odnosima. U nastojanju sprječavanja samoubojstva ubrajaju se ograničavanje pristupa vatrenom oružju, liječenje duševnih bolesti i liječenje od zlouporabe droga te poboljšanje gospodarskoga razvoja.

Najčešće se metode počinjenja samoubojstva razlikuju od zemlje do zemlje, a djelomice su povezane i s dostupnošću sredstava. U uobičajene metode spadaju: vješanje, trovanje pesticidima te uporaba vatrenog oružja. Od samoubojstva svake godine umire oko 800 000 do milijun ljudi, stoga je ono 10. po redu uzrok smrtnosti u svijetu.[1][2] Stope samoubojstva više su u muškaraca nego u žena, a vjerojatnost uspjelog samoubojstva je tri do četiri puta veća kod osoba muškoga spola nego kod osoba ženskoga spola.[3] Broj procijenjenih neuspjelih pokušaja samoubojstva svake godine iznosi 10 do 20 milijuna.[4] Oni su češći među mlađim i ženskim osobama.

Na poglede na samoubojstvo imale su utjecaja opće egzistencijalne teme, kao što su religija, čast te značenje života. Zbog vjerovanja u svetost života abrahamske religije na samoubojstvo tradicionalno gledaju kao na djelo protiv Boga. U samurajsko se doba u Japanu poštovao seppuku kao način iskupljenja za neuspjeh ili kao oblik prosvjeda. U okviru satija, danas zakonom zabranjene hinduističke pogrebne prakse, od udovica se očekivalo da se, bilo dragovoljno ili pod pritiskom obitelji i društva, spale na suprugovoj pogrebnoj lomači.[5]

Samoubojstvo i pokušaj samoubojstva, koji su prije bili zakonski kažnjivi, u većini zapadnih zemalja više to nisu. No, u većini islamskih zemalja ono je još uvijek kazneno djelo. Tijekom 20. i 21. stoljeća samoubojstvo putem samospaljivanja koristilo se kao način prosvjeda, dok su se kamikaze i samoubilački bombaški napadi koristili kao vojna, odnosno teroristička taktika.[6]

Definicije

[uredi | uredi kôd]

Samoubojstvo, poznato i pod nazivom izvršeno samoubojstvo, jest "čin oduzimanja vlastitoga života".[7] Pokušaj samoubojstva ili samoubilačko ponašanje s nesmrtnim posljedicama je samougrožavanje i samoozljeđivanje u želji da se okonča vlastiti život, a koje ne završi smrću.[8] Pomaganje u samoubojstvu jest kad jedna osoba drugoj osobi neizravno pomogne da izazove vlastitu smrt pružanjem bilo savjeta ili sredstva za postizanje toga cilja.[9] Razlikuje se od eutanazije, prilikom koje druga osoba preuzima aktivniju ulogu u izazivanju smrti dotične osobe.[9] Suicidalno razmišljanje je razmišljanje o oduzimanju vlastitoga života.[8]

Čimbenici rizika

[uredi | uredi kôd]
Okolnosti koje su dovele do samoubojstva u 16 saveznih američkih država 2008. godine.[10]

U čimbenike koji utječu na rizik počinjenja samoubojstva ubrajaju se psihijatrijski poremećaji, nedopuštena uporaba droga, psihološka stanja, kulturne, obiteljske i društvene prilike te genetski čimbenici.[11] Često se istovremeno javljaju duševna bolest i nedopuštena uporaba kemijskih tvari.[12] U ostale čimbenike rizika spadaju prethodni pokušaj samoubojstva,[13] laka dostupnost sredstava za počinjenje toga čina, povijest samoubojstva u obitelji ili traumatska ozljeda mozga.[14] Primjerice, utvrđeno je da su stope samoubojstva u kućanstvima s vatrenim oružjem više nego u onima bez vatrenoga oružja.[15] Do pomisli na samoubojstvo mogu dovesti i društveno-ekonomski čimbenici, kao što su nezaposlenost, siromaštvo, beskućništvo te diskriminacija.[16] Otprilike 15–40% samoubojica ostavlja oproštajnu poruku.[17] Između 38% i 55% samoubilačkih ponašanja može se pripisati genetskoj predispoziciji pojedinca.[18] Ratni veterani pod višim su rizikom samoubojstva djelomice i zbog veće učestalosti psihičkih bolesti i tjelesnih zdravstvenih poteškoća povezanih s ratom.[19]

Mentalni poremećaji

[uredi | uredi kôd]

Mentalni poremećaji često su prisutni u vrijeme samoubojstva, s učestalošću koja se procjenjuje u rasponu od 27 %[20] do više od 90 %.[13] Među osobama primljenima u psihijatrijske ustanove životni rizik za izvršenje samoubojstva iznosi oko 8,6%.[13] Polovina sviju koji umru samoubojstvom mogla bi imati veliki depresivni poremećaj, a taj ili neki drugi poremećaj raspoloženja, kao što je bipolarni poremećaj, povećava rizik samoubojstva 20 puta.[21] U druga stanja koja na to mogu utjecati ubrajaju se shizofrenija (14%), poremećaji ponašanja (14%),[22] bipolarni poremećaj[21] te posttraumatski stresni poremećaj.[13] Samoubojstvom umire oko 5% svih oboljelih od shizofrenije.[23] Stanja visoka rizika su i poremećaji u prehrani.[24]

Najjasniji je pokazatelj konačnoga izvršenja samoubojstva povijest prethodnih pokušaja njegova počinjenja.[13] Otprilike 20% samoubojica već je imalo prethodne pokušaje samoubojstva, a 1% onih koji su već pokušali počiniti samoubojstvo unutar godinu dana ga i izvrši,[13] dok ih više od 5% samoubojstvo izvrši poslije 10 godina.[24] Premda se samougrožavanje ne smatra pokušajem samoubojstva, prisutnost takva ponašanja povezano je s povećanjem rizika samoubojstva.[25]

U otprilike 80% slučajeva izvršenja samoubojstava dotična je osoba tijekom godinu dana prije svoje smrti posjetila liječnika,[26] a među njima ih je 45% to učinilo tijekom prethodnih mjesec dana.[27] Približno 25–40% osoba koje izvrše samoubojstvo imalo je doticaja s ustanovama za zaštitu mentalnoga zdravlja prethodne godine.[20][26]

Ovisnost o alkoholu i psihoaktivnim drogama

[uredi | uredi kôd]
„Pijaničin napredak“, 1846., pokazuje kako alkoholizam može dovesti do samoubojstva.

Zlouporaba kemijskih tvari drugi je po redu rizik samoubojstva po učestalosti poslije kliničke depresije i bipolarnoga poremećaja.[28] S time su povezani i kronična zlouporaba kemijskih tvari, kao i akutno otrovanje.[12][29] U kombinaciji s osobnom boli, poput tugovanja, rizik se uvelike povećava.[29] Dodatna zlouporaba kemijskih tvari povezana je poremećajima mentalnoga zdravlja.[12]

Prilikom počinjenja samoubojstva većina je ljudi pod utjecajem sedativno-hipnotičkih lijekova (kao što su alkohol, odnosno benzodiazepini),[30] pri čemu je u 15% do 61% slučajeva prisutan alkoholizam.[12] Države s višim stopama uporabe alkohola i gušćim razmještajem barova obično imaju više stope samoubojstva,[31] što se prvenstveno povezuje s uzimanjem destiliranih žestokih pića, a ne s ukupnom potrošnjom alkohola.[12] Otprilike 2,2–3,4% osoba liječenih od alkoholizma u jednom trenutku života izvrši samoubojstvo.[31] Alkoholičari koji pokušaju počiniti samoubojstvo obično su muškarci starije dobi i to oni koji su se već prije pokušali ubiti.[12] Samoubojstvo je odgovorno za 3 do 35% smrtnih slučajeva među ovisnicima heroina, što je otprilike 14 puta više nego u osoba koje ga ne konzumirajuaju.[32]

Nedopuštena uporaba kokaina i metamfetamina u veoma je jako povezana sa samoubojstvom.[12][33] Rizik u osoba koje uzimaju kokain najviši je tijekom faze neuzimanja.[34] Oni koji inhaliraju inhalacijske tvari također su pod značajnim rizikom te ih oko 20% u nekomu trenutku pokuša počiniti samoubojstvo, a 65% o tome razmišlja.[12] S rizikom počinjenja samoubojstva povezuje se i pušenje cigareta.[35] Premda je malo dokaza o razlozima postojanja te veze, postoji hipoteza da osobe sklone pušenju imaju predispoziciju za samoubojstvo, da pušenje izaziva zdravstvene poteškoće koje, pak, dovode do želje da si ljudi okončaju život te da pušenje utječe na kemijske procese u mozgu koji izazivaju sklonost počinjenju samoubojstva.[35] Međutim, čini se da sama marihuana ne povećava taj rizik.[12]

Problemi s kockanjem

[uredi | uredi kôd]

Problemi s kockanjem povezani su s povećanjem pomišljaja na samoubojstvo i pokušaja njegova počinjenja u odnosu na opću populaciju.[36] Samoubojstvo pokuša počiniti između 12 i 24% patoloških kockara,[37] a stopa samoubojstva među njihovim suprugama i partnericama tri puta je veća nego u općoj populaciji.[37] Među druge čimbenike koji povećavaju rizik u osoba koje imaju problema s kockanjem ubrajaju se duševne bolesti, alkohol i zlouporaba droga.[38]

Bolesti

[uredi | uredi kôd]

Postoji veza između sklonosti samoubojstvu i poteškoćama s tjelesnim zdravljem, u koje između ostalih spadaju[24]: kronična bol,[39] traumatska ozljeda mozga,[40] rak,[41] ovisnost osoba o hemodijalizi, HIV i sistemski eritemski lupus.[24] Dijagnoza raka udvostručuje rizik samoubojstva.[41] Prevalencija povećane sklonosti samoubojstvu zadržava se i nakon statističkog usklađivanja zbog depresivnih bolesti i zlouporabe alkohola. Taj je rizik osobito visok kod ljudi s više zdravstvenih poteškoća.[42]

Čimbenici su rizika depresije i samoubojstva i poremećaji sna i spavanja, kao što je nesanica[43] i noćni apnejički sindrom. U nekim slučajevima poremećaji sna i spavanja mogu biti čimbenik rizika neovisno o depresiji.[44] Brojna druga zdravstvena stanja, također mogu dovesti do simptoma sličnih poremećajima raspoloženja uključujući: hipotireoidizam, Alzheimerovu bolest, tumor mozga, sistemski eritemski lupus te nepovoljan učinak brojnih lijekova (kao što su beta blokatori i steroidi).[13]

Psihosocijalna stanja

[uredi | uredi kôd]

Više je psihosocijalnih stanja koja povećavanju rizik samoubojstva, uključujući: beznadnost, gubitak uživanja u životu, depresiju te tjeskobnost.[21] Slaba sposobnost rješavanja problema, gubitak sposobnosti koje je osoba posjedovala i slab nadzor nad nagonima također imaju ulogu u povećavanju rizika.[21][45] Kod starijih odraslih osoba veliku važnost igra osjećaj da su drugima na teret.[46][46]

Rizik se povećava zbog nedavnih stresova u životu, kao što su gubitak člana obitelji ili prijatelja, odnosno društvena izolacija (primjerice, kad osoba živi sama),[21] a također su pod povećanim rizikom i osobe koje nikad nisu stupile u brak.[13] Religioznost osobe može smanjiti rizik samoubojstva,[47] što se pripisuje negativnomu stavu mnogih religija prema samoubojstvu te većoj povezanosti koju vjera može pružiti.[47] Čini se da među vjernicima najnižu stopu samoubojstva imaju muslimani.[48]

Neke osobe mogu počiniti samoubojstvo kako bi pobjegle od nasilništva ili predrasuda.[49] Među čimbenicima rizika su i povijest spolnoga zlostavljanja u djetinjstvu,[50] te razdoblje provedeno u udomiteljskoj skrbi.[51] Smatra se da na slučajeve spolnog zlostavljanja otpada oko 20% ukupnoga rizika.[18]

Objašnjenje samoubojstva koje nudi evolucijska psihologija govori da ono može povećati inkluzivnu prilagođenost, što bi se dogodilo u slučaju da osoba koja počini samoubojstvo više ne može imati djece, a ostankom na životu oduzima sredstva preživljavanja rođacima. Prigovor ovoj hipotezi je da se smrću zdravih odraslih osoba vjerojatno ne povećava inkluzivna prilagođenost. Prilagodba na vrlo različito okruženje predaka u sadašnjem okruženju može dati lošu prilagodljivost.[45][52]

Siromaštvo je usko povezano s rizikom samoubojstva,[53] koje se dodatno povećava sa siromašenjem osobe u odnosu na one koje ju okružuju.[54] Više od 200 000 seljaka u Indiji od 1997. godine naovamo počinilo je samoubojstvo, djelomice zbog problema s otplatom dugova.[55] Smatra se da je u Kini vjerojatnost samoubojstva u seoskim područjima tri puta veća nego u gradskima djelomice i zbog financijskih poteškoća u tom dijelu zemlje.[56]

Masmediji

[uredi | uredi kôd]

Važnu ulogu u stopama samoubojstva igraju masmediji, uključujući internet.[11] Način prikazivanja samoubojstva može imati negativan učinak na rizične osobe, a najveći je utjecaj velikoga broja i učestalosti prikaza u kojima se samoubojstvo veliča i romantizira.[57] Kad se daje detaljan opis načina počinjenja samoubojstva nekim određenim sredstvom, rizik počinjenja samoubojstva tom metodom u ukupnoj se populaciji može povećati.[58]

Okidač za širenje "mode" samoubojstva ili imitacijsko samoubojstvo poznat je pod nazivom Wertherov sindrom, po imenu glavnoga lika Goetheova romana "Patnje mladog Werthera" koji je počinio samoubojstvo.[59] Taj je rizik veći među adolescentima koji možda romantiziraju samu smrt.[60] Premda se čini da mediji koji prenose vijesti imaju značajan utjecaj, nejasan je utjecaj zabavnih medija.[61] Suprotan je Wertherovu sindromu takozvani Papagenov sindrom, u kojemu prikazivanje djelotvornih imitacijskih mehanizama ima zaštitan učinak. Taj se izraz temelji na liku iz opere „Čarobna frula“ Wolfganga Amadeusa Mozarta koji se u strahu od gubitka voljene osobe namjeravao ubiti dok mu u pomoć nisu pritekli prijatelji.[59] Kad mediji slijede odgovarajuće smjernice izvještavanja, rizik samoubojstva može se smanjiti,[57] no medijima se na to teško obvezati, osobito dugoročno.[57]

Racionalno samoubojstvo

[uredi | uredi kôd]

Racionalno samoubojstvo razložno je oduzimanje vlastitoga života,[62] premda neki smatraju da samoubojstvo nikada nije logično.[62] Čin oduzimanja vlastitoga života radi koristi drugih osoba poznat je pod nazivom altruističko samoubojstvo.[63] Primjer je toga kada starija osoba okonča vlastiti život kako bi mlađima u zajednici ostavila više hrane.[63] U nekim se eskimskim kulturama na to gleda kao na čin poštovanja, hrabrosti i mudrosti.[64]

Samoubilački napad politički je čin u kojemu napadač nad drugima počinjava nasilje za koje zna da će prouzročiti i njegovu vlastitu smrt.[65] Neki bombaši samoubojice ovakve napade čine i s ciljem postizanja mučeništva,[19] dok su se samoubilačke misije kamikaza izvršavale iz dužnosti prema višemu cilju ili iz moralne obveze.[64] Ubojstvo i samoubojstvo počinjenje je ubojstva kojemu u roku tjedan dana slijedi samoubojstvo osobe koja je izvršila taj čin.[66] Masovna samoubojstva često se počinjavaju pod pritiskom vršnjaka, pri čemu članovi vlastitu samostalnost predaju vođi.[67] Masovno samoubojstvo događa se već i u slučaju dviju osoba koje zajedno skončaju život, a tada se često naziva samoubilački pakt.[68]

U olakotnim okolnostima, u kojima bi nastavak života bio nepodnošljiv, neki se ljudi samoubojstvom služe kao načinom bijega.[69] Poznato je da su se neki zatvorenici nacističkih koncentracijskih logora ubili namjerno dotičući električne ograde.[70]

Načini počinjenja samoubojstva

[uredi | uredi kôd]
Postotak smrtnosti primjenom različitih metoda počinjenja samoubojstva u SAD-u.[15]

Glavni način počinjenja samoubojstva razlikuje se od zemlje do zemlje. Najčešći načini u većini zemalja su vješanje, trovanje pesticidima i uporaba vatrenog oružja.[71] Razlog ovih razlika u načinu počinjenja samoubojstva je razlika u dostupnosti sredstava od zemlje do zemlje.[72] Studija provedena u 56 zemalja svijeta dokazala je da je vješanje najčešći način samoubojstva, na što otpada 53% muških samoubojstva I 36% ženskih.[73]

Oko 30% svih samoubojstava u svijetu desi se namjernim trovanjem pesticidima, ali se učestalost korištenja ove metode bitno razlikuje, od samo 4% slučajeva u Europi do više od 50% u pacifičkoj regiji.[74] Ovo je vrlo čest način počinjenja i u Južnoj Americi zbog velike dostupnosti među seoskim stanovništvom.[58] U mnogim zemljama počinjenje samoubojstva predoziranjem psihoaktivnim drogama izabire 60% ženske populacije I 30% muške.[75] Mnogi od ovih slučajeva dese se neplanirano u razdobljima povremenog korištenja droga, pogotovo pri pokušajima prestanka korištenja.[58] Stopa smrtnosti razlikuje se ovisno o metodi: 80-90% vatrenim oružjem, 65-80% utapanjem, 60-85% vješanjem, 40-60% inhalacijom ispušnih plinova automobila, 35-60% skokom s visine, 40-50% trovanjem dimom zbog namjernog paljenja ugljena u zatvorenoj prostoriji, 6-75% trovanjem pesticidima, 1.5-4% predoziranjem lijekovima.[58] Učestalost metoda je različita kod slučajeva pokušaja samoubojstva od slučajeva uspješno počinjenih samoubojstava s više od 85% pokušaja u razvijenom svijetu putem predoziranja drogama.[24]

U SAD-u se 57% samoubojstava počini uporabom vatrenog oružja, a ovaj je način puno više korišten od strane muškaraca nego u žena.[13] Sljedeća metoda po učestalosti je vješanje kod muškaraca i trovanje kod žena.[13] Ova dva načina samoubojstva zajedno obuhvaćaju 40% svih slučajeva.[76] U Švicarkoj, gdje gotovo svaka odrasla osoba posjeduje vatreno oružje, najučestalija metoda samoubojstva je ipak vješanjem.[77] Skok s velike visine je vrlo čest način u Hong Kongu i Singapuru, s učeštalošću od 50% i 80%.[58] U Kini je namjerno trovanje pesticidima najčešći uzrok samoubojstva.[78] U Japanu je ritualno prerezanje trbuha poznato kao seppuku ili hara-kiri još uvijek prisutno iako vrlo rijetko,[78] najčešći način ipak ostaje vješanje.[79]

Patofiziologija

[uredi | uredi kôd]

Ne postoji jedinstveni osnovni patofiziološki mehanizam koji izaziva samoubojstvo ili depresiju.[13] Pretpostavlja se, međutim, da su isti posljedica međudjelovanja bihevioralnih, socijalnih i okolišnih i psihijatrijskih čimbenika.[58]

Niska razina brain-derived neurotrophic factora (BDNF) povezana je sa samoubojstvom,[80] a ima ulogu i u depresiji, posttraumatskom stresnom poremećaju, shizofreniji i opsesivno kompulsivnom poremećaju.[81] Obdukcije su dokazale smanjene razine BDNF u hipokampusu i prefrontalnoj kori u slučajevima s ili bez psihijatrijskih poremećaja.[82] Pretpostavlja se da je razina serotonina, jedne vrste moždanog neurotransmitera, niska u osoba koje počine samoubojstvo. Ova je teorija djelomično potkrijepljena činjenicom da su kod slučajeva počinjenog samoubojstva u mozgu pronađene povećane razine 5-HT2A receptora (serotoninskog receptora).[83] Još jedna činjenica koja potkrijepljuje ovu teoriju su snižene razine 5-hidroksilindoloctene kiseline, produkta razgradnje serotonina, u cerebrospinalnoj tekućini.[84] Do izravnih dokaza je, međutim, vrlo teško doći.[83] Pretpostavlja se da određenu ulogu u razumijevanju mehanizama samoubojstva ima i epigenetika, process promjena ekspresije pojedinih gena kao odgovor na okolišne čimbenike.[85]

Prevencija

[uredi | uredi kôd]
Ovaj je znak dio inicijative sprevencije samoubojstva i reklamira specijalne telefone postavljene na mostu Golden Gate izravno povezane s kriznim centrom za samoubojstva.

Prevencija samoubojstva je pojam koji se odnosi za sve mjere koje imaju za cilj smanjenje učestalosti samoubojstva. Neke su mjere materijalne prirode, kao npr. postavljanje arhitektonskih barijera na mostove i postaje podzemne željeznice, dok su druge zakonske, kao ograničenje pristupa vatrenom oružju ili otrovnim tvarima.[58][86] Terapija protiv ovisnosti o drogama i alkoholu, kao i liječenje depresije pokazale su se vrlo učinkovitim metodama.[86] Neki su stručnjaci kao mjeru prevencije predložili ograničenje pristupa alkoholnim pićima, kao na primjer ograničenje broja gostiona i noćnih lokala.[12] Kao način prevencije samoubojstva postoje i telefonske linije povezane s kriznim centrima, ali postoji premalo dokaza da bi se potvrdila ili odbacila njihova učinkovitost.[87][88] Čini se da kognitivno bihevioralna terapija smanjuje učestalost samoubojstva kod mlađih odraslih osoba koje su nedavno razmišljale o samoubojstvu.[89] Gospodarski rast i smanjenje siromaštva smanjuju stope samoubojstva u društvu,[53] a učinkovitim su se pokazale i metode povećanja socijalizacije i smanjenja općeg osjećaja usamljenosti kod starijih osoba.[90]

Probir

[uredi | uredi kôd]

Postoji vrlo malo podataka o učincima probira na općoj populaciji na stope samoubojstva.[91] Pošto je veliki broj ljudi u populaciji pozitivan na probir, a bez rizika za samoubojstvo, postoji zabrinutost da ovakvi testovi mogu bezrazložno smanjiti materijalne i vremenske resurse institucija za mentalno zdravlje.[92] Stručna procjena osoba visokog rizika je ipak preporučena.[13] Izravno pitanje o samoubojstvu ne povećava rizik od samog samoubojstva.[13]

Duševne bolesti

[uredi | uredi kôd]

Psihijatrijske terapije mogu smanjiti rizik od samoubojstva kod osoba koje pate od duševnih bolesti. Pacijenti koji imaju aktivnu sklonost samoubojstvu mogu pristupiti pshijatrijskom liječenju dobrovoljno, ali i protiv svoje volje.[13] Predmeti koji se mogu mogu koristiti za samoozlijeđivanje moraju biti oduzeti.[24] Neki liječnici daju na potpis pacijentima ugovor kojim se pacijenti obvezuju da neće počiniti samoubojstvo u slučaju odlaska iz ustanove za kućnu njegu.,[13] ali dokazi ne potvrđuju da postoji bitan učinak kod ovakve prakse.[13] Kod pacijenata s graničnim poremećajem ličnosti koji imaju stalne samoubilačke porive, kratkotrajna hospitalizacija se nije pokazala učinkovitijom od kućne njege.[93][94]

Postoje dokazi da psihoterapija, točnije dijalektička bihevioralna terapija smanjuje stopu pokušaja samoubojstva u adolescenata,[95] kao i kod pacijenata s graničnim poremećajem ličnosti.[96] Stopa uspješno izvedenih samoubojstva se ovim terapijama ipak nije smanjila.[95]

Postoje kontroverze oko pozitivnih učinaka antidepresiva u odnosu na njihove nuspojave.[11] Nova generacija antidepresiva kao npr. selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI) mogu povećati stopu samoubojstva s 25 slučajeva na 1000 na 40 slučajeva na tisuću.[97] Kod starijih pak osoba ovi antidepresivi mogu umanjiti rizik.[13] Litij je učinkovit u smanjenju rizika samoubojstva kod pacijenata s bipolarnim poremećajem i klasičnom depresijom do gotovo jednakih razina kao u općoj populaciji.[98][99]

Zablude o samoubojstvu

[uredi | uredi kôd]
  • Osobe koje pričaju o samoubojstvu neće ga i počiniti.
Osobe koje pokušaju, ili počine samoubojstvo prethodno jasno pričaju o tome, ili iskazuju želju da budu mrtve i pričaju o smrti.
  • Samoubojstvo se događa iznenada i bez najave.
Suicidalne osobe obično daju jasne znakove o svojim namjerama, ali nažalost ostaju neprepoznati.
Iako su suicidalne osobe duboko nesretne i trpe neizdrživu patnju, nisu nužno i psihički bolesne.
  • Samoubojstvo je uglavnom karakteristično za bogatije ili siromašne.
Samoubojstvo je zastupljeno proporcionalno, unutar svih razina i skupina zajednice.
  • Suicidalne osobe bez dvoumljenja žele umrijeti.
Većina suicidalnih osoba je neodlučna hoće li nastaviti živjeti ili ne (što prevenciju čini mogućom) i zapravo potajno žele da ih se "spasi".
  • Razgovaranje o samoubojstvu potiče na njegovo izvršenje.
Potpuno suprotno. Razgovor o samoubojstvu znači brigu za probleme određenog pojedinca, pokušaj pružanja pomoći i uklanjanje suicidalnih misli.
  • Neuspjeli pokušaj samoubojstva ne treba uzimati za ozbiljno.
Četiri od pet osoba pokušalo je samoubojstvo bar jednom prije toga. Neuspjeli pokušaj samoubojstva treba uzeti vrlo ozbiljno i takvoj osobi treba pružiti pomoć, jer takve osobe najčešće pokušavaju dok ne uspiju.
  • Kada mlada osoba priča o tome kako će se ubiti to zapravo znači da samo želi privući pozornost.
To je poziv za pomoć koju treba pružiti mladoj osobi (osobito tinejdžeru).
  • Kada mlada osoba izvrši samoubojstvo to je obično plod impulzivnog ponašanja.
Za većinu mladih ljudi koji su pokušali ili izvršili samoubojstvo utvrđeno je kako su duže vrijeme razmišljali o tome i u svojim razgovorima spominjali moguće načine samoubojstva.

Epidemiologija

[uredi | uredi kôd]
Smrti od samonanesenih ozljeda na 100 000 stanovnika u 2004.[100]

██ nepoznato

██ <3

██ 3–6

██ 6–9

██ 9–12

██ 12–15

██ 15–18

██ 18–21

██ 21–24

██ 24–27

██ 27–30

██ 30–33

██ >33

Otprilike 0.5% do 1.4% ljudi u svijetu umre zato što počini samoubojstvo.[2][13] Prema statističkim podatcima iz 2008. i 2009. samoubojstvo je deseti uzrok smrti u svijetu[1] s 800 000 do jedan milijun žrtava godišnje, tj. sa stopom smrtnosti od 11,6 osoba na 100 000 ljudi godišnje.[2] Stope samoubojstva porasle su za 60% od 1960-ih do danas,[86] u najvećoj mjeri u zemljama u razvoju.[1] Podatci ukazuju na to da na svako počinjeno samoubojstvo postoji oko 10 do 40 pokušaja samoubojstva.[13]

Stope samoubojstva bitno se razlikuju između različitih država i kroz vrijeme.[2] Postotci smrti po kontinentima u 2008. jesu: Afrika 0.5%, Jugoistočna Azija 1.9%, Amerike 1.2% i Europa 1.4%.[2] Stope na 100 000 stanovnika su: Australija 8.6, Kanada 11.1, Kina 12.7, Indija 23.2, Ujedinjeno Kraljevstvo 7.6, SAD 11.4.[101] Po podatcima iz 2009. godine, samoubojstvo je godine deseti uzrok smrti u SAD-u, s 36 000 slučajeva godišnje.[102] Oko 650 000 pacijenata godišnje u SAD-u bude dovedeno na odjele hitne pomoći radi pokušaja samoubojstva.[13] Zemlje koje imaju najveće stope samoubojstva su Litva, Japan i Mađarska,[2] dok su Kina i Indija zemlje koje imaju najveći apsolutni broj ljudi koji počine samoubojstvo, obuhvaćajući zajedno polovicu slučajeva u svijetu.[2] Samoubojstvo je u Kini peti vodeći uzrok smrti.[103]

Spol

[uredi | uredi kôd]
Stopa samoubojstva na 100 000 muškaraca (lijevo) i žena (desno) (podatci iz 1978. – 2008.). ██ bez podataka ██ < 1 ██ 1–5 ██ 5–5.8 ██ 5.8–8.5 ██ 8.5–12 ██ 12–19 ██ 19–22.5 ██ 22.5–26 ██ 26–29.5 ██ 29.5–33 ██ 33–36.5 ██ >36.5 Stopa samoubojstva na 100 000 muškaraca (lijevo) i žena (desno) (podatci iz 1978. – 2008.). ██ bez podataka ██ < 1 ██ 1–5 ██ 5–5.8 ██ 5.8–8.5 ██ 8.5–12 ██ 12–19 ██ 19–22.5 ██ 22.5–26 ██ 26–29.5 ██ 29.5–33 ██ 33–36.5 ██ >36.5
Stopa samoubojstva na 100 000 muškaraca (lijevo) i žena (desno) (podatci iz 1978. – 2008.).

██ bez podataka

██ < 1

██ 1–5

██ 5–5.8

██ 5.8–8.5

██ 8.5–12

██ 12–19

██ 19–22.5

██ 22.5–26

██ 26–29.5

██ 29.5–33

██ 33–36.5

██ >36.5


U zemljama zapadnog svijeta, muškarci umiru tri do četiri puta češće od samoubojstva od žena, iako žene pokušaju samoubojstvo četiri puta češće od muškaraca.[2][13] Uzrok tome je da muškarci koriste puno ubojitije metode za okončanje života od žena.[104] Ove su razlike još više izražene kod ljudi iznad 65 godina starosti, s deset puta višom stopom samoubojstva u muškaraca u odnosu na žene.[104] Kina ima najveću stopu samoubojstva među ženama i jedina je zemlja u kojoj žene češće počine samoubojstvo od muškaraca (odnos 0.9).[2][103] U zemljama istočnog Sredozemlja stope samoubojstva su podjednake između žena i muškaraca.[2]

Dob

[uredi | uredi kôd]

U većini zemalja svijeta, stope samoubojstva su najviše u osoba srednje dobi[105] ili starijih osoba.[58] Apsolutni broj samoubojstva je ipak najviši u dobnoj skupini od 15 do 29 godina zbog velikog broja ljudi ove dobi u svijetu.[2] U Sjedinjenim Američkim Državama, broj samoubojstva je najveći kod ljudi bijele rase iznad 80 godina, iako sve veći broj mlađih ljudi pokušava samoubojstvo.[13] Samoubojstvo je drugi najčešći uzrok smrti u adolescenata[11] i mladih odraslih ljudi nakon smrti u nesrećama.[105] Ovo je uzrok 30% svih smrtnih slučajeva među mladim muškarcima u razvijenom svijetu.[105] Stope samoubojstva među mladima su slične i u zemljama u razvoju, ali je razmjer drukčiji radi veće stope smrtnosti izazvanih drugim vrstama traume.[105] Za razliku od drugih dijelova svijeta, stopa smrtnosti od samoubojstva je u jugoistočnoj Aziji viša u mladih žena u odnosu na mlade muškarce.[2]

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Decebalovo samoubojstvo s Trajanovog stupa.

U staroj Grčkoj, osoba koja je počinila samoubojstvo bez dopuštenja države gubila je pravo na pokop s počastima. Počinitelja samoubojstva smjelo se pokopati izvan grada, bez počasti i bez nadgobnog spomenika ili drugih oznaka.[106] U staroj Grčkoj i starom Rimu samoubojstvo se smatralo prihvatljivim kao način obrane časti nakon vojnog poraza.[107] Vlasti Rimskog Carstva su u početku dopuštale samoubojstvo, ali se ono kasnije smatralo kaznenim djelom protiv države zbog gospodarskog gubitka kojeg je država trpila.[108] Kazneni zakon iz 1670. izdan od strane francuskog kralja Luja XIV bio je puno oštriji u načinu kažnjavanja: tijelo samoubojice je moralo biti povlačeno ulicama licem okrenuto nadolje i potom obješeno ili bačeno na smetlište. Povrh toga, država je imala pravo zaplijeniti svu imovinu samoubojice.[109][110] Katolička Crkva se oduvijek protivila samoubojstvu, te su samoubojice kroz povijest u pravilu bili ekskomunicirani i pokapani izvan posvećenih groblja.[111] U Velikoj Britaniji 19. stoljeća pokušaj samoubojstva se poistovjećivao s pokušajem ubojstva i mogla se izreći i smrtna kazna vješanjem.[111] Tijekom 19. stoljeća u Europi se postupno promijenio stav prema samoubojstvu. Ono se više nije doživljavalo kao posljedica grijeha već kao posljedica gubitka razuma.[110]

Društvo i kultura

[uredi | uredi kôd]

Zakonodavstvo

[uredi | uredi kôd]
Tantō nož spreman za seppuku.

Samoubojstvo više nije kazneno djelo u većini zemalja zapadne civilizacije,[112] iako je to bilo i u zapadnoj Europi i na Bliskom istoku do 1800-ih godina.[113] Mnoge islamske zemlje smatraju ga još uvijek kaznenim djelom.[48]

Samoubojstvo nije kazneno djelo u Australiji,[114] ali je kazneno djelo savjetovanje, nagovaranje, pomaganje ili poticanje u bilo kojem obliku na samoubojstvo i zakon dopušta bilo kojoj osobi da primijeni i fizičku silu kako bi se spriječilo osobu da sebi oduzme život.[115] Na Sjevernom teritoriju Australije je vrlo kratko zakonski bilo dozvoljeno liječničiki potpomognuto samoubojstvo od 1996. do 1997.[116]

Ni jedna europska država trenutno ne smatra samoubojstvo kaznenim djelom.[111] Engleska i Wales su dekriminalizirali samoubojstvo pravnim dokumentom Suicide Act 1961, a Irska je to učinila tek 1993.[111] Pojam "počiniti" se uglavnom koristi za protuzakonito djelovanje, stoga su mnoge udruge prestale koristiti ovaj pojam zbog svojih negativnih konotacija.[117][118]

Samoubojstvo je protuzakonito u Indiji i obitelj samoubojice može imati pravne posljedice.[119] U Njemačkoj aktivna je eutanazija protuzakonita i svatko tko je prisutan tijekom samoubojstva može biti optužen za nepružanje pomoći osobi u životnoj opasnosti.[120] Švicarska je u zadnje vrijeme poduzela pravne koraka ka legalizaciji potpomognutog samoubojstva za oboljele od kroničnih duševnih bolesti. Visoki sud u Lozanni je 2006. godine dao pravo na oduzimanje života jednom dugogodišnjem duševnom bolesniku.[121]

U Sjedinjenim Američkim Državama samoubojstvo nije protuzakonito, ali se mogu izreći sankcije osobama koje su ga pokušale.[111] Liječnički potpomognuto samoubojstvo je zakonski dopušteno u državama Oregonu[122] i Washingtonu.[123]

U Republici Hrvatskoj samoubojstvo (i pokušaj istog) nije kažnjivo, ali kažnjivo je sudjelovanje u istom. Članak 114. Kaznenog zakona Republike Hrvatske propisuje da onaj tko navede drugoga na samoubojstvo ili mu iz niskih pobuda pomogne u samoubojstvu pa ono bude počinjeno ili pokušano, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. Tko isto ovo djelo počini u odnosu na dijete koje je navršilo četrnaest godina ili osobu čija je sposobnost shvaćanja svog postupanja bitno smanjena, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.[124]

Stav religija

[uredi | uredi kôd]
Udovica Hindu vjere se samozapaljuje zajedno s tijelom preminulog supruga. Fotografija iz 1820-ih.

U gotovo svim ograncima kršćanstva, samoubojstvo se smatra grijehom na temelju pisanih dijela utjecajnih kršćanskih srednjovjekovnih filozofa kao sv. Augustina i Sv. Tome Akvinskog. Samoubojstvo se međutim ne smatra grijehom u bizantinskom Justinijanovom kodu.[125][126] Samoubojstvo je grijeh po katoličkom učenju na temelju deset Božjih zapovjedi ("Ne smiješ ubiti"), po principu da je život Božji dar koji ne smije biti odbijen, što se protivi "naravnom zakonu" i stoga što ometa Božiji plan.[127] Vjeruje se, međutim, da duševna bolest ili veliki strah od patnje smanjuju odgovornost pojedinca koji počini samoubojstvo.[128] Protuargumenti ovim stavovima su da se šesta Božja zapovjed (“Ne smiješ ubiti”) ne odnosi na ubojstvo samoga sebe, da je Bog dao ljudima slobodnu volju, da se oduzimanje vlastitog života ne kosi s Božjim zakonom više od liječenja bolesti i da su u Bibliji više puta opisana samoubojstva vjernika i iskrenih Božijih sljedbenika bez da su isti posebno osuđivani.[129]

Judaizam se usredotočuje na važnost vrednovanja života, a samoubojstvo je kao takvo nijekanje Božje dobrote. Usprkos tome, poznato je da su Židovi u ekstremnim situacijama počinili samoubojstvo ili čak i masovno samoubojstvo, ako je to bilo potrebno da se ne bi izdala vlastita vjera (npr. Masada, prvi progon Židova u Francuskoj ili dvorac York). Ovi su činovi izazvali proturječne reakcije od strane židovskih vlasti, kod nekih je to primjer herojskog mučeništva, dok drugi smatraju da je pogrešno oduzeti si vlastiti život u nadi da se postane mučenikom.[130]

Samoubojstvo nije dozvoljeno u islamu.[48] U hinduizmu se samoubojstvo općenito smatra pojavom za svaku osudu, a u suvremenom se hinduističkom društvu smatra jednako griješnim kao i ubojstvo. U hinduističkim spisima piše da osoba koja počini samoubojstvo postaje dijelom svijeta duhova, te će besciljno lutati svijetom toliko dugo, koliko bi bio njen životni vijek da nije počinila samoubojstvo.[131] Hinduizam, međutim, prihvaća pravo osobe da skonča vlastiti život nenasilnim putem odbijanja hrane. Ovaj način samoubojstva poznat je kao Prayopavesa,[132] ali ona je ograničena na osobe kojima nije ostalo više ambicije ni želje za životom, kao ni obveza prema drugim osobama.[132] U džainizmu postoji sličan običaj nazvan Santhara.

Filozofski stavovi

[uredi | uredi kôd]
"The Way Out or Suicidal Ideation", likovno djelo Georgea Griea, 2007.

U filozofiji se analiziralo mnoštvo aspekata samoubojstva, od pitanja što se sve podrazumijeva pod samoubojstvom, je li samoubojstvo racionalna odluka ili nije, do toga je li samoubojstvo moralno dopušteno.[133] Filozofski argumenti koji su izneseni oko pitanja je li samoubojstvo moralni čin variraju od čvrstog protivljenja (samoubojstvo kao nemoralno i neetično) do stava da je samoubojstvo apsolutno pravo svakog pojedinca (čak i mlade i zdrave osobe) koji razumom i savješću dođe do odluke da skonča vlastiti život.

Protivnici samoubojstva su svakako kršćanski filozofi kao sveti Augustin i sveti Toma Akvinski,[133] Immanuel Kant[134] i nedvojbeno John Stuart Mill. Mill se posebno usredotočio na pitanja slobode i neovisnosti, te odbacuje bilo koji čin koji sprječava osobu da čini slobodne i neovisne odluke u budućnosti.[135] Drugi pak vide samoubojstvo kao čin slobodne odluke. Pobornici ovog prava tvrde da nitko ne smije biti prisiljen na patnju protiv vlastite volje, posebno kod situacija kod kojih ne postoji mogućnost poboljšanja, kao npr. kod neizlječivih i duševnih bolesti ili starosti. Oni odbijaju stav da je samoubojstvo uvijek iracionalni čin i tvrde da to može biti legitimno konačno rješenje kod osoba koji pate jake bolove i doživljavaju jaku patnju.[136] Čvršći oblik ovog stava je da je osobi dopušteno da slobodno i neovisno izabere umrijeti, neovisno o prisutnosti i razini boli i patnje. Poznati filozofi koji promiču ovaj stav su David Hume[133] i bioetičar Jacob Appel.[121][137]

Promicanje samoubojstva

[uredi | uredi kôd]
Ulje na platnu Alexandrea-Gabriela Decampsa iz 1836. godine prikazuje upravo izvršeno samoubojstvo.[138]

Promicanje samoubojstva bilo je prisutno u mnogim kulturama i supkulturama. Japanska vojska je tijekom Drugog svjetskog rata ohrabrivala i slavila napade kamikaza, samobubilačkih napada japanskih pilota na savezničko vojno brodovlje u posljednjim fazama rata na Pacifiku. Cijelo japansko društvo onog doba bilo je uglavnom tolerantno prema samoubojstvu.[139]

U slučaju traženja informacija o samoubojstvu putem internetskim tražilicama u 10 do 30% slučajeva nalaze stranice koje potiču ili daju savjete o samoubojstvu. To izaziva zabrinutost da bi takve stranice mogle ohrabriti osobe koje su na granici da to učine. Postoje slučajevi sklapanja pakta samoubojstva na internetu, dogovora o simultanom počinjenju samoubojstva među osobama koje se osobno poznaju, ali češće među osobama koje su se upoznale u sobama za chat ili internetskim forumima. Internet, međutim, može biti i učinkovito sredstvo sprječavanja samoubojstva, na kojem usamljene osobe mogu pronaći grupe za pomoć, podršku i druženje.[140]

Poznata mjesta

[uredi | uredi kôd]

Postoje određena mjesta u svijetu, koja su postala poznata po velikom broju osoba koja su ih izabrala kao mjesto počinjenja samoubojstva.[141] Najpoznatiji su most Golden Gate u San Franciscu, šuma Aokigahara u Japanu,[142] Beachy Head u Engleskoj,[141] i vijadukt Bloor Street u Torontu.[143]

Do 2010. godine, most Golden Gate mjesto je gdje je počinjeno najviše samoubojstva na svijetu, s više od 1300 slučajeva od kraja njegove izgradnje 1937. godine.[144] Na mnogim su mjestima koji su poznati po slučajevima samoubojstva izgrađene fizičke prepreke koje ih sprječavaju.[145] Neka poznata mjesta su Luminous Veil u Torontu,[143] zaštitne ograde na Eiffelovom tornju u Parizu i Empire State Buildingu u New Yorku,[145] a od 2011., ograde su postavljene i na mostu Golden Gate.[146] Ova se preventivna mjera pokazala vrlo učinkovitom.[146]

Samoubojstvo u životinja

[uredi | uredi kôd]

Pošto se općenito smatra da samoubojstvo predviđa svjesnu, namjernu odluku o okončanju života, pretpostavljalo se da se ono ne može desiti među životinjama i drugim organizmima.[107] Samoubilačko je ponašanje zabilježeno kod salmonelle koja izaziva reakciju imunološkog sustava na jednom području kako bi izazvala uništenje i konkurentnih bakterija.[147] Opisana je pojava samoubilačke obrane kod radilica brazilskog mrava Forelius pusillus, koji se izdvoje u manju skupinu i svaku večer zapečate ulaz u gnijezdo izvana.[148]

Biljna uš Acyrthosiphon pisum u slučaju napada svog prirodnog neprijatelja bubemare ima mogućnost samoubilačke obrane putem eksplozije vlastitog tijela, koja je u stanju teško ozlijediti ili čak ubiti bubamaru.[149] Kod nekih vrsta termita postoje vojnici koji mogu eksplodirati i tako prekriti neprijatelje ljepljivim sadržajem.[150][151]

Ima priča na razini anegdota o psima, konjima i delfinima koji su počinili samoubojstvo, iako za to ne postoje pouzdani dokazi.[152] Postoji vrlo malo znanstvenih studija o samoubojstvu kod životinja.[153]

Poznati slučajevi

[uredi | uredi kôd]

Jedan od poznatijih slučajeva je masovno samoubojstvo „kulta iz Jamestowna“ 1978. godine, kad se 918 pripadnika američkog kulta "Hram naroda", pod vodstvom religioznog vođe Jima Jonesa, namjerno otrovalo osvježavajućim pićem pomiješanim kalijevim cijanidom.[154][155][156] Više od 10 000 civila počinilo je samoubojstvo u zadnjim danima bitke za Saipan 1944. godine, mnogi od njih skačući s visokih stijena u more.[157]

Drugi poznati primjer je štrajk glađu u Irskoj iz 1981. kojeg je predvodio Bobby Sands, pri kojem je umrlo 10 osoba. U izvješću sudskog vještaka pisalo je da je smrt nastupila „samonametnutim izgladnjivanjem“. Kasniji izvještaj o smrti izmijenjen je nakon prosvjeda obitelji mrtvih, te je u njemu kao razlog smrti navedeno samo „smrt glađu“.[158] Za vrijeme Drugog svjetskog rata Erwin Rommel optužen je da je znao za tzv. srpanjsku urotu protiv Hitlera. Pod prijetnjom javnog suđenja i likvidacije obitelji, pružena mu je prilika da počini samoubojstvo trovanjem cijanidom što je on i učinio.[159]

Literatura

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b c d Hawton K, van Heeringen K. Travanj 2009. Suicide. Lancet. svezak 373 (broj 9672): str. 1372.–1381. doi:10.1016/S0140-6736(09)60372-X. ISSN 0140-6736. PMID 19376453
  2. ↑ a b c d e f g h i j k l Värnik, P. Ožujak 2012. Suicide in the world. International journal of environmental research and public health. svezak 9 (broj 3): str. 760.–771. doi:10.3390/ijerph9030760. PMC 3367275. PMID 22690161
  3. ↑ Meier, Marshall B. Clinard, Robert F. 2008. Sociology of deviant behavior. 14. izdanje izdanje. izdavač: Wadsworth Cengage Learning. Belmont, CA. str. str. 169. ISBN 978-0-495-81167-1
  4. ↑ Bertolote JM, Fleischmann A. Rujan 2002. Suicide and psychiatric diagnosis: a worldwide perspective. World Psychiatry. svezak 1 (broj 3): str. 181.–185. PMC 1489848. PMID 16946849
  5. ↑ Indian woman commits sati suicide. Bbc.co.uk. 7. kolovoza 2002. Pristupljeno 26. kolovoza 2010.
  6. ↑ Aggarwal, N. 2009. Rethinking suicide bombing. Crisis. svezak 30 (broj 2): str. 94–97. doi:10.1027/0227-5910.30.2.94. PMID 19525169
  7. ↑ Stedman's medical dictionary. 28. izdanje izdanje. Lippincott Williams & Wilkins. Philadelphia. 2006. ISBN 978-0-7817-3390-8
  8. ↑ a b Krug, Etienne. 2002. World Report on Violence and Health (svezak 1). izdavač: World Health Organization. Genève. str. str. 185. ISBN 978-92-4-154561-7
  9. ↑ a b Gullota, Thomas P.; Bloom, Martin. 2002. The encyclopedia of primary prevention and health promotion. izdavač: Kluwer Academic/Plenum. New York. str. str. 1112. ISBN 978-0-306-47296-1
  10. ↑ Karch, DL; Logan, J; Patel, N. 26. kolovoza 2011. Surveillance for violent deaths—National Violent Death Reporting System, 16 states, 2008. Morbidity and mortality weekly report. Surveillance summaries (Washington, D.C. : 2002). svezak 60 (broj 10): str. 1.–49. PMID 21866088
  11. ↑ a b c d Hawton, K; Saunders, KE; O'Connor, RC. 23. lipnja 2012. Self-harm and suicide in adolescents. Lancet. svezak 379 (broj 9834): str. 2373.–2382. doi:10.1016/S0140-6736(12)60322-5. PMID 22726518
  12. ↑ a b c d e f g h i j Vijayakumar, L; Kumar, MS; Vijayakumar, V. Svibanj 2011. Substance use and suicide. Current opinion in psychiatry. svezak 24 (broj 3): str. 197.–202. doi:10.1097/YCO.0b013e3283459242. PMID 21430536
  13. ↑ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v Chang, B; Gitlin, D; Patel, R. 2011 Sep. The depressed patient and suicidal patient in the emergency department: evidence-based management and treatment strategies. Emergency medicine practice. 13 (9): 1–23, quiz 23–4. PMID 22164363 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  14. ↑ Simpson, G; Tate, R. Prosinac 2007. Suicidality in people surviving a traumatic brain injury: prevalence, risk factors and implications for clinical management. Brain injury : BI. svezak 21 (broj 13.–14.): str. 1335.–1351. doi:10.1080/02699050701785542. PMID 18066936
  15. ↑ a b Miller, M; Azrael, D; Barber, C. Travanj 2012. Suicide mortality in the United States: the importance of attending to method in understanding population-level disparities in the burden of suicide. Annual review of public health. svezak 33: str. 393.–408. doi:10.1146/annurev-publhealth-031811-124636. PMID 22224886
  16. ↑ Qin P, Agerbo E, Mortensen PB. Travanj 2003. Suicide risk in relation to socioeconomic, demographic, psychiatric, and familial factors: a national register-based study of all suicides in Denmark, 1981–1997. Am J Psychiatry. svezak 160 (broj 4): str. 765.–772. doi:10.1176/appi.ajp.160.4.765. PMID 12668367CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  17. ↑ Gilliland, Richard K. James, Burl E. Crisis intervention strategies. 7. izdanje izdanje. Brooks/Cole. Belmont, CA. str. str. 215. ISBN 978-1-111-18677-7
  18. ↑ a b Brent, DA; Melhem, N. Lipanj 2008. Familial transmission of suicidal behavior. The Psychiatric clinics of North America. svezak 31 (broj 2): str. 157.–177. doi:10.1016/j.psc.2008.02.001. PMC 2440417. PMID 18439442
  19. ↑ a b Rozanov, V; Carli, V. Srpanj 2012. Suicide among war veterans. International journal of environmental research and public health. svezak 9 (broj 7): str. 2504.–2519. doi:10.3390/ijerph9072504. PMC 3407917. PMID 22851956
  20. ↑ a b University of Manchester Centre for Mental Health and Risk. The National Confidential Inquiry into Suicide and Homicide by People with Mental Illness (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 16. siječnja 2013. Pristupljeno 25. srpnja 2012.
  21. ↑ a b c d e Chehil, Stan Kutcher, Sonia. 2012. Suicide Risk Management A Manual for Health Professionals. 2. izdanje izdanje. izdavač: John Wiley & Sons. Chicester. str. str. 30.–33. ISBN 978-1-119-95311-1
  22. ↑ Bertolote, JM; Fleischmann, A; De Leo, D; Wasserman, D. 2004. Psychiatric diagnoses and suicide: revisiting the evidence. Crisis. svezak 25 (broj 4): str. 147.–155. PMID 15580849
  23. ↑ van Os J, Kapur S. Kolovoz 2009. Schizophrenia (PDF). Lancet. svezak 374 (broj 9690): str. 635.–645. doi:10.1016/S0140-6736(09)60995-8. PMID 19700006. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 23. lipnja 2013. Pristupljeno 1. kolovoza 2013.
  24. ↑ a b c d e f Tintinalli, Judith E. 2010. Emergency Medicine: A Comprehensive Study Guide (Emergency Medicine (Tintinalli)). McGraw-Hill Companies. New York. str. str. 1940.–1946. ISBN 0-07-148480-9
  25. ↑ Whitlock J, Knox KL. Srpanj 2007. The relationship between self-injurious behavior and suicide in a young adult population. Arch Pediatr Adolesc Med. 161 (7): 634–40. doi:10.1001/archpedi.161.7.634. PMID 17606825
  26. ↑ a b Pirkis, J; Burgess, P. 1998 Dec. Suicide and recency of health care contacts. A systematic review. The British journal of psychiatry : the journal of mental science. 173: 462–74. PMID 9926074 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  27. ↑ Luoma, JB; Martin, CE; Pearson, JL. 2002 Jun. Contact with mental health and primary care providers before suicide: a review of the evidence. The American Journal of Psychiatry. 159 (6): 909–16. PMID 12042175 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  28. ↑ Perrotto, Jerome D. Levin, Joseph Culkin, Richard S. 2001. Introduction to chemical dependency counseling. Jason Aronson. Northvale, N.J.. str. 150–152. ISBN 978-0-7657-0289-0
  29. ↑ a b Fadem, Barbara. 2004. Behavioral science in medicine. Lippincott Williams & Wilkins. Philadelphia. str. 217. ISBN 978-0-7817-3669-5
  30. ↑ Youssef NA, Rich CL. 2008. Does acute treatment with sedatives/hypnotics for anxiety in depressed patients affect suicide risk? A literature review. Ann Clin Psychiatry. 20 (3): 157–69. doi:10.1080/10401230802177698. PMID 18633742
  31. ↑ a b Sher, L. 2006 Jan. Alcohol consumption and suicide. QJM : monthly journal of the Association of Physicians. 99 (1): 57–61. doi:10.1093/qjmed/hci146. PMID 16287907 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  32. ↑ Darke S, Ross J. Studeni 2002. Suicide among heroin users: rates, risk factors and methods. Addiction. 97 (11): 1383–94. doi:10.1046/j.1360-0443.2002.00214.x. PMID 12410779
  33. ↑ Darke, S; Kaye, S; McKetin, R; Duflou, J. 2008 May. Major physical and psychological harms of methamphetamine use. Drug and alcohol review. 27 (3): 253–62. doi:10.1080/09595230801923702. PMID 18368606 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  34. ↑ Jr, Frank J. Ayd,. 2000. Lexicon of psychiatry, neurology, and the neurosciences. 2nd ed. izdanje. Lippincott Williams & Wilkins. Philadelphia u.a.. str. 256. ISBN 978-0-7817-2468-5 |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć)CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)
  35. ↑ a b Hughes, JR. 2008 Dec 1. Smoking and suicide: a brief overview. Drug and alcohol dependence. 98 (3): 169–78. doi:10.1016/j.drugalcdep.2008.06.003. PMID 18676099 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  36. ↑ Pallanti, Stefano; Rossi, Nicolò Baldini; Hollander, Eric. 2006. 11. Pathological Gambling. Hollander, Eric; Stein, Dan J. (ur.). Clinical manual of impulse-control disorders. American Psychiatric Pub. str. 253. ISBN 978-1-58562-136-1
  37. ↑ a b Oliveira, MP; Silveira, DX; Silva, MT. 2008 Jun. Pathological gambling and its consequences for public health. Revista de saude publica. 42 (3): 542–9. PMID 18461253 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  38. ↑ Hansen, M; Rossow, I. 2008 Jan 17. Gambling and suicidal behaviour. Tidsskrift for den Norske laegeforening : tidsskrift for praktisk medicin, ny raekke. 128 (2): 174–6. PMID 18202728 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  39. ↑ Manthorpe, J; Iliffe, S. 2010 Dec. Suicide in later life: public health and practitioner perspectives. International journal of geriatric psychiatry. 25 (12): 1230–8. doi:10.1002/gps.2473. PMID 20104515 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  40. ↑ Simpson GK, Tate RL. Kolovoz 2007. Preventing suicide after traumatic brain injury: implications for general practice. Med. J. Aust. 187 (4): 229–32. PMID 17708726
  41. ↑ a b Anguiano, L; Mayer, DK; Piven, ML; Rosenstein, D. 2012 Jul–Aug. A literature review of suicide in cancer patients. Cancer nursing. 35 (4): E14-26. doi:10.1097/NCC.0b013e31822fc76c. PMID 21946906 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  42. ↑ Yip, edited by Paul S.F. 2008. Suicide in Asia : causes and prevention. Hong Kong University Press. Hong Kong. str. 11. ISBN 9789622099432 Navedeno je više parametara |pages= i |page= (pomoć)CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  43. ↑ Ribeiro, JD; Pease, JL; Gutierrez, PM; Silva, C; Bernert, RA; Rudd, MD; Joiner TE, Jr. 2012 Feb. Sleep problems outperform depression and hopelessness as cross-sectional and longitudinal predictors of suicidal ideation and behavior in young adults in the military. Journal of Affective Disorders. 136 (3): 743–50. doi:10.1016/j.jad.2011.09.049. PMID 22032872 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  44. ↑ Bernert, RA; Joiner TE, Jr; Cukrowicz, KC; Schmidt, NB; Krakow, B. 2005 Sep. Suicidality and sleep disturbances. Sleep. 28 (9): 1135–41. PMID 16268383 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  45. ↑ a b Joiner TE, Jr; Brown, JS; Wingate, LR. 2005. The psychology and neurobiology of suicidal behavior. Annual review of psychology. 56: 287–314. doi:10.1146/annurev.psych.56.091103.070320. PMID 15709937
  46. ↑ a b Van Orden, K; Conwell, Y. 2011 Jun. Suicides in late life. Current psychiatry reports. 13 (3): 234–41. doi:10.1007/s11920-011-0193-3. PMC 3085020. PMID 21369952 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  47. ↑ a b Koenig, HG. 2009 May. Research on religion, spirituality, and mental health: a review. Canadian journal of psychiatry. Revue canadienne de psychiatrie. 54 (5): 283–91. PMID 19497160 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  48. ↑ a b c Lester, D. 2006. Suicide and islam. Archives of suicide research : official journal of the International Academy for Suicide Research. 10 (1): 77–97. doi:10.1080/13811110500318489. PMID 16287698
  49. ↑ Cox, William T. L.; Abramson, Lyn Y.; Devine, Patricia G.; Hollon, Steven D. 2012. Stereotypes, Prejudice, and Depression: The Integrated Perspective. Perspectives on Psychological Science. 7 (5): 427–449. doi:10.1177/1745691612455204. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. listopada 2012. Pristupljeno 2. kolovoza 2013.
  50. ↑ Wegman, HL; Stetler, C. 2009 Oct. A meta-analytic review of the effects of childhood abuse on medical outcomes in adulthood. Psychosomatic Medicine. 71 (8): 805–12. doi:10.1097/PSY.0b013e3181bb2b46. PMID 19779142 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  51. ↑ Oswald, SH; Heil, K; Goldbeck, L. 2010 Jun. History of maltreatment and mental health problems in foster children: a review of the literature. Journal of pediatric psychology. 35 (5): 462–72. doi:10.1093/jpepsy/jsp114. PMID 20007747 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  52. ↑ Confer, Jaime C.; Easton, Judith A.; Fleischman, Diana S.; Goetz, Cari D.; Lewis, David M. G.; Perilloux, Carin; Buss, David M. 1. siječnja 2010. Evolutionary psychology: Controversies, questions, prospects, and limitations. American Psychologist. 65 (2): 110–126. doi:10.1037/a0018413. PMID 20141266
  53. ↑ a b Stark, CR; Riordan, V; O'Connor, R. 2011. A conceptual model of suicide in rural areas. Rural and remote health. 11 (2): 1622. PMID 21702640
  54. ↑ Daly, Mary. Sept 2012. Relative Status and Well-Being: Evidence from U.S. Suicide Deaths (PDF). Federal Reserve Bank of San Francisco Working Paper Series. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 19. listopada 2012. Pristupljeno 2. kolovoza 2013. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  55. ↑ Lerner, George. 5. siječnja 2010. Activist: Farmer suicides in India linked to debt, globalization. CNN World. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. siječnja 2013. Pristupljeno 2. kolovoza 2013.
  56. ↑ Law, S; Liu, P. 2008 Feb. Suicide in China: unique demographic patterns and relationship to depressive disorder. Current psychiatry reports. 10 (1): 80–6. PMID 18269899 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  57. ↑ a b c Bohanna, I; Wang, X. 2012. Media guidelines for the responsible reporting of suicide: a review of effectiveness. Crisis. 33 (4): 190–8. doi:10.1027/0227-5910/a000137. PMID 22713977
  58. ↑ a b c d e f g h Yip, PS; Caine, E; Yousuf, S; Chang, SS; Wu, KC; Chen, YY. 23. lipnja 2012. Means restriction for suicide prevention. Lancet. svezak 379 (broj 9834): str. 2393.–2399. doi:10.1016/S0140-6736(12)60521-2. PMID 22726520
  59. ↑ a b Sisask, M; Värnik, A. 2012 Jan. Media roles in suicide prevention: a systematic review. International journal of environmental research and public health. 9 (1): 123–38. doi:10.3390/ijerph9010123. PMC 3315075. PMID 22470283 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  60. ↑ Stack S. Travanj 2005. Suicide in the media: a quantitative review of studies based on non-fictional stories. Suicide Life Threat Behav. 35 (2): 121–33. doi:10.1521/suli.35.2.121.62877. PMID 15843330
  61. ↑ Pirkis J. Srpanj 2009. 72X Suicide and the media Provjerite vrijednost parametra |url= (pomoć). Psychiatry. 8 (7): 269–271. doi:10.1016/j.mppsy.2009.04.009 |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  62. ↑ a b Loue, Sana. 2008. Encyclopedia of aging and public health : with 19 tables. Springer. New York, NY. str. 696. ISBN 978-0-387-33753-1
  63. ↑ a b Moody, Harry R. 2010. Aging : concepts and controversies. 6th ed. izdanje. Pine Forge Press. Los Angeles. str. 158. ISBN 978-1-4129-6966-6 |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  64. ↑ a b Hales, edited by Robert I. Simon, Robert E. The American Psychiatric Publishing textbook of suicide assessment and management. 2nd ed. izdanje. American Psychiatric Pub.. Washington, DC. str. 714. ISBN 978-1-58562-414-0 |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć)CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  65. ↑ editor, Tarek Sobh,. 2010. Innovations and advances in computer sciences and engineering. Online-Ausg. izdanje. Springer Verlag. Dordrecht. str. 503. ISBN 978-90-481-3658-2CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link) CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  66. ↑ Eliason, S. 2009. Murder-suicide: a review of the recent literature. The journal of the American Academy of Psychiatry and the Law. 37 (3): 371–6. PMID 19767502
  67. ↑ Smith, William Kornblum in collaboration with Carolyn D. Sociology in a changing world. 9e 9th ed. izdanje. Wadsworth Cengage Learning. Belmont, CA. str. 27. ISBN 978-1-111-30157-6 |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  68. ↑ Campbell, Robert Jean. 2004. Campbell's psychiatric dictionary. 8th ed. izdanje. Oxford University Press. Oxford. str. 636. ISBN 978-0-19-515221-0 |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  69. ↑ Veatch, ed. by Robert M. 1997. Medical ethics. 2. ed. izdanje. Jones and Bartlett. Sudbury, Mass. u.a.. str. 292. ISBN 978-0-86720-974-7 |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć)CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  70. ↑ Gutman, Yisrael; Berenbaum, Michael. 1998. Anatomy of the Auschwitz death camp. 1st pbk. ed. izdanje. Publ. in association with the United States Holocaust Memorial Museum, Washington, D.C. by Indiana University Press. Bloomington. str. 400. ISBN 978-0-253-20884-2 |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  71. ↑ Ajdacic-Gross V; Weiss MG; Ring M; Hepp, U; Bopp, M; Gutzwiller, F; Rössler, W. Rujan 2008. Methods of suicide: international suicide patterns derived from the WHO mortality database. Bull. World Health Organ. svezak 86 (broj 9): str. 726.–732. doi:10.2471/BLT.07.043489. PMC 2649482. PMID 18797649
  72. ↑ Ajdacic-Gross, Vladeta, et al."Methods of suicide: international suicide patterns derived from the WHO mortality database"PDF (267 KB). Bulletin of the World Health Organization 86 (9): str. 726–732. rujan 2008. pristupljeno 02. kolovoza 2011.Archived 02. kolovoz 2011. See html version. The data can be seen here [1]
  73. ↑ O'Connor, Rory C.; Platt, Stephen; Gordon, Jacki, ur. 1. lipnja 2011. International Handbook of Suicide Prevention: Research, Policy and Practice. John Wiley and Sons. str. str. 34. ISBN 978-1-119-99856-3
  74. ↑ Gunnell D, Eddleston M, Phillips MR, Konradsen F. 2007. The global distribution of fatal pesticide self-poisoning: systematic review. BMC Public Health. svezak 7: str. 357. doi:10.1186/1471-2458-7-357. PMC 2262093. PMID 18154668CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  75. ↑ Geddes, John; Price, Jonathan; Gelder, Rebecca McKnight. Psychiatry. 4. izdanje izdanje. Oxford University Press. Oxford. str. str. 62. ISBN 978-0-19-923396-0
  76. ↑ U.S. Suicide Statistics (2005). Pristupljeno 24. ožujka 2008.
  77. ↑ Eshun, Sussie; Gurung, Regan A.R. 2009. Culture and mental health sociocultural influences, theory, and practice. Wiley-Blackwell. Chichester, U.K.. str. str. 301. ISBN 9781444305814
  78. ↑ a b Krug, Etienne. 2002. World Report on Violence and Health, svezak 1. World Health Organization. Genève. str. str. 196. ISBN 9789241545617 Navedeno je više parametara |pages= i |page= (pomoć)
  79. ↑ (editor), Diego de Leo. 2001. Suicide and euthanasia in older adults : a transcultural journey. Hogrefe & Huber. Toronto. str. 121. ISBN 9780889372511CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  80. ↑ Pjevac, M; Pregelj, P. 2012 Oct. Neurobiology of suicidal behaviour. Psychiatria Danubina. 24 Suppl 3: S336-41. PMID 23114813 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  81. ↑ Sher, L. 2011. The role of brain-derived neurotrophic factor in the pathophysiology of adolescent suicidal behavior. International journal of adolescent medicine and health. svezak 23 (broj 3): str. 181.–185. PMID 22191181
  82. ↑ Sher, L. 2011 May. Brain-derived neurotrophic factor and suicidal behavior. QJM : monthly journal of the Association of Physicians. 104 (5): 455–8. doi:10.1093/qjmed/hcq207. PMID 21051476 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  83. ↑ a b Dwivedi, Yogesh. 2012. The neurobiological basis of suicide. Taylor & Francis/CRC Press. Boca Raton, FL. str. str. 166. ISBN 978-1-4398-3881-5
  84. ↑ Stein, George; Wilkinson, Greg. 2007. Seminars in general adult psychiatry. 2.izdanje izdanje. Gaskell. London. str. str. 145. ISBN 978-1-904671-44-2
  85. ↑ Autry, AE; Monteggia, LM. 1. studenoga 2009. Epigenetics in suicide and depression. Biological Psychiatry. svezak 66 (broj 9): str. 812.–813. doi:10.1016/j.biopsych.2009.08.033. PMC 2770810. PMID 19833253
  86. ↑ a b c Suicide prevention. WHO Sites: Mental Health. World Health Organization. 31. kolovoza 2012. Pristupljeno 13. siječnja 2013.
  87. ↑ Sakinofsky, I. Lipanj 2007. The current evidence base for the clinical care of suicidal patients: strengths and weaknesses. Canadian Journal of Psychiatry. svezak 52 (broj 6 dodatak 1): str. 7S.–20S. PMID 17824349
  88. ↑ Suicide. The United States Surgeon General. Pristupljeno 4. rujna 2011.
  89. ↑ Robinson, J; Hetrick, SE; Martin, C. Siječanj 2011. Preventing suicide in young people: systematic review. The Australian and New Zealand journal of psychiatry. svezak 45 (broj 1): str. 3.–26. doi:10.3109/00048674.2010.511147. PMID 21174502
  90. ↑ Fässberg, MM; van Orden, KA; Duberstein, P; Erlangsen, A; Lapierre, S; Bodner, E; Canetto, SS; De Leo, D; Szanto, K; Waern, M. Ožujak 2012. A systematic review of social factors and suicidal behavior in older adulthood. International journal of environmental research and public health. svezak 9 (broj 3): str. 722.–745. doi:10.3390/ijerph9030722. PMC 3367273. PMID 22690159
  91. ↑ Williams, SB; O'Connor, EA; Eder, M; Whitlock, EP. Travanj 2009. Screening for child and adolescent depression in primary care settings: a systematic evidence review for the US Preventive Services Task Force. Pediatrics. svezak 123 (broj 4): str. 716.-735. doi:10.1542/peds.2008-2415. PMID 19336361
  92. ↑ Horowitz, LM; Ballard, ED; Pao, M. Rujan 2009. Suicide screening in schools, primary care and emergency departments. Current Opinion in Pediatrics. svezak 21 (broj 5): str. 620.–627. doi:10.1097/MOP.0b013e3283307a89. PMC 2879582. PMID 19617829
  93. ↑ Paris, J. Lipanj 2004. Is hospitalization useful for suicidal patients with borderline personality disorder?. Journal of personality disorders. svezak 18 (broj 3): str. 240.–247. doi:10.1521/pedi.18.3.240.35443. PMID 15237044
  94. ↑ Goodman, M; Roiff, T; Oakes, AH; Paris, J. Veljača 2012. Suicidal risk and management in borderline personality disorder. Current psychiatry reports. svezak 14 (broj 1): str. 79.–85. doi:10.1007/s11920-011-0249-4. PMID 22113831
  95. ↑ a b Canadian Agency for Drugs and Technologies in Health, (CADTH). 2010. Dialectical behaviour therapy in adolescents for suicide prevention: systematic review of clinical-effectiveness. CADTH technology overviews. svezak 1 (broj 1): str. e0104. PMC 3411135. PMID 22977392
  96. ↑ Stoffers, JM; Völlm, BA; Rücker, G; Timmer, A; Huband, N; Lieb, K. 15. kolovoza 2012. Psychological therapies for people with borderline personality disorder. Cochrane database of systematic reviews (Online). svezak 8: str. CD005652. doi:10.1002/14651858.CD005652.pub2. PMID 22895952
  97. ↑ Hetrick, SE; McKenzie, JE; Cox, GR; Simmons, MB; Merry, SN. 14. studenoga 2012. Newer generation antidepressants for depressive disorders in children and adolescents. Cochrane database of systematic reviews (Online). svezak 11: str. CD004851. doi:10.1002/14651858.CD004851.pub3. PMID 23152227
  98. ↑ Baldessarini, RJ; Tondo, L; Hennen, J. 2003. Lithium treatment and suicide risk in major affective disorders: update and new findings. The Journal of clinical psychiatry. svezak 64 dodatak 5: str. 44.–52. PMID 12720484
  99. ↑ Cipriani, A; Pretty, H; Hawton, K; Geddes, JR. Rujan 2005. Lithium in the prevention of suicidal behavior and all-cause mortality in patients with mood disorders: a systematic review of randomized trials. The American Journal of Psychiatry. svezak 162 (broj 10): str. 1805.–1819. doi:10.1176/appi.ajp.162.10.1805. PMID 16199826
  100. ↑ WHO Disease and injury country estimates. World Health Organization. 2009
  101. ↑ Deaths estimates for 2008 by cause for WHO Member States. World Health Organization. Pristupljeno 10. veljače 2013.
  102. ↑ Haney, EM; O'Neil, ME; Carson, S; Low, A; Peterson, K; Denneson, LM; Oleksiewicz, C; Kansagara, D. Ožujak 2012. Suicide Risk Factors and Risk Assessment Tools: A Systematic Review. PMID 22574340 journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  103. ↑ a b Weiyuan, C. Prosinac 2009. Women and suicide in rural China. Bulletin of the World Health Organization. svezak 87 (broj 12): str. 888.–889. doi:10.2471/BLT.09.011209. PMC 2789367. PMID 20454475
  104. ↑ a b Sue, David Sue, Derald Wing Sue, Diane Sue, Stanley. Understanding abnormal behavior. Tenth ed., student ed. izdanje. Wadsworth/Cengage Learning. Belmont, CA. str. str. 255. ISBN 978-1-111-83459-3 |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  105. ↑ a b c d Pitman, A; Krysinska, K; Osborn, D; King, M. 23. lipnja 2012. Suicide in young men. Lancet. svezak 379 (broj 9834.): str. 2383.–2392. doi:10.1016/S0140-6736(12)60731-4. PMID 22726519
  106. ↑ Szasz, Thomas. 1999. Fatal freedom : the ethics and politics of suicide. Praeger. Westport, Conn.. str. str. 11. ISBN 978-0-275-96646-1
  107. ↑ a b Maris, Ronald. 2000. Comprehensive textbook of suicidology. Guilford Press. New York u.a.. str. str. 97.–103. ISBN 978-1-57230-541-0
  108. ↑ Dickinson, Michael R. Leming, George E. Understanding dying, death, and bereavement. 7. izdanje izdanje. Wadsworth Cengage Learning. Belmont, CA. str. str. 290. ISBN 978-0-495-81018-6
  109. ↑ Durkheim's Suicide: a century of research and debate. 1. izdanje izdanje. Routledge. London u.a.. 2000. str. str. 69. ISBN 978-0-415-20582-5 |first= nedostaje |last= (pomoć)CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  110. ↑ a b Maris, Ronald. 2000. Comprehensive textbook of suicidology. Guilford Press. New York u.a.. str. str. 540. ISBN 978-1-57230-541-0
  111. ↑ a b c d e McLaughlin, Columba. 2007. Suicide-related behaviour understanding, caring and therapeutic responses. John Wiley & Sons. Chichester, England. str. str. 24. ISBN 978-0-470-51241-8
  112. ↑ White, Tony. 2010. Working with suicidal individuals: a guide to providing understanding, assessment and support. Jessica Kingsley Publishers. London. str. str. 12. ISBN 978-1-84905-115-6
  113. ↑ Paperno, Irina. 1997. Suicide as a cultural institution in Dostoevsky's Russia. Cornell university press. Ithaca. str. str. 60. ISBN 978-0-8014-8425-4
  114. ↑ al., David Lanham ... et. 2006. Criminal laws in Australia. The Federation Press. Annandale, N.S.W.. str. str. 229. ISBN 978-1-86287-558-6
  115. ↑ Duffy, Michael Costa, Mark. 1991. Labor, prosperity and the nineties: beyond the bonsai economy. 2. izdanje izdanje. Federation Press. Sydney. str. str. 315. ISBN 978-1-86287-060-4
  116. ↑ Quill, Constance E. Putnam ; foreword by Timothy E. 2002. Hospice or hemlock? : searching for heroic compassion. Praeger. Westport, Conn.. str. str. 143. ISBN 978-0-89789-921-5
  117. ↑ Holt, Gerry."When suicide was illegal". BBC News. 03 kolovoza 2011. pristupljeno 11. kolovoza 2011.
  118. ↑ Guardian & Observer style guide. Guardian website. The Guardian. Pristupljeno 29. studenoga 2011.
  119. ↑ Srivastava, editors, Nitish Dogra, Sangeet. Climate change and disease dynamics in India. The Energy and Resources Institute. New Delhi. str. str. 256. ISBN 978-81-7993-412-8CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  120. ↑ "German politician Roger Kusch helped elderly woman to die"Times Online  Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. lipnja 2010. (Wayback Machine) 02. srpnja 2008.
  121. ↑ a b Appel, JM. Svibanj 2007. A Suicide Right for the Mentally Ill? A Swiss Case Opens a New Debate. Hastings Center Report. svezak 37 (broj 3): str. 21.–23. doi:10.1353/hcr.2007.0035. PMID 17649899
  122. ↑ Chapter 127.800–995 The Oregon Death with Dignity Act. izdavač: Oregon State Legislature. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. rujna 2013. Pristupljeno 3. kolovoza 2013.
  123. ↑ Chapter 70.245 RCW, The Washington death with dignity act. Washington State Legislature
  124. ↑ Kazneni Zakon Republike Hrvatske - Urednički pročišćeni tekst, „Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - Ispravak  Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. kolovoza 2017. (Wayback Machine), pristupljeno 10. srpnja 2017.)
  125. ↑ Dr. Ronald Roth, D.Acu. Suicide & Euthanasia – a Biblical Perspective. Acu-cell.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. travnja 2009. Pristupljeno 6. svibnja 2009.
  126. ↑ Norman N. Holland, Literary Suicides: A Question of Style. Clas.ufl.edu. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. svibnja 2009. Pristupljeno 6. svibnja 2009.
  127. ↑ Catechism of the Catholic Church – PART 3 SECTION 2 CHAPTER 2 ARTICLE 5. Scborromeo.org. 1. lipnja 1941. Pristupljeno 6. svibnja 2009.
  128. ↑ Catechism of the Catholic Church – PART 3 SECTION 2 CHAPTER 2 ARTICLE 5. Scborromeo.org. 1. lipnja 1941. Pristupljeno 6. svibnja 2009.
  129. ↑ The Bible and Suicide. Religioustolerance.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. srpnja 2014. Pristupljeno 6. svibnja 2009.
  130. ↑ Euthanasia and Judaism: Jewish Views of Euthanasia and Suicide. ReligionFacts.com. Pristupljeno 16. rujna 2008.
  131. ↑ Hindu Website. Hinduism and suicide
  132. ↑ a b Hinduism –Euthanasia and Suicide. BBC. 25. kolovoza 2009.
  133. ↑ a b c Suicide (Stanford Encyclopedia of Philosophy). Plato.stanford.edu. Pristupljeno 6. svibnja 2009.
  134. ↑ Kant, Immanuel. (1785) Kant: The Metaphysics of Morals, M. Gregor (trans.), Cambridge: Cambridge University Press, 1996. ISBN 978-0-521-56673-5. str. 177.
  135. ↑ Safranek John P. 1998. Autonomy and Assisted Suicide: The Execution of Freedom. The Hastings Center Report. svezak 28 (broj 4): str. 33
  136. ↑ Raymond Whiting: A natural right to die: twenty-three centuries of debate, str.. 13.–17.; Praeger (2001.) ISBN 0-313-31474-8
  137. ↑ Wesley J. Smith, Death on Demand: The assisted-suicide movement sheds its fig leaf, The Weekly Standard, 05. lipanj 2007.
  138. ↑ The Suicide. The Walters Art Museum
  139. ↑ Ozawa-de Silva, C. Prosinac 2008. Too lonely to die alone: internet suicide pacts and existential suffering in Japan. Culture, medicine and psychiatry. svezak 32 (broj 4): str. 516.–551. doi:10.1007/s11013-008-9108-0. PMID 18800195
  140. ↑ Durkee, T; Hadlaczky, G; Westerlund, M; Carli, V. Rujan 2011. Internet pathways in suicidality: a review of the evidence. International journal of environmental research and public health. svezak 8 (broj 10): str. 3938.–3952. doi:10.3390/ijerph8103938. PMC 3210590. PMID 22073021
  141. ↑ a b Robinson, edited by David Picard, Mike. Emotion in motion : tourism, affect and transformation. Ashgate. Farnham, Surrey. str. str. 176. ISBN 978-1-4094-2133-7CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  142. ↑ Robinson, ed. by Peter; Heitmann, Sine; Dieke, Peter. 2010. Research themes for tourism. CABI. Oxfordshire etc.. str. str. 172. ISBN 978-1-84593-684-6CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  143. ↑ a b Dennis, Richard. 2008. Cities in modernity: representations and productions of metropolitan space, 1840 – 1930. Repr. izdanje. Cambridge Univ. Press. Cambridge u.a.. str. str. 20. ISBN 978-0-521-46841-1
  144. ↑ McDougall, Tim; Armstrong, Marie; Trainor, Gemma. 2010. Helping children and young people who self-harm: an introduction to self-harming and suicidal behaviours for health professionals. izdavač: Routledge. Abingdon, Oxon. str. str. 23. ISBN 978-0-415-49913-2
  145. ↑ a b Bateson, John. 2008. Building hope : leadership in the nonprofit world. Praeger. Westport, Conn.. str. str. 180. ISBN 978-0-313-34851-8
  146. ↑ a b Miller, David. 2011. Child and Adolescent Suicidal Behavior: School-Based Prevention, Assessment, and Intervention. str. str. 46. ISBN 978-1-60623-997-1
  147. ↑ Chang, Kenneth. 25. kolovoza 2008. In Salmonella Attack, Taking One for the Team. New York Times journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  148. ↑ Tofilski,Adam; Couvillon, MJ;Evison, SEF; Helantera, H; Robinson, EJH; Ratnieks, FLW. 2008. Preemptive Defensive Self-Sacrifice by Ant Workers (PDF). The American Naturalist. svezak 172 (broj 5): E239–E243. doi:10.1086/591688. PMID 18928332CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  149. ↑ Larry O'Hanlon. 10. ožujka 2010. Animal Suicide Sheds Light on Human Behavior. Discovery News. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. srpnja 2010. Pristupljeno 3. kolovoza 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  150. ↑ <Please add first missing authors to populate metadata.>. Life In The Undergrowth. BBC journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  151. ↑ Bordereau, C; Robert, A.; Van Tuyen, V.; Peppuy, A. Kolovoz 1997. Suicidal defensive behaviour by frontal gland dehiscence in Globitermes sulphureus Haviland soldiers (Isoptera). Insectes Sociaux. izdavač: Birkhäuser Basel. svezak 44 (broj 3): str. 289. doi:10.1007/s000400050049. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. travnja 2020. Pristupljeno 3. kolovoza 2013.
  152. ↑ Nobel, Justin. 19. ožujka 2010. Do Animals Commit Suicide? A Scientific Debate. Time. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. kolovoza 2013. Pristupljeno 3. kolovoza 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  153. ↑ Stoff, David; Mann, J. John. 1997. Suicide Research. Annals of the New York Academy of Sciences. Annals of the New York Academy of Sciences. svezak 836 (Neurobiology of Suicide, The: From the Bench to the Clinic): str. 1.–11. Bibcode:1997NYASA.836....1S. doi:10.1111/j.1749-6632.1997.tb52352.x. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. travnja 2020. Pristupljeno 3. kolovoza 2013.
  154. ↑ Hall 1987, p.282
  155. ↑ "Jonestown Audiotape Primary Project."  Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. svibnja 2013. (Wayback Machine)Alternative Considerations of Jonestown and Peoples Temple. San Diego State University.
  156. ↑ "1978:Leaves 900 Dead[neaktivna poveznica]". Retrieved 9 November 2011.
  157. ↑ John Toland, The Rising Sun: The Decline and Fall of the Japanese Empire 1936–1945, izdavač: Random House, 1970., str. 519.
  158. ↑ Suicide and Self-Starvation, Terence M. O'Keeffe, Philosophy, svezak. 59, broj 229 (srpanj 1984.), str. 349.–363.
  159. ↑ Watson, Bruce. 2007. Exit Rommel: The Tunisian Campaign, 1942–43. Stackpole Books. str. str. 170. ISBN 978-0-8117-3381-6

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Wikicitata
Logotip Wikicitata
 Wikicitati imaju zbirke citata o temi Samoubojstvo
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Samoubojstvo&oldid=7028559"