Prvi je album grupe na kojem je klavijature svirala Sarah Stanton. Prvotni primjerci albuma prodavani su u pakiranju čvrste kutije koja je, kao bonus, sadržavala dvostrani poster i magnet za hladnjak. Takva se tradicija nastavila i na sljedećem albumu, A Line of Deathless Kingsu.
Thom Jurek, glazbeni kritičar sa stranice AllMusic, dodijelio je albumu četiri od pet zvjezdica te je izjavio: "Vraćajući se ponovo na dno, osmi studijski album My Dying Bridea ne samo da je vrijedni nasljednik The Dreadful Hoursa iz 2001., već se čini i da se dotiče istog emocionalnog i glazbenog ponora kao i Like Gods of the Sun iz 1996. godine. Pjevač Aaron Stainthorpe u sjajnoj je formi, birajući svoje napade između očajavajućeg, tugaljivog pjevušenja i urličućih patosa. Međuigra gitarista Hamisha Hamiltona Glencrossa i Andrewa Craighana intimnija je i jače lomi kosti od bilo kojeg drugog albuma u zlokobnom katalogu [sastava]. Ovaj zvuk pustoši, režanje beznađa i zavijanje od boli nosi udarajuća tmina bubnjara Shauna Taylor-Steelsa i basista Adea Jacksona. Ali da nije bilo tog prelijepog zvuka uzaludnog žalovanja koji proizvode orgulje Sarah Stanton, nikad ne bi mogli ući u ove teksturalne dubine. Među pjesmama poput "Blue Lotus", "A Doomed Lover" i "The Prize of Beauty", od kojih se svaka gega i udara uz predivno gotičko bogatstvo koje je nemoguće kritizirati, u skladbi "My Wine in Silence" prisutan je gotovo komerijalni singl koji uključuje slušatelja na potpuno drugačijoj razini. My Dying Bride je zvuku ekscesa doista podario gušeću intimnost; u svojem prijetećem [zvuku] nosi gotovo nepodnošljivu žestinu i nježnost koja se lomi čim započne nasilje. Prekrasno, jednostavno prekrasno."[2]
