Rikard Katalinić Jeretov
Rikard Katalinić Jeretov (Volosko, 8. siječnja 1869. – Split, 29. rujna 1954.), hrvatski pjesnik i prozaist.
U Rijeci je završio Trgovačku akademiju. Za vrijeme Prvog svjetskog rata služio je vojsku u Ljubljani. Zbog progona austrougarskih vlasti pred kraj Prvog svjetskog rata završava u zatočeništvu u Beču. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i talijanske okupacije hrvatskih krajeva više je mjeseci bio zatočen u sabirnom logoru na Liparima.[1]
Najpoznatiji je po jednostavnom lirskom izrazu u zbirkama pjesama Pozdrav istarskog Hrvata, S moje lire, Našim morem i našim krajem u kojima nepretenciozno pjeva o Istri i istarskome čovjeku. U svojim djelima promiče hrvatski identitet i potiče na jačanje nacionalne svijesti, izražavajući težnju za ujedinjenjem hrvatskih zemalja, za njegova života razdijeljenih između austrijskog i ugarskog dijela Monarhije.[2]
Pisao je i pjesme za djecu.
Pjesme su mu izašle u nekoliko antologija. Pjesme za djecu ušle su mu u antologiju hrvatske dječje poezije prireditelja Ive Zalara (ilustrirao Ivica Antolčić). Prireditelj Božidar Petrač uvrstio ga je u trima svojim antologijama. To su Katalinićeve pjesme o Zagrebu u antologiji pjesama Povrh starog Griča brda: Zagreb u hrvatskom pjesništvu 19. i 20. stoljeća, božićne pjesme u antologiji Hrvatska božićna lirika: od Kranjčevića do danas te uskrsne pjesme u antologiji Hrvatska uskrsna lirika: od Kranjčevića do danas. Pjesme o Splitu ušle su u antologiju Splite moj: poezija o Splitu u izboru Anatolija Kudrjavceva. Pjesme o Boki kotorskoj ušle su u antologiju Nedosanjana Boka Frana Alfirevića i Viktora Vide (izdanje kotorskog Hrvatskog građanskog društva Crne Gore). Čakavske pjesme ušle su u antologiju Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća: tusculum antologija Milorada Stojevića.
Pjesme su mu uglazbili Matko Brajša Rašan, Ivan Matetić Ronjgov, Vasilije Mirk, Drago Mlinarec, Franjo Štefanović, Ivo Muhvić, Ivan Zajc ml., Franjo Serafin Vilhar-Kalski, Vilko Novak, Jakov Gotovac i Josip Hatze.
Hrvatska enciklopedija o njegovu stvaralaštvu piše:[1]
- »Tipičan je predstavnik hrvatskog regionalizma, poznat kao pjesnik mora, Hrvatskoga primorja i Istre. Nastavljajući tradiciju hrvatskoga narodnog preporoda suprotstavljao se talijanskim i talijanaškim utjecajima u Dalmaciji i Istri pa je i njegovo pjesništvo, premda iskreno i neposredno, u službi izrazito tendencioznog isticanja domoljubnih osjećaja s podosta romantičarske retoričnosti, prosvjetiteljskoga pragmatizma, deskriptivnosti i populizma.«
- Pozdrav istarskog Hrvata, 1891.
- Mrtvoj majci, 1894.
- Crtice iz Istre, 1895.
- Primorkinje, 1897.
- S Jadrana, pjesme, 1908.
- Jedan, dva, tri, veseli smo mi!
- Mrtvoj sestri
- Vesela družba
- Zadnje pjesme
- Inje
- S moje lire: pjesme
- Našim morem i našim krajem: priče
- Novela iz predratne Rijeke
- Iz podjarmljenih krajeva, priče za djecu (suautor Viktor Car Emin), ilustrirao Mirko Uzorinac
- Pred kraljevim svjetionikom
1910. njegove su pjesme prevedene na njemački u knjizi Rauhreif und andere Skizzen. S hrvatskog ih je prevela Marie Horvat-Petheoe.
- ↑ a b Katalinić Jeretov, Rikard Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 30. kolovoza 2021.
- ↑ Šetić, Nevio. »HRVATSKA KULTURNA I POLITIČKA STVARNOST S KRAJA 19. I POČETKA 20. STOLJEĆA U POEZIJI RIKARDA KATALINIĆA JERETOVA«. Mostariensia, sv. 18, br. 1-2, str. 143-153. (Hrčak)