Solo Part 1
Solo Part 1 | ||||
---|---|---|---|---|
Matija Dedić (studijski album) | ||||
Žanr | jazz, klasična glazba | |||
Objavljen | 2000. | |||
Snimanje | 1999., studio "Metro", Ljubljana | |||
Trajanje | 63:51 | |||
Izdavač | Cantus Records | |||
Producent(i) | Matija Dedić | |||
Kronologija albuma – Matija Dedić | ||||
|
Solo Part 1 treći je studijski album hrvatskog jazz pijaniste i skladatelja Matije Dedića. Album je 2000. godine objavila diskografska kuća Cantus Records.
Album je sniman u travnju 2000. godine u zagrebačkom Klubu hrvatskih glazbenika Sax. Tonski snimatelj bio je Davor Rodik, mastering je napravio Rudy Brajkovića, dok je Gojko Tomljanović remastering napravio u studiju Carmen. Producent albuma je sam Matija Dedić. Solo Part 1 prvi je samostalni album Matije Dedića. Na njemu se nalazi 10 skladbi, od kojih 7 potpisuje Dedić, a ostale su obrade Milesa Davisa skladba "Solar", Colea Portera "All Of You" i "Someday My Prince Will Come" od Franka Churchilla i Larrya Moreya.[1]
Ovim solo CD-om Dedić se predstavlja kao odličan klavirist, inventivan improvizator i skladatelj, kao vrlo mladi glazbenik koji ima izgrađeni osebujan pristup glazbalu i prepoznatljiv stil. Na albumu je izraženija zastupljenost klasične glazbe koju posve prirodno spaja s jazzom.[2]
Br. | Skladba | Autor | Trajanje |
---|---|---|---|
1. | »Dear Old Jazz« | Matija Dedić | 5:41 |
2. | »Solar« | Miles Davis | 4:19 |
3. | »Sebastian Goes to Cuba I« | Matija Dedić | 4:46 |
4. | »All Of You« | Cole Porter | 4:50 |
5. | »Free Agent« | Matija Dedić | 5:23 |
6. | »Sebastian Goes to Cuba II« | Matija Dedić | 2:58 |
7. | »Crazy Handy« | Matija Dedić | 6:25 |
8. | »To Frederick« | Matija Dedić | 3:32 |
9. | »Someday My Prince Will Come« | Churchill L. Morey | 4:34 |
10. | »My Secret« | Matija Dedić | 4:36 |
- ↑ Posluh.hr - Matija Dedić - Solo Part 1 Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. studenoga 2011. (Wayback Machine)
- ↑ Jazz.hr - Svaki put sviram kao da mi je zadnji put u životu[neaktivna poveznica] - Autor: Davor Hrvoj, preuzeto iz Jutarnjeg lista, 24. siječnja 2001. god.