Prijeđi na sadržaj

Hibridni rat protiv Europske unije

Dodaj poveznice
Izvor: Wikipedija

Hibridni rat protiv Europske unije (ili "specijalni rat protiv Europske unije") je termin koji označava subverzivne aktivnosti kojima se nastoji utjecati na sustave odlučivanja, gospodarsku i socijalnu stabilnost Europske unije i njenih članica.

Europska unija je u travnju 2018. godine usvojila Zajedničku osnovu za borbu protiv hibridnih prijetnji i unaprjeđenje otpornosti EU,[1] povodom koje se na stranicama Europske unije precizira da hibridna djelovanja protiv EU obuhvaćaju "mješavinu konvencionalnih i nekonvencionalnih, vojnih i ne-vojnih, otvorenih i prikrivenih aktivnosti koja mogu biti korištene na koordinirani način od državnih ili ne-državnih čimbenika radi postizanja određenih ciljeva, pri čemu ostaju ispod praga formalno proglašenoga rata a koje aktivnosti ciljaju kritične ranjivosti i nastoje kreirati zbunjenost u svrhu otežavanja brzog i djelotvornog donošenja odluka, te koje mogu obuhvatiti široki spektar mjera - od informatičkih napada na ključne informacijske sustave, preko prekida u radu ključnih infrastruktura poput energetskih ili financijski, do podrivanja javnog povjerenja u državne ustanove ili zlouporabe socijalnih poteškoća".[2] Na zaštiti od aktivnosti specijalnog rata, članice Europske unije surađuju također i u sklopu obrambenog NATO saveza.[3]

Od vremena svojega nastanka krajem 1950-ih godina je bila izložena obavještajnim, subverzivnim i terorističkim aktivnostima organiziranim i/ili poticanim od Istočnog bloka, u sklopu tzv. hladnog rata.[4] Te su aktivnosti u velikoj mjeri jenjale nakon raspada Istočnog bloka, ali su s vremenom nastale nove prijetnje.

Hibridni rat protiv Europske unije danas

[uredi | uredi kôd]

Najopasniji primjeri hibridnog ratovanja protiv Europske unije su teroristički akti koji na meti imaju ljudske živote. Oni se stalno ponavljaju, ponajviše u najvećim zemljama EU. Zadnjih godina se tu ističe prijetnja od islamskog terorizma, napose onoga vezanog uz tzv. Islamsku državu.[5]

Slijede napadi kojima je cilj izazivanje imovinske štete, često na infrastrukturi. Tako je norveška kompanija Maersk pretrpjela zbog internetskog napada 2017. štetu od 250 milijuna eura, a napad dronom radi ometanja prometa na londonskom aerodromu Gatwick je nanio štetu od 17 milijuna eura.[6]

U godišnjem Javnom izvješću hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije za 2019. god. iznosi se: “Članice NATO-a i EU često su pod napadima malicioznih kibernetičkih kampanja koje imaju za cilj probijanje u zaštićene informacijske i komunikacijske sustave, pa je tako i Republika Hrvatska bila meta niza kibernetičkih napada posljednjih godina. Radi se o tzv. APT napadima (Advanced Persistent Threat - napredna trajna prijetnja) koje karakterizira visoka razina stručnosti i prikrivenosti u dužem razdoblju, vrlo složena organizacija i plan napada koji obuhvaća pažljivu selekciju mete (vladina tijela, kritična infrastruktura i sl.)... Zbog njihove složenosti i troškova, opravdano se sumnja da su APT napadi sponzorirani od strane pojedinih država... SOA sudjeluje u proaktivnoj kibernetičkoj zaštiti ključnih državnih tijela. Naveden oje rezultiralo otkrivanjem više napada u najranijoj fazi ... S obzirom na predsjedanje Republike Hrvatske Vijećem EU u 2020. godini, a imajući u vidu mete dosadašnjih APT napada, postoji rizik povećavanja učestalosti APT napada na informacijske i komunikacijske sustave državnih tijela Republike Hrvatske." (str. 26)...

Isto izvješće nastavlja o dezinformacijama koje se plasiraju u prostor EU u sklopu hibridnog djelovanja: "U javni informacijski i medijski prostor povremeno se plasiraju fragmentirani podaci, lažne ili iskrivljene vijesti kojima se pokušava nametnuti viđenje nekog događaja i/ili mijenjati svijest i stavovi kod javnosti, a u kojima se Republiku Hrvatsku, EU i NATO prikazuje u negativnom svjetlu. Cilj ovih medijskih objava je utjecaj na stabilnost hrvatskih državnih institucija i regionalnog okruženja, lažno prikazivanje Republike Hrvatske kao nevjerodostojne članice NATO-a i EU te slabljenje euroatlantskog i europskog zajedništva." (str. 14)[7]

U godišnjem Javnom izvješću SOA-e za 2020. god. navodi se kako hibridna djelovanja protiv EU uključuju ustrajno plasiranje dezinformacija i kibernetičke napade, ali da se primjerice vojnoj obavještajnoj službi Ruske Federacije (GRU) pripisuje izazivanje eksplozija u skladištima strjeljiva u Češkoj 2014. i Bugarskoj od 2011. do 2020. god., ubojstva raznih osoba u zemljama EU, te involviranost u pokušaj državnog udara kojim se pokušalo spriječiti ulazak Crne Gore u NATO pakt 2016. godine.[8]

NATO pakt i Europska unija razmatraju i hibridne prijetnje od država s kojima ima dobre odnose (poput Kine)[9] ili barem miroljubive odnose (poput Rusije, koja je nakon Aneksije Krima 2014. godine pod gospodarskim sankcijama EU),[10] ali koje zbog razlika u političkom uređenju i drugih geopolitičkih razloga predstavljaju geopolitičke suparnike Europskoj uniji i njenim saveznicima. U pogledu Rusije, opaža se da je ona drugdje u svijetu pokazala spremnost da pribjegne otvorenom korištenju vojne sile, a u pogledu članica NATO pakta pribjegava elektroničkim ("cyber-) napadima, prikrivenim subverzivnim operacijama i propagandnom ratovanju.[11] Na osobitoj meti hibridnih aktivnosti iz Rusije nalaze se Estonija i Latvija, koje su u neposrednom susjedstvu Rusije i imaju značajnu rusku nacionalnu manjinu.[12]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Joint Framework on countering hybrid threats a European Union response (PDF). službene stranice Europske unije. 4. lipnja 2016. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 20. listopada 2020. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  2. ↑ FAQ: Joint Framework on countering hybrid threats (engleski). službene stranice Europske unije. 6. travnja 2018. Pristupljeno 12. prosinca 2020.
  3. ↑ London Declaration, Issued by the Heads of State and Government participating in the meeting of the North Atlantic Council in London 3-4 December 2019 (v. toč. 3. i 6.) (engleski). službene stranice NATO saveza. 4. prosinca 2019. Pristupljeno 12. prosinca 2020.
  4. ↑ Daniele Ganser. 2005. Terrorism in Western Europe: An Approach to NATO’s Secret Stay-Behind Armies (PDF) (engleski). The Whitehead Journal of Diplomacy and International Relations. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  5. ↑ Elaine Ganley. 10. studenoga 2020. European leaders say collaboration key in anti-terror fight (engleski). Associated Press. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  6. ↑ Daniel Fiott i Roderick Parkes. Travanj 2019. PROTECTING EUROPE The EU’s response to hybrid threats (PDF) (engleski). European Union Institute for Security Studies (EUISS). Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  7. ↑ Godišnje izvješće, 2018 (PDF). Sigurnosno-obavještajna agencija. Pristupljeno 8. prosinca 2020.
  8. ↑ "Sigurnosno-obavještajna agencija, javno izvješće 2019./2020.", str. 14-19. Pristupljeno 17. rujna 2022.
  9. ↑ IVANA KARÁSKOVÁ. One China under media heaven: How Beijing hones its skills in information operations (PDF) (engleski). Hybrid CoE Strategic Analysis 23, lipanj 2020. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  10. ↑ Stanislav Secrieru. RUSSIA IN THE WESTERN BALKANS (PDF) (engleski). European Union Institute for Security Studies, 2020. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  11. ↑ THE GROWING RUSSIAN MILITARY THREAT IN EUROPE, str. 4, 31, 42 (engleski). Commission on Security and Cooperation in Europe. 17. svibnja 2017. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  12. ↑ Andrew Radin. 2017. Hybrid Warfare in the Baltics - Threats and Potential Responses (PDF) (engleski). RAND Corporation, Santa Monica, Calif. Pristupljeno 18. prosinca 2020.

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Hibridni_rat_protiv_Europske_unije&oldid=7027638"