Razgovor:Jugoslavija (razdvojba)

Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Jugoslavija (razdvojba).

Ovo nije forum za opću raspravu o temi članka. Pisanje kojemu ovdje nije mjesto može biti premješteno ili uklonjeno.
Postavite novi tekst pod stari tekst. Kliknite ovdje kako biste započeli novu temu.
Potpišite i datirajte svoje komentare dodajući četiri tilde (~~~~).
Novi ste na Wikipediji? Dobro došli! Pročitajte naš uvodni tečaj.

Rad na člancima

Pismohrane:

Razdvajanje?

Mislim da ovaj clanaka definitivno treba razdvojiti na npr.:

Tema je preopsirna, sto jasno pokazuje i posljednja Kuburina promjena.

Možemo ga podijeliti na Prva Jugoslavija i Druga Jugoslavija, dok bi SHS imao preusmjeravanje na prvu, a FNRJ i SFRJ na drugu. --Zmaj 14:40, 18. travnja 2006. (CEST)[odgovori]

Podjela teksta na 2 dijela je potpuno nepotrebna. Zašto tekst ne bi bio napisan kao što su i slični u naprimjer engleskoj wikipediji. U tekst Jugoslavija se prebace samo osnovne činjenice dok se opširnije činjenice nalaze na poveznicama kao potpuno odvojeni tekstovi, slično kao što sam je napravio s Smrt kraljevine Jugoslavije . Ja smatram da jedini mogući problem ove ideje se nalazi u činjenici da su pisci wikipedije maleni Napoleoni koji žele da budu u centru pažnje, da svi obvezno čitaju njihov tekst.--rjecina

Rjecina, ne znam o kakvim Napoleonima govoris, ali se u principu slazem se da se dijelovi teskta odvoje na nove stranice. Ne bi imalo smisla da stranica imena Jugoslavija bude prazna, niti je to itko predlozio. --Ante Perkovic 16:26, 18. travnja 2006. (CEST)[odgovori]

Druga Jugoslavija: datum nastanka i nestanka ==

Ja sam napisao nešto podrobnije o "Drugoj Jugoslaviji", pa sam to, provizorno, stavio kao poseban tekst, mrzilo me sve pregledavati i spajati. Moj tekst je cjelovitiji.

No, problem je ovaj predložak, u kojem se navodi datum nastanka i datum nestanka. To se ne može tako odrediti, država nastaje kao proces. Kako upozoravam u tekstu Druga Jugoslavija, postoji međunarodnopravni kontinuitet između Prve i Druge: Sveznici priznaju i daje Vladu Kraljevine Jugoslavije kao legalnu, za njih ta država još postoji, iako ne može trenutno kontrolirati svoj teritorij (kao i izbjegličke vlade Belgije, Čehoslovačke itd). Onda, 7. ožujka 1945, Josip Broz Tito postaje predsjednik vlade, kralj to odobrava, i tu je kontinuitet.

S druge strane, teško je reći da je 25. lipnja 1991. prestala postojati. To je isto proces, nakon toga Hrvatska i Slovenija prihvaćaju tromjesečni moratorij, dogovara se moguća konfederacija, da je Srbija prihvatila prijedlog, ne bismo mogli reći "e čekaj, samo smo se šalili", pa bi Jugoslavija opstala. Onda, 8. listopada nastaje međunarodnopravnio vakuuum, vodi se rat, da je Srbija pobijedila i JNA okupirala Zagreb, svi bi se složili da Jugoslavija još postoji! Dakle je to proces, koji traje od 25. lipnja 1991. do dana primanja u OUN (travanj mislim?).Fausto 16:49, 30. svibnja 2006. (CEST)[odgovori]

Ma, nitko te ne mrzi. Možda ti se nije dalo. Što se tiče kontinuiteta, tu bi se dalo pričati. Točno je što si rekao po pitanju trajanja Kraljevine, ali... Budući smo sljednici SFRJ i Odluke ZAVNOH-a i AVNOJ-a su nam u Ustavu, oni su nam "jači" argument od savezničkeg izmotavanja, zavlačenja i teškog prihvaćanja o neispunjenoj željici (obnovi kraljevine). Kralj je bio "Ivan bez zemlje". Narodni zastupnici su otpilali kralja na zasjedanjima AVNOJ-a. Zna se kad je bio Dan Republike, a 7. ožujka je bio potpuno nebitni dan, nikakvi značaj mu nije bio pridavan za doba SFRJ. Na koncu konca, pogledajmo slučaj iz današnjice: znamo kad nas je priznala SiCG. Hoćemo li od tada računati nezavisnost Hrvatske (kad već spominješ slučaj kraljeva odobrenja)?
I samo prihvaćanje moratorija je po meni bilo davanje vremena SiCG-i za komadati Hrvatsku; pa ako šta i koliko uspiju ugrabiti... Tu su, hrvatske vlasti učinile prevelik ustupak "međ. zajednici", za kojeg nisu imale ovlasti od strane građana Republike Hrvatske. Da ne bismo slučajno pristali na konfederaciju nakon 25. lipnja? Ma nema šanse! Rekli smo: "Gremo ća!" Teoretski, SiCG mogle su uzeti kredita iz inozemstva na ime SFRJ u kolovozu 1991. za si kupiti rat.opremu u iznosu od 50 mlrd $. Sve šta je učinjeno nakon 25. lipnja, ne može se odnositi na Hrvatsku.
Proces jest bio, ali nezavisnost je onda kad smo je proglasili. Druga je stvar kad nas je tko priznao (Slovenija, Litva, Latvija, Ukrajina, Island, Vatikan, Njemačka, Italija, Švedska, ostatak EEZ, zemlje biv. ist. bloka, Rusija, arapske i islamske zemlje, pa tek onda SAD). A kamoli kad je ono lijeno činovništvo iz UN-a konačno odlučilo kupiti nekoliko metara obojenog platna, izbušiti rupu za jedan stup i nabaviti stolicu i pola metra stola.
A da nas je banda uspila okupirat, za niku stvar bi nam bilo priznanje. Pobilo bi nas sve i onda bi iz SiCG ta tjelesa prikazali kao Srbe koje su ubile ustaše. Kubura 11:52, 31. svibnja 2006. (CEST)[odgovori]

E, vidim da ću morati odustati od ove sintagme "mrzilo me". Pokupio sam to valjda iz srpskih filmova u doba Juge. :)

A glede teme: svašta si napisao, slažem se uglavnom, ali činjenica jest, da se radi o procesu koji traje i postoji neodređeno međustanje, kada rezultat ovisi o međudjelovanju političkih volja i ratnih uspjeha. Hrvatska je PREDLAGALA ugovor o konfederaciji još u kolovozu 1991, da je Srbija prihvatila, bili bismo još u Jugoslaviji; a Stipe Mesič je bio u predsjedništvu tadašnje SFRJ još i kasnije. Hrvatsko političko vodstvo jest imalo mandat za to, jer na referendumu NIJE bilo pitanje "Da li ste za samostalnu Hrvatsku?", nego je bilo zamumuljeno, nešto kao "Da li ste za to da Hrvatska kao samostalna država može stupati u saveze...", meni je onda to užasno išlo na jetra, skoro da nisam ni izašao na referendum. A u studenom 1943. možemo reći da istovremeno postoje TRI države na istoj teritoriji: Kraljevina Jugoslavija, NDH i Demokratska federativna Jugoslavija. Da su sile osovine dobile rat, ova posljednja bila bi samo fusnota u knjigama iz povijesti; a mi bismo vjerojatno danas bili Nijemci. :) A da su Tita zarobili u Desantu na Drvar, vjerojatno bi se obnovila Kraljevina Jugoslavija sa vladom u kojoj je Draža Mihailović ministar vojske.

Fausto 16:06, 31. svibnja 2006. (CEST)[odgovori]

Ne sporim o svojevrsnoj, ako ne praznini, ono o ne-punini :) (eto, sad će nam trebati i matematičari i teorija skupova. Ma tko kaže da matematika i povijest ne gredu skupa?).
Znam i da smo predlagali konfederaciju ostalima, još puno prije (oko godinu i pol prije lipnja 1991.). To je bilo dosta rašireno i među nama običnim Hrvatima, ne samo među hr. vlastima. Bezobraznost velikosrpskih jugoslavenčina i jugounitarista (iz ostalih ne-HR i ne-SLO republika) nas je natjerala na okretanje prema nezavisnosti. Potvrdu za ovo se može viditi iščitavajući dnevni tisak. Službena politika vlastiju u SFRJ je bila "nikakve konfederacije" i sl.. Primjerice, ekipu šta je onda bila u JNA, JRM, RV su indoktrinirali na nastavi voj.-pol. odgoja da "nijedna konfederacija nije opstala, nije sigurna...".
Ali, ako hoćeš, možemo staviti redak: "primljena u UN/članica UN" (ipak je on najmjerodavnije međunarodno upravno tijelo) sa pripadajućim nadnevkom. Što bi bilo trebalo napraviti i za ine države. Pozdrav ti, Kubura 16:37, 31. svibnja 2006. (CEST)[odgovori]

Ovako: Neka ostane 20. studeni 1943. kao dan nastanka, ali trebalo bi staviti oznaku * i objašnjenje "Drugo zasjedanje AVNOJ-a" negdje dolje (dakako, Drugo zasjedanje zaslužuje i poseban članak). U tekstu pok istaći da je postojao nejasni međuperiod, a definitivno je završen 29. studenoga 1945, kada je na 3. zasjedanju AVNOJ-a ukinuta monarhija, proglašena republika, federacija i socijalističko drušveno uređenje.

Glede pak datuma nestanka, mislim da nikako ne odgovara 25. lipnja 1991. jer odluka nije bila konačna, nego 8. listopada.--Fausto 11:49, 2. lipnja 2006. (CEST)[odgovori]

Isti narod

Slovenci ne mogu biti braća Hrvatima i Srbima,zato što je slovenski jezik toliko različit od hrvatskog i srpskog,a Slovenci toliko bogatije kulture i razvijenije civilizacije nego Srbi.Od rata među "braćom",ni Hrvati i Srbi nisu isti narod.--Josip

Nebih se slozijo da srbi i hrvati nisu jedan te isti narod. To je u stvari narod rastrgan izmedju dvije vijere. Hrvati i Srbi su postali su narodi kao posledica Dijelovanja velikih carstava.

Slazem se. Nasi su preci skupa lovili mamute. A onda su se podijelili u narode. --Tycho Brahe 13:47, 8. rujna 2006. (CEST)[odgovori]

Ja mislim da si ti jos na nivou da lovis Mamute. — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 213.244.194.73 (razgovor • doprinosi)

Zamisli se dobro ako si jednom takvom suradniku kao što je Tycho to rekao. Onda ti još moraš otkriti vatru, a kotač ti je vremenski dalek kao nama naseljavanje Kuiperova pojasa. Kubura 19:53, 30. rujna 2006. (CEST)[odgovori]

Isti narod samo razlicita vjera. Sta oznacava jedan narod (jezik i kultura),a to imaju juznoslavenske zemlje. Juzni slaveni su lovili kao vukovi u coporima, medutim zapadne sile su razrusile taj copor. Sada je svaki vuk prepusten sam sebi, na zalost. (Smiljan) — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 84.41.107.103 (razgovor • doprinosi) 00:53, 4. travanj 2009.

Govoriš "na žalost", a Južne Slavene pišeš malin sloviman.
Veliš "jedan narod (jezik i kultura)"????
Pa ali si i ti bia u onega šamana na tretmanu? Kubura (razgovor) 02:43, 4. travanj 2009. (CEST)

Godina nestanka

Postoje neke nedoumice oko toga kada je Jugoslavija točno prestala postojati, ali to je formalno pitanje. Svakako, to je bilo 1991. Bila je to država južnih slavena, osim Bugara, i s pravom je to ime nosila. Tzv. "Treća Jugoslavija" je državna zajednica koja je pokušala lažno, i uzaludno, nositi isto ime; kao da se npr. udruže Rusija i Bjelorusija i nazovu se "Savez svih slavenskih naroda".--Fausto 13:53, 30. rujna 2006. (CEST)[odgovori]

Animacija

Zgodna je ova animacija s postepenim raspadom, samo mi se čini da je unutar BiH "Republika Srpska" nacrtana manjom, nego što je u stvarnosti!--Fausto 16:21, 14. studenog 2006. (CET)

Je, fali malo oko Šipova. --Tycho Brahe 11:52, 17. studenog 2006. (CET)

Službeni jezik Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije

Troimeni narod. Narod derogiran na pleme, pa se govori o plemenicima i suplemenicima. Jezik je troimen, kao i narod. Od 1929. inaugurira se jugoslavenstvo, vjerojatno i u jezičnim pitanjima. Goran 03:17, 20. veljača 2007. (CET)

Ova država postojala je službeno sve do početka 1946. odnosno do proglašenja Ustava FNRJ. U vremenu od 29. i 30. 11. 1943. do sporazuma Tito-Šubašić imali smo paralelne uprave, jednu priznatu, drugu ne priznatu. Nakon toga jedinstvo uprave pod starim nazivom ili nekim kompromisnim nazivom same Vlade ali države je drugo pitanje. Istražiti. Goran 03:17, 20. veljača 2007. (CET)

Dakle Ustav FNRJ došao je 31. siječnja 1946. - to znači da je tek tada odlučeno da neće biti monarhističkoga ustroja. Prije toga Ustava bilo je rečeno da će narod odlučiti. I odlučio je, ali tek s 31. siječnjem 1946. (formalistički). Goran 02:06, 22. veljača 2007. (CET)

Narod je bio troimen, barem se to tako govorilo onda. Na isto troplemstvo su pristali mnogi političari. Jezik je bio također troimen Goran 00:37, 25. veljača 2007. (CET)

Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole kraljevine S.H.S. s kratkim tumačenjem i objašnjenjem, Zagreb, 1929. Dakle i prije banovine Hrvatske. Goran 01:30, 27. veljača 2007. (CET)

Pogledaj si i na nesretnu englesku wiki: http://en.wikipedia.org/wiki/Kingdom_of_Yugoslavia srpsko-hrvatsko-slovenščina.

Isto http://www.digital.nbs.bg.ac.yu/razno/ustav/index-scc.html

Goran 02:09, 27. veljača 2007. (CET)

Albansko pitanje

Triba precizirat prve probleme u socijalističkoj Jugoslaviji sa albanskim nezadovoljstvom.
Problemi nisu bili započeli 1981., kako je stajalo u članku (zato san ga zakomentira'), nego još koncem 1960-ih.
Ovaj podatak nije nikakvi rekla-kazala, nego je to bilo dilon gradiva u sridnjoškolskoj knjizi iz marksizma i socijalističkog samoupravljanja, izdanje u 2. polovici 1980-ih. Kubura 09:57, 20. veljača 2007. (CET)

Datum nastanka

Molim suradnike da više ne mijenjaju datum nastanka FNRJ, nego da to pitanje najprije rasprave ovdje u razgovoru. U protivnom, bit ću prisiljen zaključati stranicu za sve osim administratora dok se to pitanje ne riješi. Dakle, molim da ovdje zainteresirani suradnici donesu svoje argumente, potkrijepljene citatima. Na temelju toga odlučit ćemo koji ćemo datum staviti u članak. Osobito se to odnosi na suradnike BokicaK i Goran. Hvala!--Donatus 07:35, 27. veljača 2007. (CET)

Argumenti za 29. studenoga 1945.

E, ispašće da smo se mi još svađali i da je bio neki žestok rat izmena :) My side of the story... Ja sam u osnovnoj i srednjoj školi učio da je FNRJ stvorena 29. 11. 1945. i taj da se slavio kao Dan Republike. E, sad, ovde sam prvi put video da je FNRJ nastala 31.01.1946., a Goran je kao dokaz za to stavio da je ustav usvojen 31.01.1946., što nije sporno, ali to ne dokazuje da je država tada proglašena, već ustav, a kako piše lepo u dokumentu, ustav je donela Ustavotvorna skupština Federativne Narodne Republike Jugoslavije, što direktno implicira da je ta država već nosila to ime. A ako bismo se držali da je usvajanje ustava prekretnica, onda je Crna Gora još uvek [1] deo Savezne Republike Jugoslavije, koja ne postoji već 4 godine. Dalje, na internetu nigde nisam našao nešto što bi osporilo moju tvrdnju, a njegovu potvrdilo. --BokicaK 09:09, 27. veljača 2007. (CET)

Ispravi naslov, Bokice. Na grbu SFRJ je pisalo 29. studenog 1943.. 1943., ne 1945..
Drugo, SRJ ne postoji pod tim imenom 4 godine, ali pravno ne postoji više od pri nepunu godinu dana. Kubura 09:19, 27. veljača 2007. (CET) U svakom slučaju, uzea bih nadnevak od Dana Republike za točan. Jer, ako ćemo gledati druge pravne stvari, ka' što je Ustav, onda bismo mogli gledati kad je zapravo DFJ bila priznata međunarodno. A to ni bilo odmah. Kubura 09:19, 27. veljača 2007. (CET)

29.11.1943. na grbu se odnosi na datum Drugog zasedanja AVNOJ-a, ali kao Dan Republike se slavio 29.11.1945. Komentar za Ustav Crne Gore je samo da se pokaže koliko im je zastareo ustav i da se to ne uzima u obzir. --BokicaK 09:41, 27. veljača 2007. (CET)

Ustav je pravni akt neke zemlje, kojim ona samostalno uređuje svoj pravni sustav i vlastita tijela te odnose među njima (i još štošta drugo). Datum donošenja ustava nikako se ne može uzeti u obzira kao dan postanka nekog međunarodnog subjetka (dakle države), jer to ne mora biti (a najčešće i nije) isiti dan. Uzmemo li za primjer RH, primjenjivajući princip dana donošenja ustava kao dana postanka države, to bi značilo da se on osamostalila 22. prosinca 1990., dakle na dan donošenja Božičnog ustava, te da se svakom promjenom ustava rađala i nova država (što je apsolutno netočno). S druge strane, usporedimo li to s primjerice Velikom Britanijom, tada bi se dalo zaključiti (ako se držimo dana donošenja ustava) da ona uopće nije država jer nema pisani ustav u formalnom smislu. Dakle, poanta je da se danom postanka neke države uzima onaj dan kada je nekakvo predstavničko tijelo građana, ili koje uživa podršku građana, te koje je priznato od strane drugih međunarodno priznatih subjekata - proglasilo (donjelo deklaraciju ili sl.) nezavisnu državu (iako nije to tako jednostavno definirati). Ustav, izbori (...) samo su posljedica proglašenja države, a i država može opstati i bez formalnog ustava. Sad vi iz toga zaključite koji se datum uzima kao dan osnutka FNRJ (koliko se ja sjećam to je 29.11.1943.)--Suradnik13 10:51, 27. veljača 2007. (CET)

Uzea si mi rič iz usta. Tia san spomenit slučaj hrv. Ustava. Kubura 10:55, 27. veljača 2007. (CET)

Ponavljam: FNRJ je osnovana 29. 11. 1945. Pre tog datuma je bila DFJ. 29.11.1943. je bilo zasedanje AVNOJ-a. Na tom zasedanju je zabranjen povratak kralju Petru II u zemlju dok se na referendumu ne odluči da li će država biti republika ili monarhija --BokicaK 11:04, 27. veljača 2007. (CET)

Argumenti za 31. siječnja 1946.

Dan Republike slavio se dva dana 29. i 30. 11. što više podsjeća na Jajce. Ukoliko bi bilo 29. bilo 30. dolazio na neradni dan praznik bi se produžio za jedan ili dva dana. Vrlo vjerojatno smo učili razno razne stvari u osnovnoj i srednjoj školi, ali jedno su učenja, a drugo su dokumenti. Predpostavljam da su tadašnji režimski povjesničari u Srbiji više naglašavali 29. 11. 1945., jer se u Deklaraciji o proglašenju FNRJ (neki govore o Deklaraciji o proglašenju republike pod nazivom Federativna Narodna Republika Jugoslavija) ne govori o Sandžaku, a govori u Odluci Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu, pozivajući se na pravo svakog naroda na samoodređenje, uključujući pravo na otcjepljenje ili na ujedinjenje sa drugim narodima, u skladu s tadašnjim stavom Kominterne i druga Josifa Visarionovića Staljina (izvornoga prezimena Džugašvili (transliterirano)).

Postoji velika mogućnost da se Dan Republike slavio u spomen na oba datuma jer je 29. 11. 1943. Jugoslavija proglašena za državu, a 29. 11. 1945. za republiku, i jedan i drugi put federativnu, s tim da se u Jajcu izričito temelji na najpunijim demokratskim pravima, od čega se odstupa 29. 11. 1945. u Beogradu.

A sad malo o pravnoj strani problema. Naime točno je u članku o Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji napisano kako ona postoji tek od privremene Vlade DFJ stvorene temeljem drugog sporazuma Tito-Šubašić, ali nije točno da ukoliko se želi naglasiti kontinuitet DFJ da se prvo donosi neka deklaracija o imenu i obliku vladavine te da se isto smatra onda kontinuitetom.

Očito je da tadašnja kompartija nije htjela ostati pri zasadama Jajca te ostaviti najpuniju demokraciju i federativnost kao temelje države koja se upravo zvala prema tim odrednicama DFJ. Time se nisu zadovoljile one snage koje su željele republikanstvo kao temeljnu odrednicu ili još bolje narodno republikanstvo. Vjerujem, nemam potvrdu, da su razmatrali i naziv DFRJ i to osobito oni kojima je naziv država bio na srcu. Takvi su nažalost propali.

Žalosno je što se sadašnja Republika Srbija ne poziva u preambuli svoga Ustava na Veliku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja Srbije (gdjegdje zvanu Velika antifašistička narodno-oslobodilačka skupština Srbije ili samo ASNOS), naravno i na Kraljevinu Srbiju, Knjaževinu Srbiju i neke druge važne odluke iz povijesti Srpskoga naroda.

To ću povezati s našim Ustavom koji je 1990 doživio dvije skupine amandmana te donošenjem Ustava od 22. 12. 1990. jedne cjelokupne, organske promjene.

Mi ovdje govorimo i o nastanku i o nazivu. Na primjeru Hrvatske. Odlukom o stavljanju na javnu raspravu Nacrta amandmana LIV do LXIII na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske od 11. 1. 1990. ("Narodne novine", br. 2/90 od 17. 1. 1990.) predviđena je javna rasprava do 31. 1. 1990., zatim je tu Odluka o proglašenju Amandmana LIV do LXIlI na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske od 14. 2. 1990. ("Narodne novine", br. 7/90. od 17. 2. 1990.) i Odluka o proglašenju Ustavnog zakona za provođenje amandmana LIV do LXIII na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske od 14. 2. 1990. ("Narodne novine", br. 7/90. od 17. 2. 1990. i 11/90. od 20. 3. 1990.). Njima se još u vrijeme jednostranačkog društveno-političkog sustava vrlo malo izmijenio Ustav SRH.

Nakon toga i prvih višestranačkih izbora te konstituiranja novog saziva Sabora Socijalističke Republike Hrvatske 30. 5. 1990. imali smo Odluku o stavljanju na javnu raspravu Nacrta amandmana LXIV do LXXII na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske od 29. 6. 1990. ("Narodne novine", br. 28/90. od 30. 6. 1990.) kojom je javna rasprava određena do 20. 7. 1990. Temeljem rasprave donijeta je Odluka o proglašenju Amandmana LXIV. do LXXV. na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske od 25. 7. 1990. ("Narodne novine", br. 31/90. od 28. 7. 1990.) te Odluka o proglašenju Ustavnog zakona za provođenje Amandmana LXIV. do LXXIV. na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske (iste NN) kojim je određeno da se zakoni i drugi propisi i opći akti organa društveno-političkih zajednica usklade s prethodno navedenim Amandmanima do 30. rujna 1990. Ustavnim zakonom određeno je da Amandmani stupaju na snagu onoga dana kada ih proglase Vijeće udruženog rada, Društveno-političko vijeće i Vijeće općina Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, što se dogodilo 25. 7. 1990. i od tada se temeljem Amandmana briše riječ "Socijalistička", uvodi institucija predsjednika Republike umjesto predsjednika Predsjedništva Republike, institucija Vlade umjesto Izvršnog vijeća Sabora, te institucija ministra umjesto sekretara, kao i druge bitne promjene, ukinute su zajednice općina. Dakle od tada je naziv Republika Hrvatska, do njega se došlo ustavnim promjenama, točnije drugim ustavnim promjenama 1990. godine. Trećim ustavnim promjenama donijet je novi Ustav Republike Hrvatske, 22. 12. 1990.

Tek nakon "kronološki" drugih ustavnih promjena mogli su se donositi zakoni kao što je Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o područjima općina u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj od 9. 11. 1990. ("Narodne novine", br. 47/90. od 14. 11. 1990.), stupio za 8 dana, kojim se briše iz naziva zakona riječ "Socijalističkoj", a općini Kardeljevo mijenja naziv u općina Ploče.

Ima puno dokaza i za jednu i za drugu tezu 29. 11. 1945. v. s. 31. 1. 1946. Ukoliko se odlučimo za jedinstvo DFJ s FNRJ onda ćemo postupiti kao i Wikipedija na engleskome jeziku. Tamo se kao početak FNRJ uzima 1946. Zašto? Samo zato da bi produžili trajanje DFJ. Ne! Nego iz razloga što su Saveznici priznali DFJ 20. 5. 1945. Velika Britanija, a 28. 5. SAD i 29. 5. SSSR. Ali u nazivu DFJ nije bilo određenja prema obliku ustroja (republika/monarhija). Tito je pristao na ukidanje dotadašnje vlade - Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ, samo na našoj wiki piše netočno KNOJ), stvaranje privremene Vlade DFJ u koju ulaze članovi Vlade Kraljevine Jugoslavije (također prestala postojati 7. 5. 1945.). Očito je da je stvaranje Vlade DFJ bilo taktiziranje kojom je Tito postigao priznanje Saveznika pa je mogao raditi što ga je volja. Ali na izborima 11. 11. 1945. glasovalo se za Ustavotvornu skupštinu DFJ. To je njega smetalo te je odlučio napraviti prekid s tradicijom DFJ i napraviti Deklaraciju od 29. 11. 1945. Bila je to Ustavotvorna skupština, pa koga briga što još nisu imali Ustav, te su proglasili novi naziv već postojeće i priznate države DFJ, reći će neki. Ali tu ima još jedan značajan trenutak. Postojanje države Jugoslavije prema Odluci AVNOJ-a 29. 11. 1943. koju su zbog njenoga najpunijeg demokratizma i federalizma nazivali DFJ, mada ne postoji precizan podatak od kada to su je tako počeli službeno nazivati. Većina uzima od 29. 11. 1943. - što nije precizno. Federalne države već su preciznije jer je Jugoslavija po odluci 29. 11. 1943. država i federacija čiji su elementi države. Tako se, prema Dušanu Bilandžiću, federalne države - članice federacije konstituiraju slijedećim redom:

Slovenija kao Federalna Država Slovenija odlukama Prvog zasjedanja SNOS-a (Slovenski narodnoosvobodilni svet) u Črnomelju (slovenski genitiv Črnomlju), 19. 2. 1944.
Hrvatska kao Federalna Država Hrvatska odlukama Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom, 8. - 9. 5. 1944.
Bosna i Hercegovina kao Federalna Država Bosna i Hercegovina odlukama Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sanskome Mostu 30. 6. - 3. 7. 1944.
Crna Gora kao Federalna Država Crna Gora na Prvom zasjedanju CASNO-a (Crnogorske antifašističke skupštine narodnog oslobođenja) u Kolašinu, 14. - 15. 7. 1944.
Makedonija kao Federalna Država Makedonija na Prvom zasjedanju ASNOM-a (Antifašističkoga sobranja narodno osvoboditev na Makedonija) u Prohoru Pčinjskom (sada dio Srbije), 2. 8. 1944. Izvorno: (mak.) Antifašističko sobranie na narodnoto osloboduvanje na Makedonija.
Srbija kao Federalna Država Srbija na Prvom zasjedanju VANOS-a (Velika antifašistička narodno-oslobodilačka skupština Srbije, gdjegdje zvana samo ASNOS tj. Antifašistička skupština narodnog oslobođenja Srbije ili Velika ASNOS ili VANOSS) u Beogradu 11. 11. 1944.

I sama KPJ izvršila je svoju organizacijsku federalizaciju osnivanjem Komunističke partije Makedonije 1943., Komunističke partije Srbije 1945. i Komunističke partije Crne Gore i Komunističke partije Bosne i Hercegovine 1948.

Što sam time htio reći? To, da ukoliko zauzmete stav da DFJ prije 7. 5. 1945. nije postojala i da nakon privremene Vlade DFJ od 7. 5. 1945. do 29. 11. 1945. zbog fuzije Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije kao vlade federalistički i demokratski uređene države Jugoslavije te drugoga dijela Vlade Kraljevine Jugoslavije, prestaje utjecaj KPJ na tu privremenu Vladu, ona više nije temeljena na odlukama AVNOJ-a i odlukama parlamenata i vlada federalnih država - članica federacije, ona je odstupanje od Narodno-oslobodilačkog pokreta i slično, onda Vi morate imati argumente za takvo što. Većina povjesničara novijeg datuma uzima za početak FNRJ donošenje Ustava kao najlegitimnijeg načina iskazivanja republikanskog ustroja i kraja monarhije odnosno bolje rečeno koketiranja s monarhijom. U jednom novijem djelu, zborniku Hrvati i Poljaci : narodi daleki i bliski, Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu - FF Press kao nakladnici (urednik Damir Agičić), Zagreb, 2003. nalazi se članak Tvrtka Jakovine, dr. sc., ponajbolji poznavatelj i proučavatelj povijesti Hladnoga rata. Članak "Od Tita do Badintera. Periodizacija povijesti DFJ/FNRJ/SFRJ (1945.-1991.)" donosi prikaz autora iz prije 1990., enciklopedija, leksikona, prikaz autora poslije 1990. i većina ih kaže upravo FNRJ od 1946. i to autori kako istočno tako i zapadno od Drine. Iako i u samom članku postoje raznorazne pogrješke.

Spomenula se tu i nezavisnost. Ako se uzme da je DFJ prije 7. 5. 1945. postojala i započeta 29. 11. 1943. u Jajcu onda je to nezavisnost. Država Jugoslavija kao "nova" se proglasila te nije osjećala potrebu za kontinuitetom s Kraljevinom Jugoslavijom. Čak je sve zakone i propise koji su vrijedili stavila izvan snage. Onda ona DFJ od 7. 5. 1945. do 31. 1. 1946. nije dovođenje Države Jugoslavije u svezu s Kraljevinom Jugoslavijom. Onda nije bila potrebna Deklaracija o proglašenju FNRJ koja se istina dogodila 29. 11. 1945. ili je ipak bila potrebna? Za nezavisnost nije potrebno nečije priznanje, niti se može opozvati kakvim moratorijem, pogotovo ako se ne nasljeđuje ništo od prethodne vlasti.

Kako je Kraljevstvo SHS bilo privremeni naziv do Vidovdanskog Ustava i naziva Kraljevina SHS. Kako je Od Ustava iz 1963. naziv SFRJ, tako je ako je kontinuitet od 29. 11. 1943. i Države Jugoslavije - Nove Jugoslavije - kasnije iskristalizirane DFJ do 7. 5. 1945. i nakon 7. 5. 1945. onda je FNRJ samo naziv u kontinuitetu i računa se od u proceduri dobivenog Ustava FNRJ (31. 1. 1946.) Ili ćemo komplicirati. Ili će sve biti puno jednostavnije i Dan Republike će se i dalje bilježiti (u povijesnim knjigama) kao 29. i 30. 11., a ne samo 29. 11.

Prijevod Odluke AVNOJ-a

Od sada na Wikizvoru: Odluka drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu -- Goran 00:54, 22. ožujak 2007. (CET)

Gorane, mi se ne bavimo kad je država nastala, mi raspravljamo kada je država promenila ime i postala republika. Vi ste ovde iskomplikovali sebi život sa Druga Jugoslavija. Država je promenila ime i uređenje 29. novembra 1945. Dozvoli da te citiram: Bila je to Ustavotvorna skupština, pa koga briga što još nisu imali Ustav, te su proglasili novi naziv već postojeće i priznate države DFJ... Dalje, objašnjeno ti je gore zašto se proglašenje Ustava ne može smatrati za dan nastanka države. --BokicaK 09:13, 1. ožujak 2007. (CET)

Nije meni ništa objašnjeno. Objašnjenje Suradnika13 o Ustavu vrlo je manjkavo. Pogledaj si naslov (glavni naslov) raspravlja se nažalost i o nastanku jer je to nametnuto od strane Administratora. Drugo je naziv a drugo je nastanak Goran 02:08, 2. ožujak 2007. (CET)

A što je manjkavo o ustavu? Rado ću nadopunit odgovor, ako postoje još neka pitanja. --Suradnik13 13:46, 2. ožujak 2007. (CET)

Neću se uključivat u raspravu o danu postanka Jugoslavije, jer mi se u ovom trenutku ne da istraživati povijest. Ali ono na što se moram osvrnuti to je primjer Hrvatske, jer ovdje baš i nisu do kraja iznesene sve činjenice. Hrvatska je kao međunarodnopravni subjekt postala 8. listopada 1991. To je zaključila i Badinterova komisija u jednom od svojih mišljenja. Toga dana je Sabor RH donio Odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ (detaljnije Politika Hrvatske). Ovi amandmani na Ustav SRH, kao i samo Božični ustav, doneseni su dok je RH bila u sastavu SFRJ. Sam naziv države nije bitan s aspekta međunarodnog prava. Primjera za to se može u povijesti naći mnogo. Posljedni je raspad Zajednice SiCG. Srbija je nastavila pravni kontinuitet zajednice (dakle nije nova država), dok je CG nova država. Primjer Burme, koja je promijenila ime u Mianmar (i dalje postoji kao država, samo s novim imenom). Tu su i primjeri država koje su se u jednom trenutku nazivale Republika, a zatim samo imenom (sad mi na pamet pada Gruzija, ako se ne varam. Ako povežemo to sa Jugoslavijom, tada ne možemo govoriti o istoj državi, nego o dvije - kraljevini i federalnoj republici, bez obzira što nose isto ime. Stoga članak treba razdvojiti --Suradnik13 10:39, 1. ožujak 2007. (CET)

Najnovije za 31. siječnja 1946.

Sasvim je jasno da se članak o Jugoslaviji mora podijeliti u najmanje dvije cjeline, i to prema načelu zadnjeg službenog naziva. U slučaju Kraljevine, zadnji je naziv Kraljevina Jugoslavija, na čiji članak treba biti preusmjerena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. - 28. lipnja 1921.). Isto tako Druga Jugoslavija treba početi 29. studenoga 1943. na koju se preusmjeravaju DFJ, FNRJ i SFRJ s tim da treba naznačiti da je stara Jugoslavija bila aktivna sve do 31. siječnja 1946. kad joj prestaje svaka de iure kontrola nad stanjem u Jugoslaviji. Također treba naglasiti da je razdoblje od 7. ožujka 1945. do 31. siječnja 1946. formalno razdoblje podijeljene odgovornosti kralja Jugoslavije preko svojih Kraljevskih namjesnika u novoj državi DFJ koja još nije bila ni sasvim republikanskoga ni sasvim monarhističkoga ustroja i Vlade DFJ na čelu s predsjednikom Vlade DFJ Josipom Brozom Titom. Postojali su NOO koji su obnašali lokalnu vlast u zemlji, postojale su federalne države kao teritorijalni oblici DFJ, ali je postojala i Kancelarija Kraljevskih namjesnika kao i uopće pravni institut Kraljevskih namjesnika na koje je kralj prenio svoje ovlasti u samoj Jugoslaviji. DFJ je imala svoj Vrhovni sud, dinar DFJ, Državnu centralnu biblioteku, Telegrafsku agenciju nova Jugoslavija - "TANJUG", jedan od zanimljivih detalja je i Zakon o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti i Pravilnik za izvršenje prethodno spomenutog zakona. To je prijelazno rješenje moglo postati i trajno - da se nije krenulo putem centralizacije, sovjetizacije i td. Dakle da ponovim država nije proglašena 29. 11. 1945., već 29. 11. 1943., a 31. 1. 1946. samo je kontinuitet od 29. 11. 1945. godine. DFJ prije 7. ožujka 1945. i DFJ od 7. ožujka 1945. do 31. 1. 1946. nisu nikakav kontinuitet s Kraljevinom Jugoslavijom, već jedan odvojen politički i državotvorni pokret koji je izrastao iz komunističkom revolucijom prožetog NOB-a. Kraljevski namjesnici mogli su samo promatratiti, a dopredsjednik dr. Ivan Šubašić čekati najpovoljniji trenutak za ostavku i napuštanje Beograda. Mogla je država nositi ime kakvo je god željela ali se ime mijenja kroz postupak promjene Ustava ili u ovom slučaju donošenja istoga. Da sad ne otvorimo i detaljnu raspravu o pojmu Deklaracija i pojmu Odluka. Odluka je puno čvršći temelj, zato je deklaracijom od 29. 11. 1945. naznačen put kojim će DFJ ići, putem republikanskog ustroja i narodnog predstavništva kroz jednostranačje Narodnog fronta Jugoslavije pod patronatom Komunističke partije Jugoslavije. Moguće je kako je značenje riječi deklaracija u području Srbije i Crne Gore nešto drugačija nego u području Hrvatske.

Danom donošenja Ustava FNRJ formalno je i konačno, izvršno i pravomoćno prekinuto koketiranje s kraljem a Kraljevina Jugoslavija formalno ugašena. Kraljevina Jugoslavija nije bila formalno ugašena u travnju 1941.

Treba razriješiti i gordijski čvor vezan uz ime, tj. naziv. Amandmanima na Ustav SR BiH i oni su prestali biti SR i postali R BiH. Nakon toga Dayton je donio naziv BiH bez odrednice Republika. Ustavom se mijenja naziv kada se nasljeđuje određena prava. Kada se ne nasljeđuje onda to nema veze. R CG bila je i u SRJ i u DZSiCG, R CG je i danas, u slučaju da R CG želi promijeniti ime u samo CG to bi se činilo u postupku promjene Ustava. R CG nije nova država kako to neki predstavljaju ona nasljeđuje SR CG i ZAVNOCGiB, ona nasljeđuje 24. neovisnu zemlju Svijeta iz 1878. Knjaževinu Crnu Goru, ona nasljeđuje doba Vladikata, doba Kraljevine Duklje, tj. Dukljanskoga kraljevstva i mnogo toga više. Laži su da je RS stara država, ona je preuzela DZSiCG, ali očito nije preuzela antifašizam kao glavnu odrednicu društva. I kao krajnja napomena, moje sudjelovanje vezano uz ovu temu nema veze s mojim političkim oprjedjeljenjem, da smo na čistom.

A što se tiče međunarodnoga prava, danas se vrlo lijepo vidi kako je ono fleksibilno te prema tome 8. listopada 1991. je samo naša odluka od našeg na Ustavu RH temeljenog referenduma 19. svibnja 1991.. Naša odluka je tu presudna, a ne međunarodno priznanje, druga naša odluka je prva odluka o raskidu državno-pravnih sveza od 25. lipnja 1991. Sve su te odluke značajne, a Badinter je tu najmanje značajan. -- Goran 21:31, 11. ožujak 2007. (CET)

Naziv u Deklaraciji i naziv u Ustavu

U Deklaraciji je naziv Federativna narodna republika Jugoslavija. U Ustavu je naziv Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Vidi Prva stranica Odluke o proglašenju Ustava FNRJ. Goran 02:06, 18. ožujak 2007. (CET).

Početna stranica Odluke o proglašenju i objavi Ustava FNRJ na Wikizvoru -- Goran 00:54, 22. ožujak 2007. (CET)

Prilozi za povijest socijalističkoga razdoblja

6 posebnih pravnih sustava do 1928., a u građanskopravnom području do 1941. godine. 1) Srbijanski za područje Srbije, Kosova, Malog Kosova i istočne Metohije, te Vardarske Makedonije i sjevernog (gornje bande) Sandžaka Novog Pazara bez enklave Međurječja (Sastavci) koja pripada Bosni i Hercegovini. 2) Crnogorski za područje Crne Gore, zapadne Metohije, južnog (donje bande) Sandžaka Novog Pazara. 3) Bosanskohercegovački (Austro-Ugarski) za područje Bosne i Hercegovine, zajedno s Klekom i Sutorinom. 4) Hrvatski (Ugarski) za područje Hrvatske i Slavonije sa Srijemom do Zemuna. 5) Madžarski (Ugarski vrlo sličan Hrvatskoj inačici) za područje Bačke, Banata, Baranje te Međimurja i Prekmurja. 6) Austrijski (poseban za svako područje) za područje Dalmacije s Bokom od Kotora te Kastavštinom sa Sušakom i za područje Slovenije (Kranjska, Koruška, Štajerska).

Stari pravni sustavi Kraljevine Jugoslavije bili su proglašeni za ne vrijedeće, te se stvarao novi pravni sustav. Sudovi su mogli suditi samo po novom zakonodavstvu, običajnom pravu te onim odredbama starih zakona koje nisu bile u suprotnosti s revolucionarnim karakterom novog pravnog sustava u nastajanju. Sudovi su u nedostatku pravnih normi izravno koristili staro pravo kao vrijedeće, umjesto isključivo i samo kao pravno pravilo. Praksa izravne uporabe staroga prava, zabranjena je uskoro. Pritom je osobito došao do izražaja Odjel za sudstvo i upravu ZAVNOH-a koji je od kolovoza 1943. obavljao funkciju najvišeg sudišta za Hrvatsku i koji je zauzimao stajalište da se zakoni stare Jugoslavije mogu primjenjivati samo kao pravna pravila i samo u onim područjima koja nisu novim zakonima i pravnim pravilima bila određena, odnosno u nedostatku nove pravne norme i samo ako nisu u suprotnosti s Narodno-oslobodilačkom borbom. Stajalište Odjela za pravosuđe ZAVNOH-a (kasniji naziv odjela) prihvaćeno je odlukom br. 132. koju je AVNOJ donio 3. veljače 1945.

Zadaci i ustrojstvo Narodno-oslobodilačkih odbora, te Objašnjenja i uputstva za rad NOO-a u oslobođenim krajevima poznatiji kao [Foča|Fočanski] propisi iz veljače 1942. bili su prvi oblik propisa kojima su NOO proglašeni za privremena tijela uprave. Razlikuju se seoski, općinski i kotarski NOO-i, iako u Hrvatskoj već postoje i okružni. Proglasio ih je Vrhovni štab Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije. NOO-i su preuzeli dužnosti prijašnjih odbora Narodno-oslobodilačkoga fronta Jugoslavije, a opstali su za vrijeme cijeloga Drugog svjetskoga rata i neposredno poslije. Već od rujna 1942 Komunistička partija Jugoslavije smatra NOO-e stalnim tijelima vlasti i temeljem novoga državnog ustrojstva koje je u nastajanju.

Glavni štab Hrvatske uključivao i područje Završja, odnosno Tropolja (Duvanjsko, Glamočko, Livanjsko) te cjelokupni Srijem. Od delte Neretve nije bilo potpuno jasno tko je imao zapovjednu i upravnu ovlast i tamo je NOB počeo kasnije. S obzirom na kasniju odluku AVNOJ-a o uspostavi Bosne i Hercegovine u granicama Berlinskoga kongresa 1878. godine, očito je kome je pripadala upravna i zapovjedna ovlast nad Dubrovačkim područjem.

Iz tih razloga stvoren je na prvome sazivu u Bihaću 26. i 27. studenoga 1942. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije kao opće političko tijelo i zametak najvišeg zakonodavnoga i upravnoga tijela. AVNOJ je imenovao svoj Izvršni odbor koji upravlja tijelima nove vlasti na oslobođenim i privremeno oslobođenim područjima koji preuzima poslove Privremenoga upravnoga odsjeka pri Vrhovnome štabu. Ipak Izvršni odbor nije se još smatrao vladom jer je takva postojala u prognanstvu. Radom Vijeća upravljalo je Predsjedništvo, koje je sazivalo sjednice i Vijeća i Izvršnog odbora. Tada je istaknuto bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti, te osuđena podrška okupatoru i petoj koloni.

Oružane snage dobivaju naziv Narodno-oslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije (NOV i POJ), iako se Narodno-oslobodilački front osobito razvio na području Hrvatske, a njegovi članovi su se međusobno nazivali gerilcima (gerilom). Nakon ovog je preustroja u općoj uporabi naziv partizani.

16. lipnja 1943. osnovano je u Otočcu Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske koje je prjedložio Inicijativni odbor ZAVNOH-a u Ponoru u ožujku 1943. ZAVNOH preuzima ovlasti nad NOO-ima i donosi Pravilnik o radu NOO-a.

AVNOJ se na drugom zasjedanju 29. i 30. studenoga 1943 proglasio za vrhovno rukovodstvo i izvršno predstavničko tijelo. Izvršni odbor postaje Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije - privremena vlada, ima resor vanjske politike. Vladi Kraljevine Jugoslavije u izbjeglištvu oduzeto je pravo predstavljanja Jugoslavije, kralju Petru II. Karađorđeviću zabranjuje se povratak u zemlju, s tim da se pitanje unutarnjeg uređenja riješi voljom naroda poslije oslobođenja. Zanimljivo ova zabrana ukinuta je u Republici Srbiji, ali nije ukinuta u ostalim državama sljednicama SFRJ. Svi ugovori i sve obaveze koje su u inozemstvu sklopile odnosno preuzele izbjegličke (ranije prognaničke) vlade proglašeni su za ništave. Potvrđene su odluke Slovenskog narodnoosvobodilnog odbora (ranije Osvobodilna fronta, kasnije Slovenski narodnoosvobodilni svet) o priključenju Slovenskoga primorja Sloveniji i odluke ZAVNOH-a o priključenju Istre, Rijeke, Kvarnera, Zadra, dalmatinskih otoka, kao i dalekih pučinskih jadranskih otoka te drugih područja Hrvatskoj. I najvažnije proglašava se buduća izgradnja Jugoslavije na demokratskom federativnom principu kao državna zajednica ravnopravnih naroda.

U Topuskom, 9. svibnja 1944. ZAVNOH je na trećem zasjedanju donio Deklaraciju o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske, godinu dana prije prihvaćanja UN-ove Povelje i četiri godine prije nego li su Ujedinjeni Narodi donijeli Opću deklaraciju o pravima čovjeka. Donesene su i druge odluke ustavotvornog značaja, najvažnija odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske na zasjedanju AVNOJ-a, zatim odluke kojom se ZAVNOH proglašava vrhovnim zakonodavnim i izvršnim narodnim predstavničkim tijelom te najvišim tijelom državne vlasti Demokratske Hrvatske. Zanimljivo je kako se tada još ne govori o Federalnoj Hrvatskoj niti Federalnoj Državi Hrvatskoj, što je izgleda došlo kasnije.

Na Teheranskoj konferenciji od 28. studenoga do 1. prosinca 1943. odlučeno je da se od tada pruža najveća moguća podrška NKOJ, a Britanija je povukla svoje misije iz kralju odanih oružanih četničkih skupina. Tiro izravno razgovara dva puta s Churchillom i jednom sa Staljinom.

Ali Velika Britanija, SAD i SSSR još su priznavale Vladu Kraljevine Jugoslavije u Londonu. Nakon prvog sastanka predsjednika kraljevske vlade dr. Ivana Šubašića, bana banovine Hrvatske i predsjednika NKOJ Josipa Broza Tita došlo je 16. lipnja 1944. na Visu, iako tada nije stvorena zajednička Vlada.

Nezadovoljan razvojem oko zajedničke Vlade i ne prihvaćanjem povratka kralja Winston Churchill je na Moskovskoj konferenciji od 9. do 24. listopada 1944. postigao dogovor sa Staljinom o podjeli utjecaja na prostoru Kraljevine Jugoslavije u omjeru 50 : 50. Britanci počinju pritisak za stvaranje zajedničke Vlade koja se stvara nakon drugoga sporazuma Tito - Šubašić u Beogradu 1. studenoga 1944. Sporazumom se potvrđuje međunarodni kontinuitet Jugoslavije, osniva se Kraljevsko namjesništvo i određuje struktura jedinstvene Vlade, potvrđuje demokratsko i federativno ustrojstvo, odlučuje se o proširenju sastava AVNOJ-a, te se prepušta volji naroda da poslije rata odredi oblik vladavine.

Zakoni iz tog vrjemena:

Sporazum Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i Kraljevske jugoslavenske vlade od 16. lipnja 1944.
Sporazum Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i Kraljevske jugoslavenske vlade od 1.11.1944.
Ukaz o prijenosu kraljevske vlasti na namjesnike
Ukaz o postavljanju Kraljevskih namjesnika
Ostavka Kraljevske jugoslavenske vlade Dr. Šubašića
Ostavka Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije
Ukaz o obrazovanju (ustroju) vlade
Zakon o ukidanju člana 5., 6., 7. i 8. Odluke o Vrhovnom zakonodavnom i izvršnom narodnom predstavničkom tijelu Jugoslavije i Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije kao privremenim organima vrhovne narodne vlasti u Jugoslaviji za vrijeme narodno-oslobodilačkog rata
Zakon o raspuštanju Nacionalnog komiteta Jugoslavije
- Službeni list DFJ br. 11. iz 1945.
Zakon o ustrojstvu Kancelarije Kraljevskih namjesnika
- Službeni list DFJ br. 44 iz 1945.

Ipak pred kraj rata (1944. - 1945.) KPJ je pristala na pritiske Saveznika da prizna izbjegličku vladu, s obzirom da nije dirao u njezinu upravljačku ulogu u NOVJ, tijelima vlasti i Narodnom frontu Jugoslavije kao općoj političkoj narodnoj organizaciji - stranci.

Na Konferenciji u Jalti (poluotok Krim) održanoj od 4. do 11. veljače 1945. Saveznici su se složili da se sporazum Tito - Šubašić pretvori u stvarnost. 7. svibnja 1945. osnovana je zajednička Vlada kao privremena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije pod predsjedništvom Tita i dopredsjedništvom Šubašića. Demokratsku Federativnu Jugoslaviju Saveznici su priznali 20. svibnja 1945. Velika Britanija, 28. svibnja 1945. Sjedinjene Američke Države i 29. svibnja 1945. Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.

U ožujku 1945. NOVJ (NOV i POJ) preustrojeni u Jugoslavensku armiju (JA).

10. kolovoza 1945. AVNOJ je proglašen za privremenu Narodnu skupštinu DFJ.

11.11.1945. Održani su izbori za Ustavotvornu skupštinu. Postojale su dvije kutije, jedna kutija za listu Narodne fronte i jedna kutija bez liste. Zapravo se odlučivalo o tome hoće li se republikanski ili monarhistički ustroj odnosno koga građani hoće za vlast. Hoće li narodnu vlast koja se dokazala u borbi ili hoće povratak na staro. Građanin je dobio kuglicu koju je ubacio u kutiju, sve se provodilo pod nadzorom "revolucionarne vlasti u nastajanju" te se pomno osluškivalo u koju kutiju pada kuglica. Građanin je stavio kuglicu u jednu od ruku i zatim stavio obje ruke u kutije, lijevu ruku u lijevu kutiju i desnu ruku u desnu kutiju, zatim je ispustio kuglicu te izvadio ruke iz kutija i pokazao biračkom odboru.

Rezultati su ubrzo bili poznati, dopredsjednik privremene Vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, Dr. Ivan Šubašić, bivši ban banovine Hrvatske dao je ostavku na svoju dužnost prije samih izbora, također ostavke su podnijeli i jedan dio građanskih političara imenovanih za članove AVNOJ-a nakon sporazuma Tito-Šubašić.

29. studenoga 1945. sad već konstituirana kao Ustavotvorna skupština DFJ donijela je Deklaraciju o proglašenju Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Ustavotvorna skupština DFJ postala je tako Ustavotvorna skupština FNRJ i donijela 31. siječnja 1946. Ustav FNRJ.

Nakon proglašenja Ustava FNRJ Ustavotvorna skupština FNRJ nastavila je djelovati kao Narodna skupština FNRJ.

Goran 21:33, 11. ožujak 2007. (CET)

Prijevod Deklaracije o proglašenju Federativne narodne republike Jugoslavije

Prijevod deklaracije je na Wikizvoru: Deklaracija o proglašenju Federativne narodne republike Jugoslavije -- Goran 00:54, 22. ožujak 2007. (CET)

Ne službeni nazivi prije DFJ

Bilo bi ih dobro navesti, negdje. Npr. Ako bi ih navodili u članku o DFJ to bi bilo čist' u redu, jer je članak mali. Npr. već zaboravljeni nazivi: nova Jugoslavija (vidi odluku o stvaranju Tanjuga iz 1945), s drugog zasjedanja AVNOJ-a. država Jugoslavija, kasnije Demokratska Jugoslavija, često se koristilo i Federalna Jugoslavija (ova zadnja dva da bi se naglasio karakter buduće države, temeljen na odluci u Jajcu). Bilo bi šteta da ti nazivi ostanu samo na stranici za razgovor. -- Goran 01:04, 15. travanj 2007. (CEST)

Država 1918-2006

Uvod je promašen i zato sam osporio točnost. Jugoslavija nije bila jedna država, to valjda ne trebam objašnjavat, već nekoliko njih. Kraljevina Jugoslavija se naziva tek od 1929. tako da baš i nije točna godina 1918., a još manje 2006. --Suradnik13 (razgovor) 16:45, 9. svibanj 2008. (CEST)

Razdvojba

Prije više od dvije godine predložena je podjela članka, no u tom vremenu nije se našao nitko spreman (ili sposoban) isto učiniti. Kako je članak bio poprilična salata svega i svačega, podijeljen je na četiri dijela (dvije države i njihove pripadajuće povijesti).

Sad je ovaj članak razdvojba na gore navedena dva članka plus treći SR Jugoslavija koja nema previše veze s prve dvije, ali ime je tih desetak godina (1992.-2003.) bilo vrlo slično pa....

Imena prva dva članka (u ovom trenutku) nisu ujednačena (prvi sam nazvao Kraljevina SHS - Kraljevina Jugoslavija, što nedvosmisleno i jasno označava o čemu se radi, a drugom sam privremeno ostavio naziv Druga Jugoslavija). Mislim da bi se drugi članak trebao zvati DFJ - FNRJ - SFRJ (po načelu kako je nastao naziv prvog članka), ali jutro je pametnije od večeri. Speedy Gonsales 06:09, 13. srpanj 2008. (CEST)

Uf, sad tek vidim obrazloženje. Slažem se da je potrebna razdvojba, ali ne slažem se s nazivom DFJ-FNRJ-SFRJ, kao i s ovim prvim za Kraljevinu, jer tako se ne imenuju članci na wikipediji. Naime, na wikipediji postoje preusmjeravanja. Slijedom toga predlažem odabrati jedan naziv, a sva druga preusmjeriti na taj. Dakle za prvu Jugoslaviju predlažem naziv Kraljevina Jugoslavija, a za drugu SFRJ, jer su se ti nazivi najduže zadržali i bili su posljednji prije kraja tih država. Slično se vodila polemika s Kneževinom/Kraljevinom Crnom Gorom - ista država, samo se promijenio naziv. Stvarno nema smisla ugurati sve nazive u ime članak, jer bi se time stvorio presedan, pa bi sve države koje su ikad mijenjale naziv u svojoj povijesti, morali imenovati na taj način. --Suradnik13 (razgovor) 09:45, 13. srpanj 2008. (CEST)

Dogovoreno. Speedy Gonsales 15:05, 13. srpanj 2008. (CEST)

Za novi članak: Jugoslavija

Jugoslavija je bila država nekoliko južnoslavenskih i drugih naroda, koja je s različitim državnim ustrojem i geopolitičkim sastavom postojala od 1918. (službeno od 1929.) do 2003. , najdulje pod srbijanskom dinastijom Karađorđevića (1918.–1941.; formalno do 1945.) i pod komunističkom vlašću (1945.–1991.).^[1]

Nastala je nakon I. svjetskoga rata (1. prosinca 1918.) ujedinjenjem kraljevina Srbije i Crne Gore s Državom SHS. Prvotno se nazivala Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, potom od 1920. do 1929. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i konačno od 1929. Kraljevina Jugoslavija. U monarhijskom razdoblju vladari su bili kralj Petar I. (do 1921.), kralj Aleksandar I. (1921.–1934.) i kralj Petar II. (1934.–1945.; zbog njegove maloljetnosti vlast je 1934.–1941. imao knez Pavle). Od osnutka 1918. bila je izražena srbijanska prevlast u državnim ustanovama, zasnovana na centralističkom uređenju i tumačenju ujedinjenja kao kontinuiteta srpske države. Nova je država uskoro uspostavila nove unutarnje granice koje su bile neprirodne, niti su poštivale povijesne granice. Bile su skrojene na štetu drugih naroda, da bi se stvorila srpska većina i u krajevima koji nisu imali nikakvu povijesnu svezu sa Srbijom. Bila je osporavana federalizacija, koju su posebice zahtijevale hrvatske stranke. Nije bila omogućena politička afirmacija manjinskih naroda (Bošnjaka, Makedonaca, Crnogoraca i dr.). Rapallskim ugovorom iz 1920. Italiji su priznati Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez općine Kastav), Zadar, otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža (s pripadajućim manjim otocima). Rimskim ugovorima 1924. Italiji je priznata i Rijeka. Vladajući režim u Kraljevini SHS već je imao mnogo osobina fašizma, što je osobito iskazalo kad je proglašena Diktatura 1929 godine. Ta je diktatura nazivana u literaturi monarhofašistička diktatura (t.zv. balkanski fašizam). Ustavna monarhija obnovljena je oktroiranim ustavom 1931., no nasilna narav režima nije se mnogo umanjila. Srbijanski hegemonizam naposljetku je okrenuo Srbe iz krajeva zapadno od Drine protiv Srbije, jer su financijskim sustavom bili zakinuti i oni, pa su ušli u savez s hrvatskim strankama. Rješavanje hrvatsko-srpskoga odnosa, kao ključnoga državnog pitanja, pokušano je 1939. sa stvaranjem Banovine Hrvatske.^[1]

U II. svjetskom ratu Jugoslavija je nakon što je već bila uvela neke antisemitske zakone, prišla Trojnim paktom Osovinskim silama, jer je željela doći do grčkog teritorija koji su joj one nudile. Nakon puča u organizaciji Engleske koji je sproveden da bi Osovinske sile izgubile jedan sebi odan režim, Osovinske sile vojnim si putem osiguravaju jugozapadno krilo za planirani napad na SSSR. Treći Reich i fašistička Italija i Mađarska napadaju i pripajaju djelove te države, a u napadu pasivno sudjeluju Rumunjska i Bugarska, jer je s njihovih teritorija napadnuta Jugoslavija. U ostatku bivše države Osovinske sile uspostavljaju marionetske države: Srbiju kojoj je na čelu bio general Milan Nedić, veći dio današnje Hrvatske i skoro cijela današnja BiH potpadaju pod Nezavisnu Državu Hrvatsku, od Crne Gore napravljen je protektorat. I te marionetske države bile su pod vojnom okupacijom Njemačke i Italije, a djelovi tih marionetskih država bili su pod posebnim okupacijskim režimom. Kralj i vlada izbjegli su u inozemstvo. Antifašističku borbu predvodila je Komunistička partija Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tita. Na zasjedanjima AVNOJ-a 1942. i 1943. antifašistički pokret donosi program poratnoga državnog uređenja.^[1]

Od 1945. Jugoslavija je pod komunističkom vlašću, kao Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ; 1945.), Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ; 1945.–1963.) i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ; 1963.–1991.). Mirovnim ugovorima nakon 1945. Jugoslaviji je priznata većina teritorija izgubljenih prljavim diplomatskim igrama 1920-ih. Titova Jugoslavija nije priznala unutarnje granice iz Kraljevine Jugoslavije. Išlo se za granicama iz vremena iz doba prije Kraljevine SHS. Kriteriji po kojima su uspostavljene republičke granice uvijek su izvedeni na način da se išlo na štetu Hrvatske. Makedoniji i Kosovu je priznat subjektivitet, Sandžaku koji je imao svoj ZAVNO nije, Boka kotorska je izostavljena iz imena pa je nakon ZAVNO Crne Gore i Boke ostala samo Crna Gora. Višestranački izbori koji su organizirani na pritisak međunarodne zajednice da bi Jugoslavija dobila međunarodno priznanje nisu bili to što su trebali biti. Nisu bili ni slobodni niti su održani u atmosferi ravnopravnosti i slobode izražavanja mišljenja. Jugoslavensku federaciju (od 1945.) činilo je šest republika: BiH, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Slovenija, Srbija (Vojvodina, a postupno i Kosovo postaju srbijanske autonomne pokrajine). Tih se dva desetljeća Jugoslavija nije mnogo razlikovala od ostatka istočnog bloka. Boljševički političko-gospodarski model bio je slijepo kopiran, a Tito se Staljinu suprotstavio tek kad ga je ovaj odlučio podložiti pod svoju kontrolu, kao što je to napravio u ostatku istočne Europe. Tek tad, silom prilika Titova se Jugoslavija otvorila Zapadu, čija pomoć joj je bila prijeko potrebna. Jugokomunistički režim provodio je ograničenu liberalizaciju sredinom 1960-ih (nakon pada Rankovića), kad je ponovo bio na rubu bankrota. Zato je dopustio odlazak radnika u inozemstvo, rješavajući tako problem velike nezaposlenosti i tehnološkog zaostajanja, računajući na inozemne doznake radnika na "privremenom radu u inozemstvu". Jugoslavija je posebice olakšala davanje putovnica Hrvatima, da bi hrvatski narod što više iselio iz Jugoslavije i oslabila mu se biološka snaga, čime bi se otvorila vrata za namjere velikosrpskih krugova. Liberalizacije su izdržale još malo početkom 1970-ih; tijekom 1971. i 1972. obračunao se s nacionalno-demokratskim težnjama (Hrvatsko proljeće, smjene u vodstvu Srbije), a 1974. osnažuje suverenitet republika uvođenjem konfederalnih sadržaja. Negativnom selekcijom u Hrvatskoj postavljeni su tvrdolinijaški kadrovi koji su sprovodili politiku hrvatske šutnje, odnosno neopiranja svim nepravednim politikama i mjerama saveznih vlastiju. 1980-ih politička su sučeljavanja republičkih vodstava oko pitanja državnoga uređenja, političkoga pluralizma i dr.; osnaženi su različiti nacionalni zahtjevi te unitarističko jugoslavenstvo, uz težnju Srbije za političkom dominacijom.^[1]

Sve netolerantniji stav Srbije, indoktriniranje Srba protiv Hrvatske, Hrvata, Slovenije, Slovenaca i Albanaca, jačanje jugounitarističkih struja i velikosrpstvo koje se iskazivalo u različitim modalitetima, suspendiranje suvereniteta Vojvodine i Kosova, pučistički preuzeta vlast u Crnoj Gori i Vojvodini, kao i višedesetljetno nerazumijevanje za hrvatsko-slovenske probleme u "vječno nerazvijenim" republikama koje su razvile gospodarsko-političku strukturu koja je funkcionirala na parazitski način jer je unaprijed računala na davanja razvijenih republika premda su razvijene republike gubile rast i počele gospodarski padati, sve je bilo veće nezadovoljstvo postojećim sustavom kod razvijenih republika, Hrvatske i Slovenije. Sve otvoreniji ispadi srpskog ekspanzionalističkog nacionalizma u konglomeratu s jugounitarističkim filosrpskim snagama osobito je izazivao gnjev u Hrvatskoj, kojoj je cvijet inteligencije u hrvatskom proljeću i za najbezazlenije zahtjeve za promjenom bio zatvoren i proganjan uz najteže optužbe.^[2] I komunističke i nekomunističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji bile su protiv takve Jugoslavije, osim tvrdih jugokomunista. Premda su Hrvatska i Slovenija, nakon demokratskih promjena iskazale političku volju biti i u takvoj Jugoslaviji ali s konfederalnim uređenjem, velikosrpske snage nisu pokazivale zanimanje za suživot i suradnju. Ohrabrene iz inozemstva, i nakon dva desetljeća priprema za osvajački pohod protiv Hrvatske i Slovenije, jugounitaristički i velikosrpski krugovi odbacuju svaki razumni prijedlog. Nakon srbijanskog embarga na slovensku robu, i pokušaja opstruiranja organiziranja demokratskih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji, kao i pokušaja proglašenja ništavnim tih izbora, velikosrpsko-jugounitaristički konglomerat snaga potpaljuje oružanu pobunu hrvatskih Srba a zatim radi navlačenja Hrvatske u rat, vojno napada Sloveniju. U isto vrijeme na sve načine opstruiraju rutinsku smjenu u Predsjedništvu SFRJ kojem je na čelu trebao doći hrvatski član, koji bi bio prvi nekomunistički predsjednik. Uskoro velikosrpske snage vrše vojnu agresiju na Hrvatsku uz sveopće ocrnjivanje Hrvatske u inozemstvu po svim kanalima. Tijekom 1991. sve je jasniji proces raspada SFRJ. Makedonija na vrijeme prepoznaje opasnost i odlučuje se za suverenost, dok u BiH politička naivnost, kunktatorstvo i djelimično filosrpstvo u muslimanskih političara rezultiraju presporom reakcijom BiH, koja se pokazala kobnom. Hrvatima u BiH velikosrpska opasnost bila je sasvim jasna, jer su suosjećali sa sunarodnjacima u Hrvatskoj. Pripremljenost b-h. Hrvata spasila je BiH od velikosrpske okupacije i genocida. Na nespremnu BiH velikosrpske snage vrše agresiju i uskoro izbija BiH. Od 1992. do 2003. naziv Jugoslavija bio je zadržan u imenu srbijansko-crnogorske državne zajednice (Savezna Republika Jugoslavija)^[1], ali ta Jugoslavija nije bila jedina sljednica SFRJ, nego samo jedna od sljednica. Srbija to osporava sve do danas.

↑ ^a ^b ^c ^d ^e Hrvatski obiteljski leksikon - Jugoslavija Dopušteno je korištenje ili citiranje pojedinih članaka u dijelovima ili u cjelini uz naznaku izvora. Ostala autorska prava zadržava Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
↑ Tito je optužio Vladu Gotovca da želi Hrvatsku Pavelićevog tipa!

[HOL-1] Hrvatski obiteljski leksikon - Jugoslavija Dopušteno je korištenje ili citiranje pojedinih članaka u dijelovima ili u cjelini uz naznaku izvora. Ostala autorska prava zadržava Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

[2] Tito je optužio Vladu Gotovca da želi Hrvatsku Pavelićevog tipa!

[1]

[2]