Rt Horn
Rt Horn (španj. Cabo de Hornos, engl. Cape Horn) je rt pred čileanskim otokom Isla Hornos.
Iako se zove Horn (rog) to nije najjužnija točka na američkom kopnu jer se ne nalazi južnije od otoka Diego Ramirez, no prije svega zbog općepoznatosti se često spominje kao najjužnija točka južne Amerike.
Rt Horn je navodno prvi put otkrio nizozemski navigator Cornelisz Willem Schouten 29. siječnja 1616. godine.
Spominje se i da je vjerojatno Englez Sir Francis Drake već 30 godina ranije plovio oko Rta, no kraljica Elizabeth je to otkriće proglasilia državnom tajnom.
Godine 1945. rt Horn i okolni otoci su proglašeni nacionalnim parkom.
Procjenjuje se da se u moru oko rta Horna nalazi više od 800 potonulih brodova u kojima je poginulo više od 10.000 pomoraca. More pred rtom Horn je najveće groblje brodova na svijetu.
James Cook posjetio je na svom prvom putovanju rt Horn i tamo zatekao domorodačko stanovništvo.
»Nešto su iznad srednjeg stasa, boje bakrenastosmeđe, i imaju dugu crnu kosu. Tijela boje prugama, većinom crvenim i crnim. Odjeća im se sastoji od guanakove ili tuljanove kože, koju nose u istom obliku, kakvu su ju skinuli s leđa životinje. Žene nose komadić kože preko dijela tijela koji pokrivaju, a kod muškaraca ne postoji ni takva čednost. Kolibe su im otvorene na onoj strani gdje lože vatru. Napravljene su od malih kolaca i pokrite granama drveća, dugom travom i ostalim, ali ne zakrivaju domoroce sigurno ni od vjetra, ni od tuče, ni od kiše, ni od snijega. To nam je dostatan dokaz kako su ti stanovnici vrlo izdržljiva rasa. Uglavnom se hrane školjkašima, što ih skupljaju po stijenama uz morsku obalu. Taj posao obavljaju žene. Kao oružje služe im lukovi i strijele, što su vrlo lijepo napravljene. Strijele su načičkane bilo staklom bilo finim kremenom. Vidjeli smo nazupčanih staklom mnogo među ostalim stvarima iz Europe, kao prstenjem, pucetima, platnom i drugim. To je, po mom mišljenju, dokaz da su ti ljudi putovali u sjeverne strane jer, koliko mi znamo, prije nas nijedan brod u više godina nije bio u ovim stranama. Domoroci se uopće nisu začudili našemu vatrenom oružju. Naprotiv, kao da su znali i kako se rabi, te su nam davali znakove pucati na tuljane i na ptice što su prelijetale. Nismo vidjeli u njih čamaca niti bilo čega drugog čime bi plovili po vodi. Svega domorodaca, i mladeži i stareži, ima oko 50 do 60 glava, i to manje žena nego muškaraca. Neobično vole sve crvene stvari. Nipošto ne bi okusili bilo kakva alkoholna pića, a čini se da im nije draga ni naša hrana. Nismo mogli pronaći da imaju glavara ili poglavicu ili bilo kakav oblik vlade. Od korisna ili potrebna posuđa nemaju ništa doli vreće i košarice, u koje skupljaju školjke. Sve u svemu, možda su to najbjedniji ljudi što hode danas kuglom zemaljskom.«