Prijeđi na sadržaj

Ratovi na području bivše Jugoslavije

Izvor: Wikipedija
Ratovi na području bivše Jugoslavije

U smjeru kazaljke na satu odozgo:
Službenici Slovenske nacionalne policije odvode zarobljene vojnike Jugoslavenske narodne armije do svoje jedinice tijekom rata u Sloveniji; uništeni tenk M-84 u bitci za Vukovar; protutenkovske rakete JNA tijekom napada na Dubrovnik; ponovna sahrana žrtava genocida u Srebrenici 2010. godine; oklopno vozilo UNPROFOR-a kod Zgrade Izvršnog Vijeća tijekom opsade Sarajeva.
Vrijeme 1. ožujka 1991. – 13. kolovoza 2001.
(10 godina, 5 mjeseci, 1 tjedan i 5 dana)
Lokacija Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Kosovo i Sjeverna Makedonija
Ishod Raspad SFRJ i međunarodno priznanje zaraćenih država
Ukupan broj žrtava: oko 130 000 – 140 000+[1][2]
Raseljenih: oko 4 000 000+[3]

Ratovi na području bivše Jugoslavije slijed su odvojenih, ali srodnih[4][5][6] etničkih sukoba, ratova za nezavisnost i ustanaka između 1991. i 2001. godine[a] na području koje je prethodno zauzimala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFR Jugoslavija). U ove se ratove ubrajaju i uzorčni i posljedični sukobi raspada SFR Jugoslavije, kojim su 1991. godine šest entiteta (»socijalističkih republika«) SFRJ postale nezavisne države: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija i Makedonija. Te su države nezavisnost proglasile zbog etničkih tenzija, koje su doprinijele i izbijanju ratova. Iako je većina sukoba završilo mirovnim ugovorima koji su uključivali potpuno međunarodno priznanje nezavisnih država, iza sebe su ostavili goleme žrtve i veliku ekonomsku štetu.

U početnim stadijima raspada SFR Jugoslavije, Jugoslavenska narodna armija (JNA) nastojala je eliminirati republičke vlade i time očuvati jedinstvo Jugoslavije. Međutim, armija je postepeno padala pod utjecaj Slobodana Miloševića, čija je vlada prizivala srpski nacionalizam kao ideološku zamjenu za oslabljeni komunistički sustav. JNA je posljedično izgubila slovenske, hrvatske, kosovarske, bošnjačke i makedonske pripadnike te u praksi postala isključivo srbijanskom i crnogorskom vojskom.[8] Prema izvještaju Ujedinjenih naroda iz 1994. godine, cilj srbijanske vlade tada nije bio ponovno ujediniti Jugoslaviju, već stvoriti »Veliku Srbiju« iz dijelova teritorija Hrvatske te Bosne i Hercegovine.[9] Drugi iredentistički pokreti također su se doveli u vezu s ovim sukobima, poput ideja »Velike Albanije« (od Kosova, što je odbačeno u korist međunarodne diplomacije)[10][11][12][13][14] i »Velike Hrvatske« (od dijelova Hercegovine, što je odbačeno Washingtonskim sporazumom iz 1994.).[15][16][17][18][19]

Sukobi su često opisivani kao neki od najgorih u Europi od Drugog svjetskog rata zbog mnogih ratnih zločina, etničkih čišćenja, masakara i masovnih silovanja. Genocid u Bosni i Hercegovini počinjen tijekom ovih sukoba bio je prvi europski ratni događaj proglašen genocidom od vojnih kampanja Nacističke Njemačke, a mnogi sudionici genocida kasnije su službeno okrivljeni za ratne zločine.[20] U tu je svrhu u Hagu, u Nizozemskoj, osnovan Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) kojem je cilj bio osuditi sve koji su sudjelovali u ratnim zločinima tijekom ratova.[21] Prema Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu, ratovi na području bivše Jugoslavije rezultirali su smrću preko 140 000 ljudi,[22] dok Fond za humanitarno pravo procjenjuje da je bilo barem 130 000 žrtava.[23] Deset godina ratova prouzročilo je velike izbjegličke i humanitarne krize.[24][25][26]

Godine 2006. Srednjoeuropski ugovor o slobodnoj trgovini proširen je na većinu država bivše Jugoslavije kako bi se dokazalo da je gospodarska suradnja moguća unatoč političkim sukobima. Ugovor je na punoj snazi od 2007. godine.[27]

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Rat u Sloveniji

[uredi | uredi kôd]

Domovinski rat

[uredi | uredi kôd]

Rat u BiH

[uredi | uredi kôd]

Rat u Kosovu

[uredi | uredi kôd]

Sukobi kod Preševa

[uredi | uredi kôd]

Sukobi u Makedoniji

[uredi | uredi kôd]

Embargo na oružje

[uredi | uredi kôd]

U rujnu 1991. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda uveo je embargo na oružje za sve sukobljene strane na području.[28] Mnoge su države unatoč embargu nastavile isporučivati oružje koje će biti rabljeno u ratovima.[29] Godine 2012. u Čileu je devet osoba, uključujući dva umirovljena generala, osuđeno za sudjelovanje u prodaji oružja državama u regiji.[30]

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. Neki povjesničari sužavaju ovu temu isključio na sukobe u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH te Kosovu 1990-ih.[7] Drugi također uključuju sukobe u okolici Preševa 2001. te sukobe u Makedoniji 2001.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Transitional Justice in the Former Yugoslavia. International Center for Transitional Justice. 1. siječnja 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. siječnja 2021. Pristupljeno 8. rujna 2009.
  2. About us. Humanitarian Law Center. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. svibnja 2011. Pristupljeno 17. studenoga 2010.
  3. Transitional Justice in the Former Yugoslavia. ICJT.org. International Center for Transitional Justice. 1. siječnja 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. siječnja 2021. Pristupljeno 21. lipnja 2011.
  4. Judah, Tim. 17. veljače 2011. Yugoslavia: 1918–2003. BBC. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. svibnja 2019. Pristupljeno 1. travnja 2012.
  5. Finlan (2004), p. 8.
  6. Naimark (2003), p. xvii.
  7. Shaw 2013., str. 132.
  8. Armatta, Judith. 2010. Twilight of Impunity: The War Crimes Trial of Slobodan Milosević. Duke University Press. str. 121
  9. Bassiouni, M. Cherif. Annex IV – II. The politics of creating a Greater Serbia: nationalism, fear and repression. 28. prosinca 1994.
  10. Janssens, Jelle. 2015. State-building in Kosovo. A plural policing perspective. Maklu. str. 53. ISBN 978-90-466-0749-7. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. veljače 2023. Pristupljeno 8. veljače 2023.
  11. Totten, Samuel; Bartrop, Paul R. 2008. Dictionary of Genocide. with contributions by Steven Leonard Jacobs. Greenwood Publishing Group. str. 249. ISBN 978-0-313-32967-8. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. veljače 2023. Pristupljeno 8. veljače 2023.
  12. Sullivan, Colleen. 14. rujna 2014. Kosovo Liberation Army (KLA). Encyclopædia Britannica. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. rujna 2015. Pristupljeno 8. veljače 2023.
  13. Karon, Tony. 9. ožujka 2001. Albanian Insurgents Keep NATO Forces Busy. Time. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. prosinca 2016. Pristupljeno 8. veljače 2023.
  14. Phillips, David L. 2012. Liberating Kosovo: Coercive Diplomacy and U.S. Intervention. in cooperation with the Future of Diplomacy Project, Belfer Center for Science and International Affairs. The MIT Press. str. 69. ISBN 978-0-262-30512-9. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. veljače 2023. Pristupljeno 8. veljače 2023.
  15. ICTY. 29. svibnja 2013. Prlic et al. judgement vol. 6 2013 (PDF). United Nations. str. 383. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 4. listopada 2018. Pristupljeno 8. veljače 2023.
  16. Gow, James. 2003. The Serbian Project and Its Adversaries: A Strategy of War Crimes. C. Hurst & Co. str. 229. ISBN 978-1-85065-499-5. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. veljače 2023. Pristupljeno 8. veljače 2023.
  17. van Meurs, Wim, ur. 2013. Prospects and Risks Beyond EU Enlargement: Southeastern Europe: Weak States and Strong International Support. Springer Science & Business Media. str. 168. ISBN 978-3-663-11183-2. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. veljače 2023. Pristupljeno 8. veljače 2023.
  18. Thomas, Raju G. C., ur. 2003. Yugoslavia Unraveled: Sovereignty, Self-Determination, Intervention. Lexington Books. str. 10. ISBN 978-0-7391-0757-7. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. veljače 2023. Pristupljeno 8. veljače 2023.
  19. Mahmutćehajić, Rusmir. 2012. Sarajevo Essays: Politics, Ideology, and Tradition. State University of New York Press. str. 120. ISBN 978-0-7914-8730-3. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. veljače 2023. Pristupljeno 8. veljače 2023.
  20. Bosnia Genocide. United Human Rights Council. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. travnja 2009. Pristupljeno 13. travnja 2015.
  21. United Nations Security Council Resolution 827. S/RES/827(1993) 25. svibnja 1993.
  22. Transitional Justice in the Former Yugoslavia. ICTJ (engleski). 1. siječnja 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. siječnja 2021. Pristupljeno 8. rujna 2009.
  23. About us. Humanitarian Law Center. 22. svibnja 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. svibnja 2011. Pristupljeno 17. studenoga 2010.
  24. The Balkan Refugee Crisis. Crisis Group. Lipanj 1999. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. veljače 2023. Pristupljeno 14. ožujka 2022.
  25. Crisis in the Balkans. Chomsky.info. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. rujna 2022. Pristupljeno 14. ožujka 2022.
  26. Bosnia and Herzegovina: The Fall of Srebrenica and the Failure of UN Peacekeeping. Human Rights Watch. 15. listopada 1995. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. ožujka 2022. Pristupljeno 14. ožujka 2022.
  27. MEI - The agreement on free trade in the Balkans (cefta). www.mei.gov.rs (engleski). Pristupljeno 14. listopada 2024.
  28. UN arms embargo on Yugoslavia (FRY). Stockholm International Peace Research Institute. 16. listopada 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. siječnja 2016. Pristupljeno 28. prosinca 2015.
  29. Blaz Zgaga; Matej Surc. 2. prosinca 2011. Yugoslavia and the profits of doom. EUobserver. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. veljače 2012. Pristupljeno 4. prosinca 2011.
  30. Chile generals convicted over 1991 Croatia arms deal. BBC News. 20. siječnja 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. siječnja 2012. Pristupljeno 21. siječnja 2012.

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Books

[uredi | uredi kôd]

Scholarly journal articles

[uredi | uredi kôd]

Other sources

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Ratovi na području bivše Jugoslavije
  • Bitter land, višejezična baza podataka o masovnim grobnicama iz ratova na području bivše Jugoslavije