Razgovor:Stojan Mitrović
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Stojan Mitrović. | |||
---|---|---|---|
| |||
Pismohrane:
|
Stojan je poznatiji kao Stojan Janković, tako ga i enciklopedije navode. --Momčilo Elezović (razgovor) 07:59, 28. lipnja 2015. (CEST)
[1]. Ono što je napisao suradnik nije promptno provjerljivo. Sama pripadnost pravoslavnoj vjeri nije dokaz pripadnosti srpskom narodu. Može biti Vlah, Crnogorac, Grk, a tabu u velikosrpskoj znanosti je postojanje pravoslavnih Hrvata. Kako je posvjedočio list Srbobran 1894. "U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava, a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su 'pravoslavni Hrvati' koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice". U austrijskoj pokrajini Dalmaciji propaganda je išla za odhrvaćivanjem pravoslavaca, pa je zabilježeno djelovanje ruskih emisara koji su obilazili Dalmaciju "potičući pravoslavne Hrvate protiv njihove hrvatske narodnosti"[2].
Prema poznatom Garašaninovom Načertaniju iz 1844. namjeravali su utemeljiti srpsko carstvo na raspadnutoj turskoj državi. Apetiti iz prvotna plana kojem su granice činile Tursko Carstvo i Slaveni u njima, vremenom su se proširili na područje današnje Republike Hrvatske, odnosno ondašnje habsburške upravne jedinice Vojnu krajinu i Dalmaciju.
Za to ostvariti, trebalo je pripremiti teren, da bi im diplomacija i vojska imale jaču podlogu za djelovanje. Oslonci za to su bili: srpsko državno pravo; ondje gdje ono nije moglo prisvojiti zemlje, posezalo se za argumentom narodnosti, a kad ni taj argument nije mogao prisvojiti neku zemlju, onda je trebalo "izmisliti" odnosno nekako "stvoriti" Srbe među ciljanim stanovništvom, ako ne kod svih, ono kod većine. Glavna ciljana skupina bili su im pravoslavci u susjednim, nesrpskim zemljama, a k zemljama u Austro-Ugarskoj to se pojačalo nakon debakla u pohodu na Bugarsku. Srbijanski je vrh 1848./50. organizirao tajnu mrežu agenata koji su propagirali srpsko ime, naputke dobivali iz samog vrha, tajnost je bila tolika da su samo u vrhu znali za nju, a novčarena je iz tajnih fondova. Agenti su se prikrivali djelatnošću u području kulture. Poznati agenti su bili dubrovački paroh Đorđe Nikolajević i prvak Narodne stranke Stefan Mitrov Ljubiša. Izmišljanje novih Srba sprovelo se poistovjećivanjem pravoslavnog stanovništva i pravoslavne vjere u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, Hrvatsko-slavonsko vojnoj granici te u Bosni i Hercegovini sa srpstvom. Drugi kriterij 'srpstva' bilo je pripadanje stanovnika štokavskom narječju, 'argument' koji je trebao poslužiti i ondje gdje nije bilo pravoslavaca.Poistovjećivanje govornika štokavskog narječja sa srpskim također je bila jednim od metoda kojom se pravdalo prisvajanja hrvatskih zemalja (Benedikta Zelić-Bućan, predgovor u : Mihovio Pavlinović: Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji, Laus, Split, 1994., [3] Tomislav Markus: The Serbian question in Croatian politics, 1848-1918, Review of Croatian History, sv.VI br.1 travanj 2011., str. 168.) I Austrija i Ugarska (osobito za Khuena) su favorizirale srpstvo na štetu hrvatstva, radi discipliniranja opasnih im Hrvata, a stvaranja podloge za širenje na račun Hrvatske.([4] Katičić, Radoslav. Srpski jezik nije štokavski, Vijenac, Broj 427-429, 15. srpnja 2010.; Artuković, Mato. Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884-1902), Naprijed, Zagreb 1991., str. 32-33, 86-349-0257-9). Kubura (razgovor) 09:52, 9. rujna 2016. (CEST)