Razgovor:Pravopis hrvatskoga jezika

Na stranici pravopisna pitanja se više ne mogu postavljati nova pitanja, ali se tamo mogu pronaći brojni korisni odgovori i savjeti.

---

Napominjem da sam iz Zagreba i nikako nisam jezični stručnjak, ali neke riječi u podnaslovu Mali opći dodatak ili kratki jezični savjetnik su me šokirale!!
Na primjer: pripomene, glosar i subkultura.
Valjda treba biti napomene, rječnik i podkultura (zadnja riječ je možda u redu).

To je zvuči potpuno smiješno i u suprotnosti je sa sadržajem tog podnaslova.

Ili možda trebam napisati smešno!? (da ne bude zabune, tu riječ nisam našao u članku)

Tražim pomoć jezičnih stručnjaka.

Pripomena nikako. Glosar je strana riječ, što nedostaje rječniku? Subkultura bi mogla ostati jer je taj leksem dosta raširen (latinizam)... No, ipak je to članak o hrvatskome jeziku. A "smešno" nema veze sa tim, nije sve što je strano odmah i srbizam. --Abyssus 13:32, 1. kolovoza 2006. (CEST)

wikipedizirati

ovo nije članak!

ili ga "wikipediziramo" ili premjestimo na "Wikipedija:Pravopis hrvatskoga jezika" ili na stranicu za razgovor.

imali smo članak o hrvatskom pravopisu (http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Hrvatski_pravopis&redirect=no) ali bio je prepisan. sad nam je ostalo ...ovo. predlažem da tekst preuredimo u wiki-članak. Dubby 04:05, 1. listopada 2006. (CEST)

Sredit ću ja, vjerojatno i napisati iznova ovih dana. --Abyssus 02:04, 2. listopada 2006. (CEST)

molba

Može li negdje kod objašnjavanja etimološkog načina pisanja naći svoje mjesto i uputa da se tako ne izgovara? Jer, ironija je da i neki koji ne vole Vuka, govore ove oblike baš po Vukovom "Čitaj kako je napisano".
Slično i kod stranih imena. Nije ideal što više se približiti originalnom izgovoru. To nije natjecanje tko će ljepše izgovoriti engleski. Smisao je da hrvatski govornik prenese poruku drugom hrvatskom govorniku, kao što su to još naši stari znali, usporedi oblike Wien | Beč npr. --213.202.112.113 11:50, 11. listopada 2006. (CEST)
_{Sorry za anonimnost i event. gnjavažu, sad sam registriran - da se zna. --zrini 16:07, 11. listopada 2006. (CEST)}

---

Jedna napomena: Beč je iz mađarskog Bécs. Smisao nije samo prijenos poruke, korisno je da je hrvatski oblik što bliži izvornom (usp. Mleci - Venecija).

Pozdrav!

--dnik 16:17, 6. studeni 2007. (CET)

Što je ovo?!!? ADMINISTRATORI!!!!!!

Ovo je praktični pravopis, još gore, nije čak ni to... izgleda prepisano! Ovo nije za enciklopediju. Nije neutralno, izlaže samo jedan od dva/n pravopisa koji postoje... nema povjesne perspektive...

Administratori: don't just stand there, operate

--dnik 14:33, 6. studeni 2007. (CET)

Na wikipediji ne pišu članke samo administratori. Pišu ih i drugi suradnici. Nedaj se smesti, ako misliš napisati bolji članak, samo naprijed. --Suradnik13 14:37, 6. studeni 2007. (CET)

---

Nisam mislio na to, nego... brišite, NPOV, premjestite na stranicu za razgovor... --dnik 15:03, 6. studeni 2007. (CET)

Sve to možeš i sam :). Samo naprijed :). Ako je problem u cijelom tekstu, ostavi najosnovnije, da nije prazno, a ostalo premjesti na razgovor, pa polako vraćaj. --Pancho W. Villa (razgovor) 15:35, 6. studeni 2007. (CET)

---

Znam da mogu (i hoću, ili Abyssus će...) ali administratori pregledavaju sve, kako su ovo pustili? Ja napravim neku malu greškicu i odmah svi skoče. Ovo zahtjeva dosta rada. Prema ovome, one brisane/sporne stranice o piscima iz Subotice su mačji kašalj... dođe mi da predložim sebe za administratora...

--dnik 15:39, 6. studeni 2007. (CET)

Jedna ispravka. Administratori nastoje pregledavat sve, ali nekad jednostavno ne stignu. Jedna velika zabluda je što ljudi koji su ovdje povremeno ili samo navrate, misle da su administratori plaćeni. Ne nisu plaćeni. Rade u skladu sa svojim mogućnostima. Nadalje, nisu svi administratori spretni na svakom područjima ljudskog znanja i spoznaje. I na kraju, svaki suradnik je uvijek pozvan ispraviti sadržaj članka, ako misli da je netočan. Ne treba očekivati da će adiministratori sve rješavati. Ovo nije tehnička stvar za koju su potrebni administratori. Ako je trebaš, javi --Suradnik13 15:54, 6. studeni 2007. (CET)

---

Naravno da nisu plaćeni! Tko bi ih platio?! Samo sam se zgražao. Poslije ću djelovati, ok? Hvala na ponudi za pomoć :)

--dnik 16:02, 6. studeni 2007. (CET)

Eto ja sam odgovarao na tvoje zgražanje :) Samo ti djeluj, go for it --Suradnik13 16:07, 6. studeni 2007. (CET)

---

Sve jasno. Naravno, privilegije administratora donose i nezgode da postaju "gromobrani". Eh, svaki dobitak za neki gubitak.

-- dnik 16:13, 6. studeni 2007. (CET)

Mali opći dodatak ili kratki jezični savjetnik

napomena: ovaj dio sam prebacio sa stranice na razgovor, jer po formatu ne spada u enc. članak, međutim, može biti korisno, pa nisam htio obrisati! Ovaj dio je originalno napisao Mir Harven, krajem 2005.     --dnik 15:01, 8. studeni 2007. (CET)

Napisano je nekoliko općih stvari koje su viđene da se, bez ikakve potrebe, trpaju u pravopisnu problematiku, iako im tu nije mjesto.

Pitanje relativno rijetkih riječi što se smatraju zastarjelicama (ili za njih prosječni porabnici nisu ni čuli). To nije pravopisno nego leksičko pitanje. U tim su riječima strukovne za različita područja, one koje ne nalazimo u tisku, rijetko u knjigama i sl. Npr.- pojmovi iz jezikoslovlja (skladnja/sintaksa, oblikoslovlje/morfologija, zvukoslovlje/fonetika, smisloslovlje/semantika,..),...zanatoslovlje/tehnologija, zvjezdoznanstvo/astronomija, ....Tu su i riječi koje smo sretali (auktor, što je i autor, a rabi se zbog razbijanja stilske monotonije; razudba/anatomija, razgloba/analiza, sućina/bit, podmet/subjekt, nu/no ..). Dakle-ti hrvatski arhaizmi su normalna pojava, treba ih rabiti- ali s mjerom. Nije realno da astronomija bude nazvana zvjezdoznanstvom u naslovu, ali ništa loše ako se pojavi u samome korpusu teksta.

Tzv. »srbizmi«. To je složeno pitanje jer se radi o sklopu od bar 3 ili 4 sloja leksema/riječi od kojih su neki nužni u prikazu pojedinih tekstova. Ne bih pisao o sintaksi (najpoznatije je dakanje- »Moram da kažem.«), ni o nizu leksema koji pripadaju raznim funkcionalnim stilovima hrvatskoga (znanstveni, beletristički, novinski, politički,..). Riječ je o izrazima i leksemima koji su lako prepoznati kao srbizmi u običnom hrvatskom (a članci wikipedije su pisani običnim stilom-mogli bismo reći da je većina novinskim stilom pomiješanim s nešto beletrističkoga i znanstvenoga): bezbjednost, istorija, ubijediti, ćebe, zaliv, priliv, podsticati, svakodnevica (taj čak prevladava u tisku !), ..No hrpa je riječi koje su proglašene »srbizmima» a obične su hrvatske riječi s drugim značenjem: mrk, svirep, .... ili su ih kvazipuristi htjeli prognati zbog asocijativnih sveza: raskršće, historija,.... Treba biti oprezan sa »srbizmima» jer je veći dio hrvatski s drugom semantičkom nijansom (»svirep« je u srpskom »okrutan«, a u hrvatskom »izuzetno, perverzno okrutan«). Trebalo bi izbjegavati i tvorbene obrasce što ih je srpski uzeo iz turskoga (imenice na –luk i –džija: bezobrazluk, kamiondžija/bezobraština, kamionaš).

No, najveća gnjavaža suvremenoga hrvatskog nisu srbizmi nego angloamerikanizmi. O toj podugačkoj temi samo dvije pripomene: ti su izrazi rasprostranjeni u popularnoj kulturi (glazba, TV...) i računarstvu. Za hrvatsko računalno nazivlje bi najbolje bilo rabiti Silićev »spelling checker« koji ima prevedenice za većinu računalnih naziva. Najbolje bi bilo da netko stavi taj dio (to je glosar za oko 50-70 pojmova). Glede pop-kulture: tu stvari dolaze i odlaze, pa se hrvatski pojmovi koriste gdje postoje, a gdje ne- to je ionako subkultura koja će proći (kao i razne do sada). Od nepotrebnih anglizama i kvazianglizama bi dobro bilo izbjegavati nenaravnu sintaksu bez genitiva (VIP korisnik- to je isto kao SDP član) i pomodne latinizme/anglizme koji su ušli preko političarskih naklapanja (implementacija, monitoring, ..).

Toliko o leksiku. Sad samo ukratko o pravopisnim načelima (o toj je temi pisano na stranici posvećenoj hrvatskim pravopisima, no, ovdje bih pripomenuo nekoliko stvari koje se inače ne spominju). Teorijsko lingvistički opis jezika dan je u kojih 5-8 disciplina (fonetika, fonologija, morfologija, tvorba riječi, sintaksa, semantika, pragmatika, stilistika, leksikologija, diskurs). Ne postoji opće slaganje-no, teorijski je opis u preko 5, a vjerojatno oko 8 ili više jezikoslovnih grana. Pravopis obično nije među njima, iako se prikazuje u opisu grafijskih sustva (slovopisa). Dakle-pravopis nije fundamentalna jezikoslovna disciplina. Jezik može promijeniti i pismo (turski je odbacio arapsko pismo i usvojio latinicu; mi smo imali i glagoljicu, i ćirilicu/bosančicu i latinicu (raznih oblika))- i svejedno »ostati svoj«.

Politička dimenzija hrvatskoga pravopisa

Zašto onda toliko svađa i sporova oko pravopisa ? I ne samo kod nas, nego i drugdje (Njemačka, Izrael, Srbija,prije Rusija...). Dva su razloga: pravopis je, uz lekseme/riječi, jedini dio jezika koji laici »vide« i nekako razumiju; zatim-pravopis je po naravi konzervativan i ljudi ne vole da se stvari mijenjaju. Hrvatski je pravopis opterećen i povijesnopolitičkom dimenzijom: nametane su razne nehrvatske inačice, poglavito u obje Jugoslavije, pa je pravopis postao nekom vrsti nacionalne iskaznice. U doba NDH Pavelić se fokusirao na pravopis kao glavnu temu hrvatskoga, i uz pogrješne predodžbe o jeziku (o hrvatskom, realno, nije puno znao)- oktroirao je povratak na stariju vrstu pravopisa kakva se stabilizirala oko 1860/70.-1890/1900. Nezgoda je bila u tom što je hrvatski moderni pravopis došao zajedno s »hrvatskim vukovcima«, tj. moderni je pravopis samo inačica »Hrvatskoga pravopisa« Ivana Broza iz 1892. Budući da se Vuk Karadžić »proslavio« svojim negiranjem i minimiziranjem hrvatstva, a ovi »vukovci« su bili obožavatelji njegova »lika i djela«- stvori ose privid da fonološki pravopis (Brozov iz 1892.) nije »hrvatski« nego »srpski«. Radi se o povijesnoj neistini, jer je srpski tradicionalni pravopis »korijenski« (morfološki-kao u Rusa), a hrvatski većinski fonološki (kod Dubrovčana (Džore Držić, Ivan Gundulić...), Divkovića, Kašića, Kačića, Belostenca...). To je pokazao jedan od naših najvažnijih lingvista Stjepan Ivšić u više radova (najpoznatiji je »Etimologija i fonetika u našem pravopisu«, 1938.). Dapače-Broz je bio vrlo umjeren (naši su stari pisali i hrvacki, ljucki, pisaću, govoriću...). Pravopisi ilirski (Gaj, Mažuranić...) i onaj Zagrebačke škole (Šulek, Veber) uglavnom su se temeljili na ideologiji panslavizma zapadnoga tipa i odražavaju češki i općenito slavenski utjecaj i pismu- koji nije na glavnoj crti hrvatskoga pravopisanja. Kao što je dobro rekao Brozović za promjene koje su uveli hrvatski vukovci- ispravne su stvari izveli pogrješni ljudi (pogotovo Maretić). U velikoj većini rješenja Brozov je pravopis odražavao glavnu crtu našega pravopisa, iako je prihvatio i nemali dio rješenja Zagrebačke škole (pisanje imena kao u izvorniku- William, rastavljeni futur: pisat ću). Politička dimenzija pravopisa nije iščezla-dapače, radikalizirala se povijesno promašenom identifikacijom fonološkog pravopisa kao nečeg »srpskog« (prije će biti obratno). Ivšićev primjer koji pokazuje povijesnu utemeljenost fonološkoga načela u hrvatskom pravopisu pjesma je Dominka Zlatarića još iz 1597., te starije spise. Evo toga dijela teksta:

»...Isticanje dra. Marijana Stojkovića, da je fonetski pravopis kod Hrvata samo djelo Vukovo, nije na mjestu. Istina je da je Vuk u početku pisao etimološki, pa je i svoju prvu gramatiku "Pismenicu serbskoga jezika" (1814) napisao etimološkim pravopisom, i da je istom u gramatici uz "Rječnik" iz godine 1818., za koji je upotrijebio i "šokačke" rjecnike, udesio fonetski pravopis. No fonetsko je pisanje bilo u običaju kod Hrvata od najstarijih vremena. Mjesto mnogih drugih dokaza za to prilažem ovdje u prijepisu jednu pjesmu Dubrovčanina Dominka Zlatarića prema originalnom izdanju njegovih pjesama iz godine 1597., preštampanu u SPH (Stari pisci hrvatski) XXI,*

U smrt gospodina Tomka Vodopića

Smrt meni novi plač pripravi i suze,

ka tebe naglo tac, VODOPIĆU, uze,

jer ne imam pokoja, što s tobom općiti

ovdi već neću ja, ni te kad viditi;

zač odkle vrijedni moj ZLATARIĆ cvijet ođe,

ti me sam pri nijednoj zgodi vik ne ođe,

ni te strah zdrža vik, ni druzijeh prijazan,

da meni pomoćnik ne budeš noć i dan.

Ti svakom radosti mojom se veseli,

i svakom žalosti bez himbe dreseli.

Sa mnom te sveđ imah. Ljubežljiv i viran

biješe mi, tijem se zvah pokojan i miran.

Ali me i ti sad prije reda ostavi,

neka me gorki jad i boles zla davi.

Bolim se još dosta dicom tvom i ljubi,

žalosna ka osta pokle te izgubi.

I toj me usili, da tužno sveđ cvijelju,

rodjače moj mili, srčani prijatelju,

a ne ka druga čes: jer si ti u slavi

koju kralj od nebes izbranim pripravi.

(iz "Pjesni u smrt od razlicijeh", štamp. u Mlecima 1597., str. 94; preštamp. u SPH XXI, 155)

u kojem se osim fonetskih primjera, kakvi su označeni u prilogu: ob- > op-, s- > z-, stn>sn, tc>c, dc>c, nb>mb, nalaze i ovakvi: dk>tk (slatka 35, rijetke 153), žk>šk (tešku 151), iz->is- (ishodeći 91, istok 32), raz->ras- (rascviljena 37, raspravlja 16), uz->us- (uspreda 33. uspomena 125), ob->op- (optekal 146,) zs>s (rasap 19, raspa 33, rasjekoše 9. rastavi 27), zš>š (raširat 95), žsk>šk (muški 144), žst>št (uboštvo 92. društvo 118). čb>džb (srdžba 12.19.27.28.43.79.88.120.130.164 i drugdje), stn>sn (usne 87), stb>zb (gozbe 15), zt>st (uljesti 5), tč>č (svečane 42), dd>d (devedeset 162), dt>t (potičeš 13), f'ut. tć>ć (platićeš 28), ts>c (hrvacki 5, bogactvo 8. t. 29) i dr. Tako su eto pisali u hrvatskoj Ateni u zlatno doba njezine književnosti.

A daje opravdano, da se obaziremo i na njezine književnike, mogao bih se pozvati na Dinka Ranjinu, koji je vec godine 1563., u posveti svojih pjesama "knjižniku" Mihu Menčetiću, rekao osim drugoga i ovo: "slidimo ovi put, u koji smo uljezli s pomoću spijevalac, zašto oni svijem nami voci su i oci svakoga razuma" (str. VI; nalnoga izdanja, u SPH XVII], 4).

Da spomenem još samo nešto iz hrvatske pravopisne tradicije. U najstarijoj hrvatskoj ispravi s otoka Brača iz godine 1185., sačuvanoj u ćirilskom prijepisu iz godine 1250., čitamo ime Draško (mjesto Draž'hko), prema čemu je i poslije u hrvatskoj glagoljskoj ispravi iz godine 1490. Drašković (v. Šurmin, Hrv. spom. 9 i 345). Našoj fonetskoj tradiciji odgovara i pisanje Bošković (mjesto Božković), a da se bosanski kralj Tvrtko pisao tako, a ne Tvrdko, to zna svatko, tko je imao prilike čitati njegove isprave Prema tome je jasno, zašto se već odavno u nas spominju Grupkovići, Vlatkovići, Latkovići, pa i Ratkovići. ..»

20. i 21. stoljeće

Ne ćemo detaljno razglabati o hrvatskim pravopisima u zadnjih 100 godina (nema ni potrebe, a ni vremena).

Sadašnji je hrvatski pravopis, kao i svi u ovome stoljeću, temeljen na »Hrvatskom pravopisu« Ivana Broza iz 1892. Jediji je izuzetak morfološki (»korijenski«) iz 1944., djelo Cipre i Klaića (poznatoga kasnije po velikom rječniku stranih riječi). Taj je pravopis kodificirao većinsku hrvatsku tradiciju-od stoljeća 11. Tvorbeni (»korijenski«, morfološki, po nekima morfonološki) pravopis, koji je kod nas bio dominantan od, recimo, 1830. do 1890., u nekim je rješenjima na crti hrvatske tradicije, ali u dobroj mjeri nije, i bliži je češkom i slovenskom (iztok, razsjeći, obćina,..). Doduše, dio je razlikovnih rješenja dobar, te je ušao u sadašnji pravopis (pisat ću, podčiniti,..a sve više i pl. kao dodatci, početci,..). Politički je opterećen nametanjem u doba NDH, no, jezikoslovno je važnije to što nije, u glavnim crtama, primjeren hrvatskomu jeziku niti odslikava cijelu hrvatsku jezičnu povijest, nego samo onu sredine 19. stoljeća.

Brozov je pravopis izdavao i malo mijenjao Dragutin Boranić, te je taj bio na snazi sve do 1950-ih, (uz izuzetak oktroiranoga, u doba šestojanuarske diktature 1929.) kada ga je zamijenio novosadski- nastao u ne baš dogovornoj atmosferi. Iako u tom pravopisu ima i dobrih rješidaba koje su ostale u hrvatskom (razgodci), politička situacija (jugounitarizam) kompromitirala ga je. Babić, Finka i Moguš (B-F-M) su 1971. napisali »Hrvatski pravopis« koji je praktički isti kao Brozov, no, ime (»Hrvatski«) ga je kompromitiralo, pa je uništen-osim nekoliko primjera što su tiskani u Londonu (»londonac«). Anić i Silić (A-S, »ansilan«) pišu 1986. »Pravopis hrvatskog ili srpskog jezika«, moderan u pristupu, no kompromiserski u detaljima (naziv jezika, pojedini »novosadizmi«- otčepiti, potcijeniti,..).

Sloboda i samostalnost doveli su izmijenjeni »londonac« za službeni hrvatski pravopis. Kod nas je formalno na snazi njegovo 4. izdanje iz 1994. (6. iz 2002. je rasprodano). Babić je s Mogušem i Sandom Ham sastavio školsku inačicu toga pravopisa 2005. godine. U međuvremenu su Anić i Silić izdali »Pravopis hrvatskoga jezika«, 2002. Ne ću ulaziti u političke reperkusije i etiketiranja jednih i drugih-jedino nekoliko primjedaba:

a) većina naših medija (novine) piše i dalje po pravopisu iz 1990. To je »londonac«, valjda 2. izdanje, a u preporučenim je rješenjima kao A-S iz 2002.

b) Leksikografski zavod izdaje knjige (Hrvatska enciklopedija, razni leksikoni) po B-F-M, izdanja poslije 1995., tj sada po izdanju iz 2002. Matica hrvatska, Akademija i ostali- miješano. Slično je s izdanjima ostalih izdavača.

Dakle, sada je situacija, realno- blago kaotična. U školi je na snazi B-F-M iz 1994. (4. izdanje) koji dopušta razne dvostrukosti (iako preferira pojedina rješenja). A-S iz 2002. (ili 2001.-nisam siguran) je, više ili manje, supostojeći, no, ne može se reći da se tiska po njemu, nego po inerciji pravopisa iz 1990. Pojedini prevoditelji slobodno odstupaju, u manjem broju slučajeva, od oba pravopisa. No, bitno je sljedeće: sve su razlike relativno malobrojne, i oba su pravopisa samo usavršavanja Brozovog iz 1892. Osnovne ćemo razlike navesti u posebnome poglavlju. No, prije valja reći da postoje i prijedlozi za promjenu upisa jata. Hrvatski lingvist Ivo Škarić je predložio i neke promjene u slovopisu, i u pravopisu, a najpoznatiji mu je prijedlog da se jat piše nerazlikovno. Postoje četiri načina pisanja (u igri):

a) ovaj kojim pišemo (ije/je): bijela svjetlost. Propisao ga je Broz, preko Karadžića, ovaj preko Kačića i nekih starijih hrvatskih pisaca

b) šulekovski: (ie/je): biela svjetlost. Šulek 1870-ih, pa u NDH oktroirao Pavelić.

c) Škarićev prijedlog: (je/je): bjela svjetlost. Na tradiciji nerazlikovanja upisa kod starijih pisaca (npr. Jakova Mikalje)

d) prijedlog da pišemo kao većina Dubrovčana (ie/ie): biela svietlost (tako su pisali, npr. Držić i Gundulić)

Zbog više razloga (»ne diraj ako nije razbijeno«) zadnja 3 nisu prošla, pa pišemo po starom, tj. a).

Sada ćemo izložiti osnovne razlike u dovršenom B-F-M i A-S.

Kratki prikaz pravopisnih dvostrukosti

Glavne se vidljive razlike mogu, ugrubo, opisati na sljedeći način: B-F-M karakterizira jekavizacija plus oblici nominativa množine po pravopisu Zagrebačke škole. A-S je tu u nezgodnom položaju: iako preporučuje »kvaziekavske« oblike, dopušta i hiperjekavske, koje je B-F-M eliminirao. Evo pravila i primjera:

Oblici množine pojedinih tipova imenica

• B-F-M: sve imenice koje završavaju na –tac, -tak, -dac, -dak, zadržavaju »t« i »d« u množini. Jedini izuzetci su tri imenice: otac, sudac i svetac. Tako imamo:

zubatac/zubatci, kokotac/kokotci

patak/patci, podatak/podatci, zadatak/zadatci, petak/petci

jadac/jadci, mladac/mladci, povodac/povodci

redak/redci, predak/predci, iscjedak/iscjedci

I, naravno: otac/oci, sudac/suci, svetac/sveci

Kod A-S imamo sljedeću situaciju: generalo se preporuča ispadanje »t« i »d«, no, dopušta se ako tko već želi:

• A-S

zubatac/zubaci, a može i zubatci

podatak/podaci, a može i podatci

jadac/jaci, a može i jadci

redak/reci, a može i redci

patak/paci, a može i patci

Po njima: otac/oci, može i otci; sudac/suci, može i sudci; svetac/sveci, može i svetci

Jekavski, a ne kvaziekavski oblik kratkoga jata u kraćenju

• B-F-M preporučuje da se u svim oblicima sklonidbe jekavski dugi jat piše kao kratki- osim 4 izuzetka.

Ti su izuzetci izvedenice riječi:

-upotrijebiti (potreba, upotreba, zloupotreba, upotrebljavati, potrebit,..)

-vrijeme (suvremen, vremena, privremen, međuvremenu, vremenitost,..)

-privrijediti (privreda, privredni, privređivati,..)

-naprijed (napredak, napredovati,...-uz jednu iznimku: unaprjeđenje, jer je oblik s »e« zvučao previše ekavski)

U ostalim se karakterističnim riječima dugi jat krati u –je-:

-brijeg (brjegovi, brježuljast, brjegovit,..)

-trijebiti (istrjebljenje, otrjebljenje, istrjebljivati,..)

-trijezan (trjezniji, trjeznoća,...)

-vrijedan (vrjedniji, vrjednota, bezvrijedan, vrjednovanje, zavrjeđivati,..)

-vrijediti (u smislu pozlijediti): (povrjeda, uvrjeda, uvrjedljivo,..)

-krijepiti (krjepak, krjepost, okrjepljivati,..)

-prijek (oprjeka, zaprjeka, preprjeka, prječac, prječi (comp.), prječica, sprječavati, sprječavanje,..)

-grijeh (bezgrješan, pogrješka, grjehota, pogrješiv, grješnik, pogrješno,..)

-crijep (crjepovi, crjepar, crjepić,..)

-crijevo (crjevar, crjevaca, crjevarov,..)

-Srijem (Srjemica, Srjemičin,.)

-strijela (strjelica, odstrjel, strjeljivo, strjelište, strjeljana, strjeličast,..)

-ždrijeb (ždrjebanje, ždrjebati, ždrjebovi,..)

U A-S se svi (osim »crijepa« i izvedenica) preporučeno pišu s »e« u oblicima: bregovi, trezniji, vredniji, Sremica, ždrebanje, grešnik, pogreška, prepreka, sprečavati, strelica, odstrel, ...). No, A-S su ostavili mogućnost da se piše kratki jat i za sve oblike, pa, iako nije preporučeno, može biti i: strjelica, zaprjeka, brježuljak,...no i vrjemena, suvrjemeno, naprjedak, privrjeda, potrjeba, upotrjeba.

Postoje različita mišljenja o rješidbama oba pravopisa, no ovdje se samo navode pravila.

U još je jednom dijelu B-F-M »jekavskiji« (bar potencijalno, jer je Babić pokazao kolebanja iz jednoga u drugo izdanje pravopisa). To su oblici:

-prepisati/prijepis, prenositi/prijenos, prelaziti/prijelaz, prevariti/prijevara, prezreti/prijezir

Te oblike prihvaća i A-S. No, Babić je zatražio da se i ostalih nekoliko imenica piše s –ije-, a ne s –e-:

pregledati/prijegled, premazati/prijemaz, prekinuti/prijekid, predahnuti/prijedah,..dok A-S ima uvriježeno prekid, pregled, premaz, predah. Naravno, oba imaju samo »e« u prepiska, pretvorba,..

I, uz poznato naglašavanje negacije »htjeti« (B-F-M: ne ću, ne ćeš,..; A-S: neću, nećeš,..), to su glavne razlike. Postoje i druge koje se odnose na detalje razgodaka, lijepljenje riječi i sl.-no, ovo je najvidljivije.

Potrebno je naglasiti da se nemali dio naših prevoditelja ne drži strogo ovih propisa, pa ponekad, u cijenjenim prijevodima (Pascal »Misli«, Montaigne »Eseji«, Avicenna »Knjiga naputaka i opasaka«, Rabelais »Gargantua i Pantagruel«, Aristotel (razni tekstovi), Hegel (razni tekstovi), ..) nalazimo i hiperjekavizme, te ignoriranje jednačenja po zvučnosti: griješnik, izrijeka, predhodnik, podkorisnik, podkategorija, predkršćanski, svijesno, pogriješka, krijepost, sredotočba, predočba, svjedočba,..

Razgovor o pisanju pridjeva od stranih imena

Ovaj dio je prebačen iz članka jer tamo zbunjuje, a raspravu je bolje nastaviti ovdje. --dnik ► 15:49, 22. veljača 2008. (CET)

---

Oko ovoga se još naveliko lome koplja. Opisat ću situaciju kad budem imao vremena.

Istina. U zadnje vrijeme se nailazi na prijedloge (čitajući ozbiljnija izdanja) da se još neke inozemne gradove naziva po, ne mogu reći fonetiziranom, nego po ...pohrvaćeno-fonetiziranom obliku (možda se nisam najbolje izrazio, ali po tekstu što ide iza ćete viditi).

Primjerice, slučaj Čikaga (Chicago Ameri izgovaraju otprilike kao Šikegou), Vašingtona (Washington Ameri izgovaraju otprilike kao Uošintn), Marselja (Francuzi otprilike izgovaraju kao Marse:j)...

Napomenit ću da su autori tih članaka ljudi koji zaziru od "Njujork Stok Iksčejndž" i sl., odnosno izbjegavaju upadati u srpski način pisanja. — Prethodni nepotpisani komentar napisao je Kubura (razgovor • doprinosi) 12:58, 5. travanj 2006.

Ne lome se koplja, sve je jasno još od 1971., odnosno - londonca. Tamo se pisalo etimološki do tvorbenoga šava, a onda bi se dodao naš sufiks (-ski, -ški, -čki). Kasnijim izdanjima, točnije, onim iz sredine devedesetih, Babić, Finka i Moguš uveli su i mogućnost fonetizacije. Naime, postoje dva načina pisanja posvojnog pridjeva grada New York: etimološki do tvorbenog šava (newyorški) i fonetizirano (njujorški). Budući da većina ljudi nema blage veze što je uopće tvorbeni šav, često vidim i varijante poput newyorkški koje su apsolutno krive. Tako da je najbolje sve fonetizirati, no, to ovisi o samome piscu. Što god izabrao - neka bude dosljedan, neka u jednom tekstu ne bude njujorški, a u drugome newyorški. Ako je već dopuštena dubleta u pravopisu, izaberite jednu.

A što se tiče tih izuzetaka, to su takozvani egzonimi, odnosno, imena koja smo pohrvatili zbog izravnog ili posrednog dodira s tim zemljama. Tako da imamo - Beč, Atenu, Solun, Rim, a ne Wien, Athinu, Thessaloniki i Romu. Ti se gradovi trebaju tako pisati jer su u skladu s našom jezičnom tradicijom. Tu također ulaze i historicistički egzonimi, oni koji se upotrebljavaju u povijesnome kontekstu. Primjerice: Mleci za Veneciju, Carigrad za Istanbul. Ali i neki naši egzonimi koji su davno zaboravljeni: Jakin za Anconu, Monakov za München, Dražđani za Dresden, Lipisko za Leipzig, Turin za Torino, Gradac za Graz...

Što se pak imena država tiče, za sve imamo uglavnom fonetizirane varijante. Pa čak i za - Kaliforniju. — Prethodni nepotpisani komentar napisao je Abyssus (razgovor • doprinosi) 11:19, 1. kolovoz 2006.

A što se tiče pisanja ostalih riječi, trebalo bi fonetizirati. Mi japanska imena ne pišemo po engleskoj transliteraciji, nego fonetiziramo. Zato je apsolutno krivo napisati Sun Tzu, može samo Sun Cu. Ili pak Macuo Bašo, a ne Matsuo Basho. Isto vrijedi i za većinu ostalih transliteracija. Zato i jest cunami, a ne tsunami. Bez obzira na to što vam neke novine govore. — Prethodni nepotpisani komentar napisao je Abyssus (razgovor • doprinosi) 12:31, 1. kolovoza 2006. (CEST)

Veliko slovo u Crkva

Pogledajte [1]. Glas Koncila jasno razlikuje "crkvu" kao građevinu i "Crkvu" kao vjerničku zajednicu. Kubura (razgovor) 16:19, 24. ožujka 2010. (CET)