Razgovor:Primorska Hrvatska (kneževina)

Za Primorsku Hrvatsku bi trebalo stajati kao i na člansku za [[Posavska Hrvatska (kneževina)|Posavsku Hrvatsku] - da je riječ o kasnijem nazivu. U izvorima nema potvrde da se rečena kneževina ikada nazivala Primorskom ili Dalmatinskom Hrvatskom - zvala se jednostavno Hrvatska... Jedini argument može biti to što su Petar Krešimir IV. i Zvonimir u svojim ispravama svoje kraljevstvo nazivali regnum Dalmatiae et Croatiae, ali to je drugi par rukavica.— Prethodni nepotpisani komentar napisao je Codexdiplomaticus (razgovor • doprinosi)

Jednostavno, to je popularni naziv u historiografiji. Netko kome povijest nije struka, a ima dobro opće obrazovanje i znanje opće kulture (osnove povijesti vlastitog naroda svakako spadaju u to) zna za dvije hrvatske kneževine Panonsku (Posavsku) i Primorsku (Dalmatinsku) Hrvatsku. Ovo što si napisao svakako treba dodati u članak, ali ne na početku tj. u zaglavlje. --Flopy ^razgovor 20:16, 25. listopada 2010. (CEST)

Prema Hrvatskoj enciklopediji ("Hrvati" i "Dalmacija")

»U Istri je neprekinutost bizantske vlasti bila najizraženija. Romanski dijelovi Dalmacije vjerojatno su bili pod izravnim nadzorom Bizanta, dok je carska vlast nad unutarnjim dijelovima provincije bila samo po imenu.

Nakon osvojenja Istre (788) i pobjede nad Avarima (796), Karlo I. Veliki krenuo je u osvajanje Dalmacije. Rat je završio 812. Aachenskim mirom, prema odredbama kojega su Karlu pripale Istra i područje hrvatske kneževske vlasti na kopnu, a gradovi Zadar, Split, Trogir, Dubrovnik i Kotor te otoci Krk, Cres, Osor i Rab ostali su u vlasti Bizanta. Istru je Karlo podredio upravitelju s naslovom dux, kojemu je sjedište bilo u Novigradu. Kako bi osigurao granicu prema Panoniji, dux Ivan naseljivao je u Istru Slavene iz Dalmacije i tako osnažio već otprije prisutan slavenski element.

Na hrvatskom kneževskom području (Dalmacija i Liburnija) Franci su ustrojili vlast pod domaćim knezovima, oslanjajući se pritom na ratnički stalež. Arheološki nalazi (ratnička oprema franačkoga podrijetla, ponajprije dugački mačevi) idu u prilog tvrdnji da su se ratnici doselili u Dalmaciju u doba franačko-bizantskog rata, ili su pak tada bili naoružani kako bi ratovali u franačkoj službi. Kada su učvrstili svoju vlast u Hrvatskoj, Franci su započeli pokrštavanje Hrvata i uspostavu crkvenog ustroja na njihovu području. Prema arheološkim nalazima prostor njihova osnovnoga naseljivanja nalazio se između Knina i Nina. Iako nema pisanih izvora koji bi to izravno potvrdili, čini se da su upravo ti ratnici bili ona etnička i socijalna skupina koju potonji izvori nazivaju Hrvatima. Kneza su birali Hrvati, a potvrđivao ga je franački vladar. Prvi poznati knez, Borna, spominje se najprije kao knez Gačana (818), potom kao knez Dalmacije (819) i napokon kao knez Dalmacije i Liburnije (821). Pomogao je vojskom Francima u ratu protiv Ljudevita Posavskoga, kneza Donje Panonije. S vremenom se ime Hrvata proširilo i na dijelove ostaloga pučanstva i postalo oznakom zemlje.

U savsko-dravskome međurječju, gdje u ranome srednjem vijeku hrvatsko ime nije bilo zabilježeno, vladali su knezovi koji su bili podređeni furlanskomu markgrofu. Područje njihove vladavine nazivalo se »zemlja između Drave i Save«. Nezadovoljan markgrofovom politikom, knez Ljudevit podignuo je 818. ustanak koji se proširio na područja od Salzburga do Timoka. Ustanak je završio franačkom pobjedom i Ljudevitovim ubojstvom 823.

Za vladavine kneza Mislava (oko 835 – oko 845) ojačala je moć Primorske Hrvatske na moru i odbijen je napadaj mletačkog brodovlja od hrvatske obale, a Mislav je sagradio i crkvu sv. Jurja u Putalju te premjestio prijestolje iz Nina u Klis.

Knez u Primorskoj Hrvatskoj prvi se put spominje kao vladar Hrvata 852. u ispravi kneza Trpimira (oko 845–864). Iako je i dalje priznavao vlast kralja Italije i rimsko-njemačkoga cara Lotara I., Trpimir je vladao gotovo samostalno; u Hrvatsku je doveo benediktince, koji su širili zapadne kulturne utjecaje. Uspješno je ratovao protiv Bizanta (bizantskih namjesnika u Zadru), Bugara i Mlečana i sa svima je poslije sklopio povoljan mir. U njegovo su doba, najvjerojatnije, uređene granice između Primorske Hrvatske i dalmatinskih gradova. U posljednjoj godini Trpimirove vladavine (864) osnovana je u Ninu biskupija, kojoj se jurisdikcija prostirala nad sveukupnim hrvatskim prostorom.«

 »Za rata bizantskog cara Justinijana I. protiv Ostrogota Dalmacija je ušla u sastav Istočnorimskoga Carstva (535). Upravno i dalje udružena s Pannoniom Saviom, postala je bizantska pokrajina kojom je upravljao prokonzul podložan prefektu Ilirika. Potkraj VI. st., za cara Maurikija, kada je Bizant uspostavljao vojnički ustrojena područja (egzarhati), bila je podređena egzarhu sa sjedištem u Ravenni. Istodobno, tijekom VI. st. trajali su postupni prodori Slavena i Avara na teritorij Dalmacije, a početkom VII. st. njihove postrojbe doprle su do mora. U prvim desetljećima VII. st. bio je razoren velik broj dalmatinskih gradova (Salona, Epidaurum, Delminium i dr.); istodobno se raselilo starosjedilačko romansko pučanstvo. Slavenski doseljenici uskoro su preplavili cijelo područje Dalmacije i susjednih krajeva (osim romanskih gradova). Nestale su tradicionalne granice između pokrajina, a izravan bizantski posjed uključen u Ravenski egzarhat sveden je na uzak obalni pojas gradova i otoka. God. 751. Bizant je izgubio Ravennu (koju su osvojili Langobardi), a područje bizantske Dalmacije (gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor te otoci Krk, Lošinj, Cres i Rab) ustrojeni su u zasebnu Dalmatinsku temu, kojom je upravljao strateg u Zadru. Istodobno je crkvenu vlast imao splitski nadbiskup, koji se smatrao sljednikom salonitanskoga metropolita. Sjeverni dio zaleđa Dalmatinske teme postupno se počeo politički ustrojavati u Kneževinu Hrvatsku, a na jugu su se ocrtavali zametci neretvanskoga, zahumskoga, travunijskog i dukljanskog područja. Aachenskim mirom 812. utvrđena su područja franačke i bizantske vlasti, a povučena granica razdvajala je bizantske gradove od okolne hrvatske zemlje. Rađa se tako novi pojam Dalmacije, koja otada obuhvaća više-manje neodređen pojas zemlje uz more, koji se povremeno suzuje i širi. Od IX. do XI. st. izravni utjecaj bizantske vlasti u Dalmaciji slabi, a sve više jača politički utjecaj susjednih hrvatskih vladara (Tomislav, Stjepan Držislav, Petar Krešimir IV.). «

Još dodajte vladavinu Kneza Borka oko 650-ih. Tako da je po ovome do 790. godine "Panonska Hrvatska" dio Dalmatinske Hrvatske, odnosno Panonia Savia dio Dalmacije i samim time dio Kneževine Dalmacuje i Liburnije do 852. kad se mijenja izme iz "Kneževina Dalmacija i Liburnija" u "Kneževina Hrvatska". Lijep pozdrav, Uspjeh je ključ života (razgovor) 01:48, 27. veljače 2021. (CET)