Stradavanje Antonije Sesar i Danijele Vidović
 |
U ovom članku je uočen jednostrani prikaz teme. (Rasprava)Članak je potrebno nadopuniti na način da prikazuje i druga gledišta. |
 |
Ovaj je članak potrebno napisati enciklopedijskim stilom. (Rasprava)Enciklopedijski članci pišu se sažeto, nekićenim i neutralnim jezikom. |
Stradavanje Antonije Sesar i Danijele Vidović bio je ratni zločin u Mostaru kojeg su počinili pripadnici Armije BiH nad hrvatskom djecom.[1]
Pripadnici muslimanskih postrojbi Armije BiH su 11. studenog 1994. ispalili granatu iz pravca Južnog logora koja je pala kod mostarske katedrale, u zapadnom dijelu Mostara.[1] Tada su poginule djevojčice Antonija Sesar (rođ. 1980) i Danijela Vidović (rođ. 1979), dok je osmero djece teško i lakše ranjeno.[1]
11. studenoga 1994. godine, teška granata ispaljena s položaja Armije BiH pala je s donje strane prolaza između katedrale i župne kuće.[1] Dječaci, koji su se igrali s gornje strane prolaza, ostali su svi na životu, a djevojčice koje su se bile sklonile u predvorje kripte i ponavljale vjeronaučno gradivo VIII. razreda bile su pogođene gelerima: dvije od njih na smrt, a osam drugih ranjene su teže ili lakše.[2]
Toga dana vjeroučenici, iako su se krizmali nekoliko mjeseci ranije, kao i svakog drugog petka, okupili su se na zajedničkom župnom vjeronauku, kako bi predvođeni svojim župnikom učili o ljubavi prema Bogu i bližnjemu.[2] Nakon pada granate, tadašnji katedralni župnik i vjeroučitelj don Tomislav Majić, kao i drugi svećenici iz katedrale pribrali su se i pružali pomoć ranjenima i rasplakanima.[2] Vjeroučenice Danijela Vidović i Antonija Sesar preminule su te večeri, nije im pomogla ni sva stručna i spremna bolnička pomoć.[2] Djevojčice su pokopane na groblju Masline a na mjestu pogibije postavljena je spomen-ploča, gdje se može za njih Bogu pomoliti.[2]
Nekoliko je puta u javnost izlazila inicijativa da Mostar dobije ulicu koja će nositi ime ovih dviju djevojčica, ali to nikada nije realizirano. S obzirom na to da Mostar nema Gradsko vijeće posljednjih osam godina, to je nemoguće bilo učiniti.[2] Za ovaj zločin nitko nije odgovarao.[2]