Prijeđi na sadržaj

Razgovor:HNK Cibalia Vinkovci

Stranica ne postoji na drugim jezicima.
Izvor: Wikipedija
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku HNK Cibalia Vinkovci.
Rad na člancima
Pismohrane:

Molim zaštititi članak zbog vandalizma!!!!!!! Man Usk 15:11, 14. veljača 2008. (CET)


{{uklopi razgovor}} {{wp+}} {{wikipedizirati}} {{priča}} {{fansite}}


Tekst je dobar, ali nije primjeren wikipediji. Treba ga stilski preraditi da moze na enciklopediju. --Ante Perkovic 02:20, 18. lipanj 2007. (CEST)


Povijest

[uredi kôd]

Dostupna literatura upućuje na činjenicu da se nogomet u Vinkovcima igrao i prije 1919. Naime, prije prvog svjetskog rata vinkovački su studenti, kao i u drugim mjestima, dolazeći za praznike iz studenskih središta Beča, Graza, Budimpešte, Zagreba sa sobom donijeli čudni kožni predmet ispunjen zrakom. S takvom loptom igralo se na prikladnim mjestima, ponajviše na livadama, i to bez poznavanja svih pravila nogometne igre. Nogomet tada nije veliki broj pristalica jer su se mnogi bavili nekim popularnijim i razvijenijim sportovima.

Tijekom prvog svjetskog rata nogomet kratko zamire, ali već mladi se preko sportskog i kulturnog društva Hrvatsko sokol, uključuju u razne sportske kolektive, među kojima nastaje i nogometna sekcija. Na temelju toga 1919. nastaju organizirani klubovi ŽŠK (Željeznički športski klub) i GŠK Cibalia. Budući da je tada rad klubova bio vrlo težak dolazi do spajanja ovih klubova u jedinstveni, ŽGŠK Cibalia, koji djeluje od 1920. do kraja Drugog svjetskog rata. Nogometaši Cibalije u prvim godinama svoga postojanja ostvaruju vrijedne rezultate, među kojima su najvrednija prva mjesta Zagrebačkog nogometnog saveza, koji obuhvaća klubove od Zemuna do Šibenika, Osječkog nogometnog saveza te naslov prvaka pokrajine. Osnivači ŽGŠK Cibalia su studenti i omladina. Najzaslužniji su svakako Slavko Janković i Mišo Zambeli. Prvi predsjednik kluba bio je Đuro Topalović, a većina nogometaša bilo je ujedno i u Upravi, odnosno vodstvu kluba. Nekoliko godina poslije Cibalije, nastaje nogometni klub Herta, no taj kolektiv djeluje samo nekoliko sezona. Početkom 1925. osniva se RŠK Sloga koja uz Cibaliju vodi glavnu riječ na području Vinkovaca i okolnih mjesta. Osnivanjem radničkog športskog kluba Sloga, stvara se rivalstvo između dvaju vinkovačkih klubova te se postiže napredak u smislu razvijanja nogometa.

Prije drugog svjetskog rata osnivaju se i drugi klubovi, kao što su ŽAK i Zanatlija. Nogomet se igra na trima nogometnim igralištima koja pripadaju Cibaliji, Slogi i ŽAK-u. Uz to, igra se i na livadama poput Vašarišta, Slavije, Jajare, Kolonije, Zrinski. Prema nazivima livada, imena su dobili i mali neregistrirani klubovi. Organizirane su utakmice i turniri, s kojih su oni najtalentiraniji nogometaši završavali u Cibaliji i Slogi. Upravo tako su ponikli Jure Mravunac, Ivan Božić, Petar Mađarac, Dragutin Fegeli, Nikola Smiljanić i mnogi drugi.

Malo je dokumenata, a i malo svjedoka koji bi mogli otkriti što je bilo s Cibalijom tijekom Drugog svjetskog rata. Pouzdano se zna da je klub 1940, dakle godinu dana prije rata, dodao svom nazivu predznak hrvatski te s dopunjenim imenom djelovao i u ratnom vihoru.

Poslije Drugog svjetskog rata, klub je djelovao u sklopu Fiskulturnog društva Cibalia, no 1947. ime Cibalia zamire. Međutim na njenim temeljima nogometna tradicija se nastavlja 25. veljače 1947, spajanjem Omladinskog fiskulturnog Graničar i Sloge u FD Dinamo, s Dragutinom Žanićem na čelu. Dva dana poslije, na novoj sjednici vodstvo društva donosi da se poput nekadašnjeg Hrvatskog sokola osnuju razne aktivnosti, među kojima i nogometna. Uprava kluba ugovara prvu prijateljsku utakmicu protiv ekipe 110 JNA, koju Dinamovci dobivaju s uvjerljivih 4-0.

Do 1950. klub djeluje kao nogometna sekcija Fiskulturnog društva Dinamo, a nakon toga se sportske sekcije odvajaju i postaju samostalni klubovi. Tako je FD Dinamo postao NK Dinamo. Godinu dana poslije, Dinamo je odigrao i svoju prvu međunarodnu utakmicu. Sa 2:0 pred mnogobrojnim gledateljima pobijedio je austrijsku Herthu.

Fegeli, Najburger, Svilar, Pfajfer, Turda, Smialjanić, Mravunac, Mađarac, Jurković, Bilušić, Vukušić, Antun Bilić, Otto Vinkler, Ivan Zagorac, Mika Blažanin, Dragutin Žanić neka su sportskih imena najčešće spominjana u tom razdoblju vinkovačkog nogometa.

Nakon dvogodišnjih radova, stadion je svečano otvoren pred 15 000 posjetitelja 25. svibnja 1963, u povodu proslave Dana mladosti prema kojem dobiva ime. Ubrzo se uz Dinamo, u Vinkovcima osnivaju i drugi nogometni klubovi, pa tako nastaje Lokomotiva, Spačva i Dilj. Ipak, Dinamo je vodio glavnu riječ u gradu na Bosutu. Igrao je prijateljske utakmice s najvećim prvoligašima poput Zagrebačkog Dinama ili splitskog Hajduka, koje osiguravaju dupkom popunjene i tribine. Lokalnu superiornost potvrđuju vjerojatno najveće prvenstvene ili kup u povijesti kluba, poput pobjede od 18:1 protiv Nosterije, protiv Sremca 17:0, protiv Radničkog iz Vukovara 15:0, itd. Ponajbolja imena crveno-bijelih tih šezdesetih godina su Cvrković, Bertić, Krizmanić, Dakić, Nosić.

Dinamo je za nekoliko godina postao amaterski prvak Hrvatske i u sezoni 1968/69 uspješno preskočio Orijent i Zadar, ušavši u drugoligaško društvo. Vinkovčani snage odmjeravaju s jakim sportskim suparnicima poput Slobode iz Tuzle, Rijeke, subotičkog Spartaka, Zagreba, Osijeka, Željezničara, Banjalučkog Borca, Proletera iz Zrenjanina. Svi su oni prije ili kasnije okusili i prvoligaške travnjake. Nakon 6 sezona klub s Bosuta pada u niži rank natjecanja da bi vec u sljedecoj sezoni ponovno bio u jakoj drugoligaškoj konkurenciji. Boje Dinama po drugoligaškim travnjacima uspješno predstavljali i branili Petar Bručić, Martin Novoselac, Stevo Bogdan, Franjo Cestar, Dušan Kesić, Franjo Šafran, Branko Skeleđija, Ivo Petrović, S Miroslavljević, Vlado Maroslavac, Ivica Šesto, vjeran Simunić, Živaljić, Sekulić, Dražen Jerković, Otto Barić i drugi.

Dinamo od sezone 1975/76 zauzima jedanaesto, četvrto pa šesto mjesto a u sezonama 1978/79, 1979/80 i 1980/81 treće mjesto. Ono iščekivano prvo mjesto koje vodi u najjači nogometni razred vinkovačka vojska navijača napokon dočekuje 1982. godine.


Prva Jugoslavenska liga

Tu, za Dinamo povijesnu 1981/1982 sezonu, stariji navijači pamte po osrednjem početku jesenskog dijela natjecanja. Redom su osvajan domaći bodovi (u cijeloj sezoni Dinamo kod kuće nije izgubio niti bod), no s gostujućih terena stizalo se praznih ruku ili s polovičnim uspjehom. Takav rasplet držao je klub između četvrtog i sedmog mjesta. Nakon više nego željenih pobjeda na gostujućim travnjacima, Dinamo se polako uzdiže prema vrhu ljestvice, da bi u 13. kolu u derbiju pred svojim navijačima sa 3:1 nadvisio banjalučki Borac, i tako zasjeo na vodeće mjesto. Porazom od Čelika u Zenici od 2:1 u posljednjem kolu, bijelo-crveni zauzimaju treće mjesto s dva boda zaostatka za Čelikom, bodom za Spartakom i jednim više od Borca. Jesenska bilanca nije obradovala ali ni razočarala vinkovačke ljubitelje nogometa. Svi- od nogometaša i vodstva kluba do navijača i dalje bili su jedinstveni u tome da su bolji od izravnih konkurenata, Čelika, Spartaka i Borca. Nastavak sezone počeo je šokom u kojem je u prvom proljetnom kolu Dinamo poražen na gostovanju u Solinu. Vinkovački trener Tonko Vukušić poslije je priznao da je nakon tog poraza od Solina, koji je vodio Špaco Poklepović, pomislio da je sve izgubljeno. Bijelo-crvena momčad ubrzo se oporavila te iz kola u kolo djelovala sve jače i uvjerljivije. Na teškim gostovanjima u Zrenjaninu kod Proletera i Subotici kod Spartaka osvojili bod.

U 26. kolu Dinamo zasjeda na čelo ljestvice. U 28. kolu bijelo-crveni gube derbi na gostovanju kod banjalučkog Borca. Spartak pobjeđuje AIK sa 2:1, a Čelik s 5:0 nadvisuje Rudar. I Dinamo i Borac i Spartak imaju isti broj bodova, 36, no gol razlika je na Dinamovoj strani pa tako klub s Bosuta ostaje vodeći.

U pretposljednjem kolu Dinamo sa 2:1 pobjeđuje Kozaru, a Zeničani s visokih 8:0 deklasiraju Kikindu. Nakon tih pobjeda, i Zeničani i Vinkovčani imaju isti broj bodova, s istom gol razlikom od +41. No Čelik ima više postignutih golova pa kolo prije kraja prvenstva zasjeda na vrh ljestvice. A to posljednje kolo kao da su zajedno pisali svi scenaristi najnapetijih Hoolywoodskih trilera. Dinamo je bio domaćin Čeliku. Vinkovčanima je bila potrebna pobjeda, jer bi se u slučaju neodlučenog rezultata veselile lale iz Subotice.

Četvrt sata prije utakmice Tonko Vukušić trčećim korakom sa svojim nogometašima izlazi iz svlačionice ti ih raspoređuje u strijelce, što poslije u medijima ističe kao važan psihološki trenutak. Trik gostujućeg trenera Ribara s istim bijelim dresovima vratio im se poput bumeranga jer su izgubili nekoliko minuta zagrijavanja zbog presvlačenja.

S prvim sudčevim zviždukom počinje rapsodija u bijelo-crvenom. Tri puta Sulejman Halilović pogađa vrata gostiju. Po jedanput Srečko Lušić i Tunjić, za konačnih i uvjerljivih 5:0. Nitko, pa ni najveći optimisti, nisu očekivali tako visoku pobjedu Vinkovčana. Tog 6. lipnja 1982. Dinamov brod prvi je put uplovio u prvoligašku ligu. U prvoligaškom bijelo-crvena ekspedicija bila je 5. sezona. Bilo je tu svega: uspona i padova, pobjeda i poraza, sreće i tuge.

Prva prvoligaška utakmica između domaćina dinama i OFG Beograda na stadionu Mladosti odigrana je 15. kolovoza u 16 sati i 30 minuta. Pogodak koji je bijelo-crvenima donio prvu prvoligašku pobjedu i prve bodove, pred 10 000 bučnih navijača postigao je Kesić u 22' minuti susreta. Pobjedu koja nije zasjenila ni pivska boca bačena u teren uz trenera Tonka Vukušića i na krilima navijača ostvarili su Radić, Bogdan, Mlinar, Kesić, Novoselac, Mirosavljević, N. Lušić, S. Lušić, Vujčić, Rajović, Halilović, te nogometaši na pričuvnoj klupi Šafran, Sekulić, Ručević, Mladina, Tunjić.

Te prvoligaške sezone zauvijek će zlatnim slovima ostati upisana u povijest vinkovačkog nogometa. Generacije će prepričavati i pamtiti najslađe pobjede usred Beograda protiv Zvezde (0:1) ili usred Maksimira protiv Dinama (1:2). Dinamovci su se s klubovima velike četvorke uglavnom uspješno nosili. Primjerice, s Hajdukom je Dinamo imao 3 pobjede, 3 neodlučena ishoda i 5 poraza. Protiv Zvezde, Dinamo je također upisao tri pobjede, uz dva neodlučena susreta i pet poraza. Jedan od najtežih prvoligaških poraza vinkovački Dinamo doživio je kod kuće od partizana 4:1, potom na stadionu JNA 5:0, od Hajduka na Poljudu 6:1, u Skopju od Vradara 5:1, u Mostaru od Veleža 5:0, u Rijeci od Rijeke 6:3, u Sarajevu od istoimenog prvoligaša 4:1 te od Zvezde na Marakani 7:1. Najveće pobjede bijelo-crvenih ostvarene su protiv Radničkog 4:1, Prištine 5:0, Osijeka 4:0 i 3:0, Vardara 5:1 i 4:1, Slobode 5:2, Vojvodine 4:1, Sarajeva 3:0, Rijeke 3:0. Koliko je Dinamo bio cijenjen govori podataka da je igra prijateljske utakmice s poznatim klubovima kao sto su švicarski Grasshopper (2:1) i Fiorentina iz Firenze (2:2).

Iz sezone u sezonu Dinamov brod se usprkos problemima nekako održavao u prvoligaškim vodama. Vinkovački prvoligaški san naglo je prekinut u sezoni 1986/87 u kojoj je 12 klubova startalo s minusom od 6 bodova zbog namještanja utakmica u prethodnom prvenstvu. Među njima nije bio Dinamo pa je očekivano uspio zadržati prvoligaški status. I onda nakon završenog regularnog prvenstva, FSJ navedenim kažnjenim klubovima, iz neobjašnjivih razloga vraća prethodno oduzete bodove. Novi prvak tako umjesto Vardara postaje Partizan, a u drugoj ligi Spartaku se umjesto Sarajeva preko noći pridružuje Dinamo. Bila je to velika pljuska sportu i još veća blamaža FSJ-a. Bilo je blago rečeno šok ne samo za Dinamo navijače nego i za većinu sportske javnosti. Zanimljivo je kako je Dinamo u navedenoj sezoni najdiscipliniranijom momčadi prve lige. Za to je dobio pehar fair-playa, no istodobno u kobnoj prvenstvenoj sezoni u čak 7 Dinamovih utakmica, sva sedmorica sudaca ocjenjena su jedinicom, neprolaznom ocjenom.

Nogometaši koji su u tom razdoblju ponajviše zadužili Dinamov dres su Halilović. Rajović, braća Lušić, Šećer, Novoselac, Bogdan, Laketić, Čop, Duspara, Ručević, Vujčić, Bogdanović, Zahirević, Urošević. Kroz klub su zapaženo prošli i Štimac, Jerkan te vratar Ivković. Najveći među njima sigurno je Sulejman Halilović, kojeg su iz rodnog Odžaka u Vinkovce doveli Otto Barić i Tonko Vukušić. U trima drgoligaškim sezonama veliki Sulejman Veličanstveni je od 90 utakmica nastupao i njih čak 87, postigavši nevjerojatnih 85 golova. Dva puta je bio najbolji strijelac i najbolji igrač druge lige. Jedan od rijetkih koji je iz drugoligaške sredine stigao i na vrata reprezentacije. U prvoj prvoligaškoj sezoni postigao je 18 pogodaka, što ga je učinilo najboljim strijelcem prve lige. Vinkovački je kralj strijelaca u sljedećoj sezoni u 29 nastupa skupio 15 pogodaka. Njegovi golovi ne prolaze nezapaženo pa radi boljeg angažmana odlazi u Zvezdu, odakle se ubrzo prodaje u Rapid iz Beča. Halil je ukupno u 5 drugoligaških i prvoligaških sezona skupio velikih 118 pogodaka. Dakle, u prosjeku više od 20 po sezoni, što će ga još dugo činiti nedostižnim. Predsjednik koji je obilježio Dinamovu povijest svakako je pokojni Mika Blažanin, koji je 24 godine bio prvi čovjek kluba pa je proglašen doživotnim počasnim predsjednikom. Omiljeni Mika je mnoge igrače nakon nogometne karijere doveo u Upravu i stvorio temelj za ostvarenje prvoligaškog sna.

Drugi neprikosnoveni predsjednik vinkovačkog kluba je Antun Čilić, kojeg je u upravu doveo upravo Mika Blažanin. Čilić je doveo neke od najpoznatijih nogometnih imena koja su oblačila Dinamov dres. Uvijek je izlazio ususret navijačima i nalazio vremena za nogometaše. Bio je visokopozicioniran uspješan i cijenjen u FSJ-u i HNS-u. I danas je aktivan u radu kluba i tijelima HNS-a. O njemu i njegovoj karijeri sve govori osvajanje najviše državne sportske nagrade Franjo Bučar. Nakon ispadanja najbliže povratku u prvu ligu Dinamo je bio već naredne sezone 1987/88, no izravni konkurent Vinkovčanima, subotički Spartak u čudnoj utakmici pred 5000 gledatelja s lakoćom pobjeđuje na stadionu Mladosti 3:2. Bilo je to veliko razočarenje za sve pristaše bijelo-crvenih. I sljedeće tri sezone Dinamo je na razočarenje svojih i dalje vjernih navijača nastupao po drugoligaškim terenima. Ekipe su bile kvalitetne, no nešto je nedostajalo. Trudilo se, pokušavalo, no dalje od ambicija nije išlo. Nogomet se na drugoligaškim terenima, prema ocjenama nekih stručnjaka, igrao najljepše baš u Vinkovcima, no to nije bilo dovoljno jer su u gostima uglavnom gubili. Do sredine prvenstva smatrali su se mogućim favoritima, ali kada bi trebalo učiniti onaj presudni korak koji bi ih definitivno učvrstio kao ozbiljnijeg kandidata za prvoligaško društvo, krenulo bi im naopako te je prvoligaški cilj ostajao nedostižan. Treba napomenuti da Dinamu na ruku nije išlo ni pravilo izvođenja kaznenih udaraca u slučaju neodlučenog rezultata. Iz takvih susreta Vinkovčani su se vraćali uglavnom praznih ruku.

Omladinska nogometna škola Maravunac-Fegeli, nazvana po vinkovačkim igračkim legendama, davala je sve više mladih talentiranih nogometaša. Stoga je sredinom 80-ih nastao jedan od najpoznatijih i najjačih kadetskih turnira na području tadašnje države. Na turniru su sudjelovali kadeti Hajduka, zagrebačkog Dinama, Crvene Zvezde, Vojvodine, Rijeke, Osijeka…

Dinamo je u nogometnom savezu bio iznimno cijenjen, što dokazuje i utakmica odigrana u Vinkovcima između reprezentacije prve i druge savezne lige (1:0) ali domaće navijače to nije zadovoljavalo. Oni su željeli one najveće, prvoligaške susrete, u koje su sve pristaše bijelo-crvenih duboko vjerovali i nadali im se.

Vodstvo Dinama 1990. odlučuje vratiti staro ime Cibalia iz 1919. godine. Uz to, klubu se dodaje predznak HNK, pa je novi puni naziv bio Hrvatski nogometni klub Cibalia. Te sezone, na utakmici između Cibalije i Zagreba (2:0), spiker je na stadionu svim navijačima zaželio Sretan Uskrs, što je bio presedan na službenim prvenstvenim utakmicama. I klupske se boje mijenjaju iz bijelo-crvene u svjetloplavu boju, a predlagalo se i da bude narančaste. Tih drugoligaških sezona nebeskoplavi dres najviše su oznojili Radić (naj-vratar 2. lige) Budinčević, Mrmić, Novaković, Duspara, Bogdanović, Topić, Mrdeša, Stanko Mršić, Cvitkušić, Sead Halilović, Rudež, Karoglan, Hrvoje Plavšić, Josip Veber, Stanić, Bajić, Berecko, Zahirović te ustaljeni Čop, izmjenjivali su se treneri Ivo Šušak, Stipo Keđo, Tonko Vukušić. U radu kluba nezaobilazni su bili Pfajfer, Čilić, Nosić, dr. Vuković. Teže poraze Cibalia bilježi u Beogradu protiv OFK-a Beograd 7:0, u Kranjčevićevoj od Zagreba 5:0, protiv Vardara 6:0. Visoke pobjede Vinkovčani, pak, ostvaruju protiv Mačve 6:0, Sutjeske 5:1, Lirije 4:0, Rudara 4:0.

Cibalia u HNL-u

Osamostaljivanjem Hrvatske i osnivanjem Hrvatske nogometne lige Cibalia od samog početka zbog svoje tradicije i ugleda ima zapaženu ulogu te ponovno postaje prvoligaš. Vinkovčani Antun Čilić, Stjepan Djedović, Antun Svirac (pokojni), Mato Rupčić, Anđelko Brkić ostavili su traga i u FSJ-u pa im je na raznim funkcijama bio otvoren put i u HNS-u. Ždrijeb je htio da premijernu utakmicu prve lige u Maksimiru otvore baš Cibalia i bivši Dinamo, odnosno tadašnji Hašk Građanski. Nažalost, to ljeto 1991. godine Domovinski rat se zahuktavao pa je cijelo prvenstvo odgođeno do nekih boljih vremena. Zvižduk sučeve zviždaljke tako je zamijenila sirena za uzbunu. Sportaši su umjesto kopački nosili vojne čizme. Dresove su zamijenile maskirne jakne. Bez sustezanja u obranu Hrvatske stali su Cibalijini nogometaši Davor Čop, Goran Meštrović, Franjo Šafran, Jure Jurić, Hrvoje Ratković, Mijo Ručević. U takvom ratnom okruženju na samom stadionu je jedno vrijeme bio smješten i dio pripadnika ZNG-a. Vinkovački nogometni hram pretrpio je oveća oštećenja. Izravno su nekoliko puta pogođene istočna i zapadna tribina, pri čemu je teško oštećen krov, a ni travnjak, okviri vrata i klupa za pričuve također nisu bili pošteđeni. U tom ratnom kaosu klub je svoje aktivnosti zamrznuo, razmišljajući kako obraniti grad i sačuvati živu glavu.

Djelomičnim smirivanjem stanja na bojišnici HNS je odlučio da se prvenstvo radi sporta i nogometa treba pokrenuti s mrtve točke. U premijernom prvoligaškom susretu HNL-a, 28. veljače 1992. Cibalia je od Hašk Građanskog poražena u Maksimiru pred 5000 gledatelja sa 2:0. Odasvud skupljeni pod vodstvom trenera Petkovića istrčali su Cibalijini nogometaši Marijan Mrmić, Perišić, Jozinović, M. Meštrović, Zahirović (kap), Raguž, G. Meštrović, Davor Čop, Sead Halilović, Plavšić, Markovinović.

Cibalia zbog ratne opasnosti u Vinkovcima kao domaćin igra u Čakovcu, Zagrebu, Požegi i Đakovu. Prvu sezonu Cibalia od 12 klubova, uz 3 pobjede, 9 neodlučenih i 10 poraza, završava na vrlo dobrom devetom mjestu, s obzirom na to da su se Cibalijini nogometaši skupljali svega dan-dva uoči utakmice i da su pojedinci izravno s bojišta dolazili u svlačionicu. Bili su u podređenom položaju i zato je deveto mjesto uspjeh. U tako teškim uvjetima svoj je doprinos dala i Uprava kluba-Čilić, Plavšić, Ljubo Mlinarević.

Drugu sezonu HNL-a Cibalia svoje utakmice ravnopravno igra na stadionu Mladosti, koji se sve češće naziva Cibalia. Prvu domaću pobjedu na svom terenu Cibalia postiže u drugom kolu protiv Dubrovnika (1:0) te, kao najveće iznenađenje, na kraju prvenstva osvaja visoko peto mjesto.

I sljedeću sezonu Cibalia zauzima vrlo dobro sedmo mjesto. No sezona 1993/94 ostala je upamćena po oproštaju Davora Čopa, vinkovačke nogometne legende koja je zadužila Cibalijin dres. Čop je iz splitskog Hajduka otišao na posudbu u Napredak iz Kruševca da bi potom završio u Vinkovcima, gdje se skrasio i postigao velike sportske rezultate.. Iz Dinama je otišao u Italiju, gdje je jednu nogometnu sezonu igrao u Seriji A Empoliju. Nakon iskustva u najjačoj nogometnoj ligi na svijetu, u kojoj su tada nastupale igračke veličine kao što su Maradona, Baresi, vraća se u Vinkovce. U devet nogometnih sezona koliko je proveo u Vinkovcima postigao je 78 prvenstvenih pogodaka, od kojih 50 prvoligaških, postignutih u bivšoj JU-ligi i HNL-u. Najveći uspjeh Davor Čop ostvaruje u sezoni 1985/86, kada je sa 20 pogodaka bio najbolji strijelac prve lige. Bio je omiljen među navijačima i kapetan momčadi. Za vrijeme domovinskog rata bez sustezanja je loptu zamijenio puškom. Nakon oproštaja od aktivnog igranja, nekoliko je sezona bio pomoćni te glavni trener prvog tima. Vodio je Cibaliju i u finalu kupa zajedno s još jednom igračkom legendom, Srećkom Lušićem. Sljedeću sezonu nebeskoplavi osvajaju prosječno deseto mjesto, no već iduće prvenstvo Cibalia nakon jesenskog dijela zauzima sedmo mjesto. A tada HNS usred prvenstva izmišlja sustav natjecanja playoff, u kojem se Cibalia ne snalazi najbolje. Tomu je sigurno pridonio nepravedan i nepromišljen sustav doigravanja. Naime, nebeskoplave su dijelila samo dva boda od lige za prvaka (bili su sedmi od 12 klubova), a bodovi se nisu u cijelosti prenosili. Cibalia je, primjerice, od velikih 10 bodova prednosti pred Rijekom, u ligi za ostanak prema novom sustavu imala samo četiri boda prednosti. Najčudniji potez HNS-a bio je uključivanje drugoligaša u razigravanje, gdje je Mladost iz Suhopolja kao lošija iz kvalifikacijskog ogleda s Hrvatskim dragovoljcem nastupa u ligi za ostanak, a Dragovoljac je automatski stekao pravo sudjelovanja u ligi za prvaka, gdje je kao drugoligaš mogao čak i do naslova nogometnog prvaka države. Sve u svemu, niz čudnih i nepromišljenih poteza vodstva HNS-a. Na kraju Cibalia zauzima 11. od 14 mjesta na ljestvici.

Neodlučnost i nesposobnost HNS-a dovela je do toga da se do zadnjeg kola nije znalo hoće li se liga smanjivati, što bi za Cibaliju značilo preseljenje u niži rang natjecanja. Tada je nakon završetka sezone HNS donio odluku o proširenju lige sa 14 na 16 klubova, što je za nogomet bio korak unatrag, a Cibaliji osiguralo nastup u prvoligaškom društvu i sljedeću sezonu.

Ono po čemu je Cibalia posebna je njezina nepredvidljivost koja se najbolje pokazala u sezoni 1996/97. Nebeskoplavi su tada svega nekoliko mjeseci nakon što su sačuvali prvoligaški status, na radost svojih navijača jesenski dio natjecanja sa 24 osvojena boda završili na visokom petom mjestu. U nastavku proljetnog dijela prvenstva Cibalia pokazuje svoju suprotnu sliku te od 15 utakmica gubi njih čak 12, pobijedivši samo Hajduk sa 3:0, Mladost iz Suhopolja također sa 3:0 i Marsoniju 2:0. Takav slab učinak odveo je vinkovačkog prvoligaša u još jednu ekshibiciju vodstva HNS-a odnosno u kvalifikacije za ostanak u najjačoj nogometnoj ligi.

U jednoj grupi našli su se prvoligaši Cibalia i Segesta te drugoligaš Slaven Belupo, dok su se u drugoj grupi borili prvoligaš Marsonija i drugoligaši Samobor i Dubrovnik. Sva tri susreta Cibalijine grupe završavala su istim rezultatom 1:1, što nitko u vodstvu HNS-a nije predvidio pa su cijele kvalifikacije ponovljene. U ponovljenim susretima prva dva rezultata ponovno su bila neodlučena (Segesta-Slaven Belupo 0:0, Cibalia-Segesta 0:0) pa je odlučivao posljednji susret između Slaven Belupa i Cibalije. Na razočarenje svojih navijača, Cibalia je poražena sa 2:0 te je tako završila u drugoj ligi. U čudnom nadmetanju između najslabijeg prvoligaša i najboljih drugoligaša najbolje su se snašli nogometaši Slaven Belupa i Samobora, koji su postali novim članovima najelitnijeg nogometnog razreda.

Nastupi po drugoligaškim sredinama za sve ljubitelje nogometa u Vinkovcima bili su težak sportski udarac. Zauzimanje tek trećeg mjesta na kraju jesenskog dijela, s tri boda zaostatka za vodećim Belišćem i Croatijom iz Đakova, još je više poljuljalo ugled Cibalije. Prema novom sustavu reorganizacije natjecanje HNS-a, postojalo je pet drugih liga, pa su s Cibalijom snage odmjeravali Dilj, Otok, Mladost, Amater…

U takvoj konkurenciji nebeskoplavi nisu briljirali i s tim se Ultrasi nisu mogli tek tako pomiriti. Da sve bude još gore pobrinuli su se sami nogometaši, koji su u prvom kolu u nastavku prvenstva u Đakovu izgubili od izravnog konkurenta Croatije. Time je Cibalia zaostatak za vodećim povećala na 6 bodova.

Nakon tog početnog igranja živcima svojih navijača, stvari se ipak odvijaju u Cibalijinu korist te nebeskoplavi uspijevaju doći na vrh ljestvice. S osvojenim 71 bodom (dva više od Belišća i pet više od Croatije) i gol razlikom 80:19, nebeskoplavi su završili prvenstvo na prvom mjestu. Osvajanje prvog mjesta nije značilo i izravan povratak u prvu ligu jer su opet slijedile kvalifikacije na koje Cibalia kroz svoju povijest već navikla.

U Cibalijinoj B grupi našli su se Split i Zagorec. U prvoj utakmici u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, nebeskoplavi su nakon vodstva Splićana uspjeli preokrenuti rezultat te na radost svojih pristaša pobijedili sa 2:1. Drugu utakmicu protiv Zagorca, Cibalia je odigrala 2:2, no to joj je ipak bilo dovoljno za finale u Kranjčevićevoj protiv Segeste. U odlučujućoj tekmi pred punim istokom Ultrasa, pobjedonosnim pogotkom Bojka Cibalia je slavila sa 2:1 te se nakon godinu dana igranja po drugoligaškim sredinama vratila u prvoligaško društvo. Velik posao za povratak u društvo najboljih učinila je uprava s neumornim Božom Galićem, Antunom Čilićem, pokojnim Markom Fehtigom i ostalima. Oni su momčadi osigurali sve potrebne uvjete i tijekom prvenstva bili moćna logistika.

Bilo bi nepravedno ne posvetiti nekoliko rečenica Tonku Vukušiću, vjerojatno najvećem treneru u povijesti kluba, koji je s Dinamom, odnosno Cibalijom, prošao tolike kvalifikacije a da nije izgubio. Dva puta je s vinkovačkim brodom uplovio u prvoligašku luku. Povijesne 1982. s Dinamom i 1998. s Cibalijom. Samim čudom nije trenirao velike klubove kao što su Dinamo Zagreb ili Hajduk. Bio je uspješan nogometaš bijelo-crvenih, no najveće uspjehe ostvario je kao trener Cibalije. U prvu ligu senzacionalno je uveo i nekoliko godina uspješno vodio Mladost iz Suhopolja. Trenirao je i Vojvodinu, Osijek, Zadar, slovenskog prvoligaša Kopar, Croatiju iz Toronta. Nažalost, taj je veliki domoljub u Domovinskom ratu izgubio sina. Oni koji ga znaju i s kojima je radio kažu da je velik nogometni stručnjak opsjednut Vinkovcima i Cibalijom, da je slatkorječiv, srdit, duhovit i nevjerojatan motivator. Bio je savjetnik hrvatskom izborniku Ottu Bariću, obnaša i funkcije u HNS-u, predaje na seminarima.


Sramota finala kupa

Slijedi još jedna napeta sezona u kojoj Cibalia u posljednjem kolu, svega desetak minuta prije kraja utakmice, pogotkom Raić-Sudara za konačnih 1:1 protiv Zadra, uspijeva zadržati prvoligaški status. Nekoliko dana poslije nebeskoplave je rasterećeno čekao nastup u finalu nacionalnog kupa. Ulica je brujala kako Cibalia nema šanse u finalu, jer je Osječanima Rabuzinovo sunce obećano onog trena kad su svojim «zaslugama» na Kantridi, u korist Dinama, izravno bili upleteni u malverzacije oko nogometnog prvenstva. Uz to, susret je sudio Reno Sinovčić, čovjek koji je iz sjene vodio nogometni klub Zadar. A Cibalia je taj Zadar samo nekoliko dana prije izbacila iz lige. Ipak, zbog izravnog televizijskog prijenosa vinkovački su navijači očekivali koliko-toliko poštenu utakmicu, no na zaprepaštenje cjelokupne sportske javnosti, dogodilo se ono što je ulica predvidjela. Sinovčić, Novalić, Canjuga, trener Poklepović i njegovi nogometaši priredili su najveći show, izravno prenošen u tisuće domova Lijepe naše. Navedeno društvo, uz neke čelnike HNS-a i političare koje sa sportom veže kava s Bobanom ili Šukerom, taj je dan bilo sudionikom kazališne predstave, u kojoj se u ulozi pogrebnika hrvatskog sporta našla cjelokupna loža maksimirskog stadiona.

U toj utakmici nebeskoplavi su preko kamera HTV-a na očigled milijunskog auditorija drastično oštećeni ili jednostavnije rečeno smišljeno i planski pokradeni od strane Osijeka i suca Sinovčića (protiv Cibalije je dosuđen jedanaesterac, isključena su joj dva igrača, a pogodak koji je Osijeku donio produžetak postignut je u petoj minuti sudačke nadoknade, iako je pomoćni sudac javno pokazao kako se utakmica nadoknađuje sa četiri minute).

Točno 80 godina od nastanka Cibalije, nebeskoplavi su igrali svoje prvo finale kupa, a sljedeće sezone 1999/00. klub s Bosuta osigurao je nastup u jednom od europskih kupova. Osvajanjem šesto mjesta Cibalia je izborila nastup u Intertoto kupu. U Europi su zaustavljeni od mađarske Lombard Tatabanje, nakon što su u prvom kolu preskočili beogradski Obilić. Prvi službeni pogodak za Cibaliju u jednom europskom kupu postigao je Ivan Bošnjak, koji je iste sezone od Sportskih novosti nagrađen žutom majicom za najbolje ocjenjenog igrača. Navedene sezone Cibalia je igrala i u polufinalu domaćeg kupa, gdje su samo stepenicu od igranja u finalu zaustavljeni od Dinama. Bio je to period kada su klub s europskim štihom vodili Božo Galić, Petar Šimić, Zlatko Novoselac, Ivan Bošković, Antun Čilić, Čuljak, Mijat Kurtušić, Petrović, Dabro. Cibalijine boje uspješno su branili Perić, Križanović, Maroslavac, M. Meštrović, Pernar, Leutar, Čutura, Jure Jurić, Ivan Bošnjak, Mladen Bartolović, Tuna Andričević…. Trener je bio Srećko Lušić.

Umjesto nastavka dobrih igara, dolazi do rasprodaje i pogrešne selekcije nogometaša. U tim teškim danima Cibalia u zadnjim kolima spašava prvoligaški status. Trener Mile Petković svojim osebujnim stilom ostavlja dubok trag u klupskoj povijesti, što navijače veseli. I kao što nakon kiše dolazi sunce, tako i Cibalia iz prosječnosti ponovno postaje respektabilan klub, koji najveći dio sezone zauzima visoko četvrto mjesto. U samoj završnici klub s Bosuta posustaje i sezonu završava kao petoplasirani, čime su nebeskoplavi drugi put stekli pravo nastupa u Europi, odnosno Intertoto kupu.

U tom kupu Cibalia je ponosno i uspješno predstavljala Vinkovce i hrvatski nogomet. Nakon što je uspješno preskočila tri kola, u polufinalu ju je zaustavio njemački bundesligaš Wolfsburg. U Upravi su se istaknuli Grgić, Papić i Željko Čulo, koji su i za navijače uvijek imali razumijevanja.

Ni najveći pesimisti nisu mogli pomisliti da će Cibalia godinu dana poslije ispasti u drugu ligu, budući da smo nakon trećeg kola bili vodeći na ljestvici. Prvenstvo smo završili kao pretposljednji pa smo za ostanak u ligi igrali kvalifikacije s Međimurjem iz Čakovca. U dvije utakmice nebeskoplavi su bili slabiji protivnik i zasluženo. A mnogi su navijači rekli i naivno, ispali u drugu ligu. Takav se ishod nije svidio Ultrasima, koji su na uzvratnoj kvalifikacijskoj utakmici u Vinkovcima izazvali niz incidenata.

U drugoj ligi vodstvo kluba, Ivan Bošković, Željko Čulo, Mario Meštrović, Galić, Čilić, Gagro, s trenerom Davorom Mladinom, zbija redove te usprkos tomu što je gotovo cijela bivša momčad napustila Cibaliju i što su tijekom prvenstva kažnjeni oduzimanjem šest bodova zbog neizvršenih transfera jednog igrača, uspijevaju jesenski dio završiti kao prvaci, s ozbiljnim izgledima za povratak u prvoligaško društvo. S obzirom na Cibalijinu tradiciju, ondje joj je mjesto. Cibalia se ekspresno već sljedeću sezonu vraća u prvoligaške vode pobijedivši Novalju na prepunom stadionu te igrač Cibalije Danijel Kuzamanović dobiva pehar za najboljeg strijelca i igrača 2. HNL Sjever. Cibalia te sezone zauzima 9. mjesto na tablici.

Igrači

[uredi kôd]

osamdesetih devedesetih

Sulejman Halilović Marijan Mrmić Davor Čop Darko Jozinović Igor Štimac Danijel Bogdan Josip Weber Goran Meštrović Ivica Duspara Zlatko Raguž Nevres Zahirović Dražen Pernar Zoran Vujčić Mario Meštrović Zdravko Borovnica Sead Halilović Mladen Bogdanović Hrvoje Lončarević Miroslav Tanjga Josip Markovinović Ivan Budimčević Irfan Islami Stjepan Bogdan Ilica Perić Milorad Rajović Gojko Mrčela Davor Mladina Darko Raić-Sudar Stanko Mršić Davor Bajsić Srećko Lušić Tomislav Steinbrukner Nenad Lušić Siniša Sesar Miroslav Vitković Mario Čutura Dušan Alempić Ivan Maroslavac Branko Škaro Igor Tkalčević

                              Ante Crnčević
                              Radoslav Gusić 
                              Dalibor Bognar
                              Ivan Ravlić
                              Ivan Karabogdan
                              Zvonimir Kiseljak
                              Hari Vukas

Potrebno ustvrditi jesu li ovo baš poznati nogometaši Cibalije, odn. jesu li uopće igrali za Cibaliju i ostavili kakav trag.--Uskboy 19:10, 30. siječnja 2010. (CET)[odgovori]


objašnjenje

[uredi kôd]

Dobro, OK, shvaćam poruku vaših riječi, ali moram neke stvari pojasniti. Potpuno mi je jasno da vaša primjedba "baš poznati" i "ostavili kakav trag" itekako ima smisla, i može se raspravljati o tome. Slažem se da navedeni igrači moraju imati "specifičnu nogometnu težinu", pa tako gledano naravno da neki od navedih u mom gornjem popisu imaju znatni nižu "težinu"! Već sam na papiru napravio suženi popis koji bi se mogao objaviti, ali pri ovom moram vam istaknuti kojim bi se kriterijem vodio pri izboru. Prvo, mislim da je i vama potpuno razumljivo da postoji jedna kategorija igrača koja za spominjanje uopće nije sporna, a u tu kategoriju mislim da spadaju svi Cibalijini igrači koji su kad tad oblačili nacionalni dres svoje države: (Halilović,Ivković,Novoselac,Štimac,Jerkan,Mrmić,Weber,Sead Halilović,Bošnjak, Bartolović,Jukan,Dodik), ovdje se može prigovotiti da neki od njih nisu bili reprezentativci u vrijeme dok su nosili Cibalijin dres (makar ima i onih koji su bili reprezentativci i dok su igrali u Cibaliji), a drugo da su se neki od njih u Cibaliji/Dinamu(V) zadržali kratko (Ivković 14 utakmica - pousezonu, a neki samo jednu sezunu:Dodik,Weber,Jukan) neki su nastupali za Cibaliju dok je igrala u tadašnjoj II. YU-ligi!(Štimac, Weber). Drugo, ima igrača koji su nogometno značajni po tome što su nastupali u drgim hrvatskim i ex-yu klubovima u europskim natjecanjima, pa u tome vidim njihovo znčanje za ovakav popis.Tu možemo navesti npr.: Vujčić(Rijeka),Budimčević(Hajduk),Borovnica(C.zveza),Tanjga(Vojvodina i C.zveza),M.Meštrović i Jozinović(Hajduk),Maroslavac(Rijeka),Jurčec(Hjduk),Ibrahimović(Dinamo/Croatia),M.Vuka(Osijek), ali i Hari Vukas(Segesta), koji je Segestu svojim golovima odveo do finala INTERTOTO kupa 1996.g, a u toj su ekipi nastupali i bivši Cibalijini igrači,doduša slabije poznati Lončarević i Markovinović! U treću skupinu igrača bi smjestio sve one koji su osim Cibalijinog dresa baranili boje drugih hrvatskih klubova i tamo bili standardni prvotimci, pa došli u Cibaliju. Tu možemo ubrojiti Ilicu Perića(Osijek),Mrčelu(Šibenik),Zekić(Osijek),Bajsić(Osijek),Jure Jurić(Mladost127),Gusić(Samobor),Krešimir Brkić (Osijek,Rijeka,Kamen Ingrad),Benedikt Pamić(Zagreb),Mirko Grabovac(Primorac Stobreč). Isto tako ima i onih koji su iz Cibaliju odlazili u suprotnom smijeru, gdje su nakon nekoliko sezona u Cibaliji, bili standardni u drugim hrvatskim prvoligašima, tu možemo istaći:Dusparu(HAŠK-Građanski),Danijel Bogdan(Osijek,Zadar),Čutura(Zagreb),Tkalčević(Osijek,Rijeka),A,Andričević(Varteks,Kamen Ingrad),Crnčević i Bognar (Kamen Ingrad),Ivica Marić(Rijeka),Vranjić(Vartrks,Dinamo,InterZaprešić),Lajtman(Karlovac),Vedran Ivanković(Zagreb),Bilen(Slaven Belupo). Kao četvrti kriterij treba uzeti broj nastupa za Cibaliju, u ovoj skupini igrača dominiraju igrači koji su se najdulje zadržali u Cibaliji, koji su spletom okolnosi dugi niz sezona nosili Cibalijin dres, a da pri tome nisu nastupali ni za jednu od odabranih vrsta, niti su dogurali do većeg kluba, i tu se javlja svojevrsni pradoks da najviše nastupa imaju oni koji su skromnije kvalite, pa samim time i nisu bili traženi u drugim sredinama, i po tome su oni ostavili daleko dublji trag, od nekih koji su skoro na početku karijere napustili Cibaliju! Primjer onih prvih bi bili:Pernar,Raguž,Zahirović a ovih drugih: Andrej Kerić! Osobno smatram da to što je netko dugo, a netko kratko vrijeme u nekom klubu, nije razlog da ga se izostavi s ovakvog popisa, naravno da oni koji se duže zadrže samim time imaju veće šanse ostati upamćeni, a oni što se kraće zadrže da će ih se manje ljudi i prisjetiti.(Jurčec i Ibrahimović su bili jednu sezonu, ali su svojim golovima i obranama Cibaliju odveli u finale kupa). Ali to što je netko skromnijih nogometnih mogućnosi, nije razlog da ga se izostavi s ovakvog popisa, jer je njegov doprinos za ovaj i ovkav klub velik i trebalo bi ga se zabilježit, a isto tako ne može se inzistirati da se klub nekoga odrekne samo zato što ima mali broj nastupa a da se pri tome radi o globalno značajnom igraču (npr.Tomislav Ivković). Ovdje moram istaći da skoro za sve od ovih igrača imam novinske članke gdje je zabilježeno da su dotični bilo pristupili Cibaliji, bilo da su nastupali za Cibaliju (većina su isječci iz SN-i, Glasa Slavonije, a raspolažem i periodičnim izdanjima), sve to mogu navesti, i nema nikavog problema s moje strane. Osobno mogu potvrditi da su svi gore navedeni igrači nastupali za Cibaliju, jedino što znam je da za igrača Harija Vukasa ne raspolažem nikakvim materjalom kojim bi se njegovo pristupanje Cibaliji moglo potkrijepiti, ali se pouzdano sjećam da je došao u Cibliju jedne jeseni (trener bio S.Lušić) odigrao par utakmica i nije se zadržao,ali i Zvnimir Boban je u Celti odigrao samo četiri utakmice ba ga se ne odriču! (dobro Boban je ipak Boban). Smatram da sam pobliže objasnio, kako vidim stvari vezane uz ovo, savjet i kritiku prihvaćam (opravdana je), ali vas lijepo molim da mi date svjete što i kako dalje. Mogu još dodati da mi je upravo glavni motiv da se uključim na rad na Wikipediji bio baš taj što među poznatim igračima Cibalije nisu spomenuti Renato Jurčec i Miralem Ibrahimović, igrači koji su samo jednu sezonu proveli u Cibaliji, a upravo su njih dvojica najzaslužniji što se Cibalija te sezone plasirala u finale kupa. Naravno na nam je svima bistro da Cibalija nema trofeje i trofejne generacije, pa da nema tu igrača s pedigreom svjetse razine, ali nadam se da dopuštate da se igrači koji su neakav trag u nogometu ostavili, a da su nosili i Cibalijin dres posljednjih desetljeća vrijedni spominjanja. Vidljivo je da sam obradio samo igrače od osamdesetih na ovamo, za starije nemam podatke, a i ne mogu se sjećati(71.godište), toliko od mene i čekam što dalje!?

— Prethodni nepotpisani komentar napisao je Chaban (razgovordoprinosi)