Eutanazija

Eutanazija je čin s ciljem uzrokovanja smrti, kako bi se uklonila svaka bol. Sastoji se u nakani volje i u primijenjenim postupcima. Želi se ukloniti bol namjernim prekidanjem života čovjeku, a za to se primjenjuju primjerena sredstva. Eutanazija, koju neki zovu i ubojstvom iz milosrđa, postupak je kojim se svjesno i namjerno usmrćuje neizlječivo bolesna osoba u situaciji kada je kvaliteta njezina života (zbog teških bolova ili potpunog odsustva svijesti) pala (po njezinu sudu ili sudu njezinih skrbnika) ispod ljudske razine.

Postoji više vrsta eutanazije:

dobrovoljna – eutanazija koja se vrši na zahtjev pacijenta koji je sposoban donijeti kompetentnu odluku
nedobrovoljna – u slučaju da pacijent nije osoba koja je sposobna donijeti kompetentnu odluku (novorođenče, osobe u komi...), već umjesto njih to učini neka druga osoba (roditelj, supružnik, skrbnik)
pasivna eutanazija – ako se eutanazija izvrši izostavljanjem liječenja (tj. neliječenjem, isključivanjem aparata, prestankom terapije) pa se pacijent pusti umrijeti
aktivna eutanazija – postupak kojim se osoba izravno usmrćuje (smrtonosna injekcija)

Eutanaziju treba razlikovati od liječnički ili medicinski potpomognutog samoubojstva: u ovom drugom slučaju riječ je o postupku kojim liječnik stavi na raspolaganje bolesniku sredstvo kojim će si okončati život ili mu savjetom pomogne da to učini.

Povijest eutanazije

Pojam potječe iz Stare Grčke. Pod time su podrazumijevali bezbolnu prirodnu smrt, a ne namjerno izazvanu smrt.^{[nedostaje izvor]} U suvremeno vrijeme pojavili su se filozofi koji su razmatrali eutanaziju. E. Haeckel zahtijevao je da se duševno i tjelesno neizlječivi bolesnici pobiju na bilo koji prikladan i bezbolan način. Godinu dana nakon njegove smrti, 1920., tom će pitanju pristupiti pravnik K. Binding i liječnik A. Hoche. Oni određuju koji su životi nevrijedni života i nazivaju ih "balast–egzistencijama".^{[nedostaje izvor]} Tu su uključili sve osobe s tjelesnim i mentalnim oboljenjima. Nacisti su to prihvatili i širili propagandu, preko knjiga, novina i filmova, utječući na javno mnijenje. Potom je Hitler takve nazvao "beskorisnim jedačima", a teoriju uglednih i priznatih profesora primijenio u praksi, tako da su nacisti eutanazirali 300.000 osoba s tjelesnim i mentalnim oboljenjima. Pedantno su evidentirali sve tako oboljele osobe, slali ih u domove i tamo eutanazirali. Poslije su im vadili mozgove i radili istraživanja. Još i dan danas čuvaju se u kemikalijama neki od mozgova eutanaziranih osoba. To je bio uvod u holokaust.^{[nedostaje izvor]}

Oko 1960. počelo se ponovno razmišljati o eutanaziji. U SAD-u su od tada do danas, malo po malo, objavljivane knjige, rasprave o eutanaziji, uglavnom naklonjene njenom ponovnom uvođenju. O tome je bilo mnogo televizijskih emisija, filmova, novinskih članaka i sudskih odluka.^{[nedostaje izvor]}

Palijativna medicina

Grana medicine kojoj nije svrha izliječiti bolest, već umanjiti fizičke bolove i mentalne patnje, osnažiti životne sposobnosti i tako popraviti kvalitetu života umirućih. Palijativna skrb može se pružiti u specijaliziranim medicinskim ustanovama, tzv. hospicijima, ali također i u kući umiruće osobe. Palijativna medicina gleda na umiranje kao prirodni sastavni dio života i pokušava ga učiniti dostojanstvenijim.

Odnos religija prema eutanaziji

Kršćani, Židovi i Muslimani dijele zajedničko mišljenje, da je Bog - Stvoritelj života i Gospodar života i smrti i da eutanazija nije dopuštena, jer je nasilnički čin u suprotnosti s Božjim zakonima i ozbiljno narušava svetost ljudskog života.

Glavni rabin u Ujedinjenom Kraljevstvu izjavio je: "Kad se za bilo kojeg čovjeka, kaže da je bezvrijedan ili beskoristan, kad se za bilo koja dva čovjeka kaže da nisu jednako vrijedni, narušavaju se temeljne ljudske vrijednosti i prelazi se u relativizam, koji razara naš moralni red. Obezvrjeđivanjem života starijih ljudi, nerođene djece, bolesnika u komi, invalidnih osoba,....doslovno si sami kopamo svoje grobove."

Sažimljući katolički nauk, papa Ivan Pavao II. u enciklici Evanđelje života potvrđuje da je "eutanazija teška povreda Božjega zakona, budući da je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno neprihvatljivo."

Eutanazija životinja

Eutanazija životinja dopuštena je kad one trpe veliku bol a ne može im se pomoći.

U nacističkoj Njemačkoj postojali su strogi zakoni protiv eutanazije životinja, a eutanazija ljudi bila je dozvoljena.^{[nedostaje izvor]} Na suđenju nacista u Nürnbergu, program eutanazije T-4 proglašen je "zločinom protiv čovječanstva", a glavni je sudac izjavio: "Da ste zakon protiv eutanazije životinja primjenjivali na ljude, ovi strašni zločini nikad se ne bi dogodili. Jedna od najvećih vaših sramota je da niste shvaćali da bi se u najgorem slučaju ljudi trebali tretirati jednako kao životinje, a ne nikako manje." Novija istraživanja, koja se temelje na istraživanjima iz 1990., upućuju na brojku od barem 200.000 psihičko ili mentalno hendikepiranih ljudi ubijenih lijekovima, izgladnjivanjem, ili plinskim komorama između 1939. i 1945.

Logotip Wikicitata

Wikicitati imaju zbirke citata o temi Eutanazija