Soko 522
Soko 522
| |
|---|---|
 | |
Opći podatci
| |
| Tip | Školski, laki borbeni |
| Proizvođač | Soko |
| Probni let | 19. lipnja 1955. |
| Status | Povučen |
| Prvotni korisnik | SFRJ |
| Broj primjeraka | 112 |
| Pojedinačna cijena | 100.000 $ |
Portal:Zrakoplovstvo 
| |
Soko 522 bio je jednomotorni, dvosjedni zrakoplov jugoslavenske proizvodnje namijenjen obuci pilota i lakim borbenim zadacima.
Razvoj Sokola 522 započeo je zbog zamjene drvenog Utva 213 Vihora s zrakoplovom sve-metalne konstrukcije.[1] Kako je u to vrijeme zbog američke vojne pomoći bio dostupan velik broj zvjezdastih motora Pratt & Whitney R-1340-AN-1, novi zrakoplov je izrađen kao Ikarus 213 metalne konstrukcije s Pratt & Whitney motorom.[1]
Dizajnirao ga je tim inženjera predvođenih Šoštarićem, Marjanovićem i Čurićem u tvornici zrakoplova Ikarus u Zemunu. Nakon izrade prva dva prototipa, sva tehnička dokumentacija se prenosi u tvornicu Soko u Mostaru gdje će u konačnici biti proizvedena serija od svih 110 zrakoplova.
Prvi let novog zrakoplova je obavljen 19. lipnja 1955. u VOC-u (Vazduhoplovno opitni centar) s testnim pilotm Mihajlom Grbićem za kontrolama.[2]
Soko 522 je niskokrilac, metalne konstrukcije s stajnim trapom koji se može uvlačiti. U slučaju otkazivanja glavnog sustava hidraulike, zrakoplov ima i pomoćni ručni sustav. Gorivo je smješteno u dva spremnika koji su međusobno povezani cijevima, a moguća je ugradnja i dodatnog vanjskog spremnika.
Pokreće ga jedan američki motor Pratt & Whitney R-1340-AN-1 hlađen zrakom koji mu omogućuje maksimalnu brzinu od 333 km/h. Ima dvostruke kontrole s instrumentima za letenje u teškim vremenskim uvjetima. Za gađanje i bombardiranje tijekom obuke opremljen je ciljnikom MK-II-L.
Prvi serijski proizvedeni zrakoplovi uvedeni su u sastav školskih jedinica RV i PVO 23. travnja 1958. Korišteni su u Vojnoj Vazduhoplovnoj Akademiji u Zadru, te za obuku rezervnih pilota-časnika.[2]
Proizvodnja prestaje 1961. s brojkom od 112 zrakoplova (2 prototipa + 110 serijskih). Iz operativne uporabe su povučeni do 1978. nakon čega se dodjeljuju raznim aero-klubovima. Neki zrakoplovi su prodani stranim kupcima gdje još uvijek lete, dok je na području nekadašnje SFRJ očuvano više zrakoplova no nijedan u letnom stanju. Tri se nalaze u muzeju jugoslavenskog zrakoplovstva u Beogradu i jedan (uništeni) u Čakovcu kao eksponat na otvorenom. Ostali preživjeli su razbacani diljem bivše države.
Često se pojavljivao u ratnim filmovima koje su snimile kinematografije republika i pokrajina bivše Jugoslavije gdje je redovito igrao ulogu njemačkog lovca Focke-Wulf Fw 190.[3]
Tehničke karakteristike
Izvori podataka: [4]
Osnovne karakteristike
- posada: 2
- dužina: 8,77 m
- raspon krila: 11 m
- površina krila: 17,98 m2
Letne karakteristike
- najveća brzina: 333 km/h
- dolet: 605 km
- najveća visina leta: 5070 m
- motor: 1 x Pratt & Whitney R-1340-AN-1
Naoružanje
- naoružanje: 2 x 12,7 m M-3 mitraljeza
2 x SCAR-2,25 ili 2 x HVAR-5
4 x 25 kh bombe ili 2 x 50 kg bombe
- ↑ a b Rendulić, (1996.), str. 43
- ↑ a b muzejrv.mod.gov.rs Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. rujna 2009. (Wayback Machine) pristupljeno 29.9.2009.
- ↑ Rendulić, (1996.), str. 44
- ↑ Glasnik RV i PVO, (1986), br. 3
- Bojan B. Dimitrijević: "Jugoslavensko ratno vazduhoplovstvo 1942. – 1992.", (2006.), ISI, ISBN 86-7403-105-3 nevaljani ISBN
- "Glasnik RV i PVO", Godina XLII, Maj-Jun, 1986. br. 3.
- Zlatko Rendulić: "Avioni domaće konsturkcije poslije Drugog svjetskog rata", Beograd (1996.).
| ||||||||||||||