Prijeđi na sadržaj

Pravoslavlje

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Pravoslavni)
Pravoslavlje u Europi.
Ovaj je članak dio serije o kršćanstvu.
Kršćanstvo
Portal:Kršćanstvo
Svepravoslavni koncil, Kreta, Grčka.
Samostan Presvetog Trojstva na gorju Pindos u Grčkoj.
Ikonostas u katedrali Presvetog Trojstva, Ruske Pravoslavne Crkve u Chicagu.
Srpski pravoslavni križ

Pravoslavlje ili ortodoksija je jedno od glavnih ogranaka kršćanstva (uz katoličanstvo i protestantizam).

Termin pravoslavna ili ortodoksna za vjeru i Crkvu koristio se na kršćanskom istoku da bi označio pristajanje uz pravovjerno kršćanstvo i odbacivanje hereza. Kulturalni i politički antagonizam između Rima i Carigrada, politika bizantskih careva gdje su se nerijetko oni postavljali kao konačni arbitri u vjerskim pitanjima (cezaropapizam), razlike u obredima, jeziku, crkvenoj disciplini (primjerice u pitanju celibata za svećenike koji nisu redovnici) td., doveli su do privremenog (864.868.) te konačnog (1054.) razilaženja pravoslavlja i zapadne Crkve.

Za razliku od Katoličke crkve, pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne autokefalne crkve, tj. takve koje same biraju svoje vodstvo, te danas u pravoslavlju postoji petnaest neovisnih, tj. autokefalnih crkava kojima druge pravoslavne crkve priznaju taj status, te još neke - primjerice Makedonska pravoslavna crkva i Crnogorska pravoslavna crkva - koje traže takvo priznanje. Na čelu svake od njih stoji patrijarh ili arhiepiskop te arhijerejski sabor ili zbor svih episkopa. Najugledniji je Carigradski patrijarh koji nosi titulu Ekumenskog patrijarha. Svaka pravoslavna eutokefalna crkva dijeli se na eparhije kojima upravlja episkop, a sama eparhija se dijeli na parohije kojima upravlja paroh. Stare istočne patrijaršije, Jeruzalemska, Antiohijska i Aleksandrijska, gube u 7. stoljeću širenjem islama svoje dotadašnje značenje, ali i nadalje postoje, a stari značaj im novije pravoslavne crkve ipak protokolarno priznaju. Pravoslavlje se iz Bizanta širi na Jugoistočnu Europu, Istočnu Europu, Armeniju i Gruziju.

Danas u svijetu ima oko 220 milijuna pravoslavaca.[1]

Odnosi pravoslavlja i zapadnog kršćanstva

[uredi | uredi kôd]

Katolička crkva nije nikad proglasila pravoslace krivovjercima, te priznaje pravoslavne svećenike i biskupe valjano zaređenima. S pravoslavne strane, povremeno se bilježe tvrdnje da su neke katoličke prakse nepravovjerne, ali uglavnom je riječ o manje važnim pitanjima poput korištenja beskvasnog kruha u euharistiji. Međutim je s obje strane posve jasno da su katoličanstvo i pravoslavlje već skoro tisuću godina u raskolu, te se zajednička molitva pravoslavaca i katolika u pravilu ne prakticira, a zajedničko držanje mise (svete liturgije) je u principu zabranjeno.[2] Danas postoji uredna komunikacija između Katoličke crkve i Pravoslavne crkve,[3] uključujući teološke rasprave.[4]

Pravoslavlje u Južnoj, Jugoistočnoj i Istočnoj Europi

[uredi | uredi kôd]

Do 20. stoljeća

[uredi | uredi kôd]

Na područjima Južne, Jugoistočne i Istočne Europe pravoslavlje se u razdoblju nakon Velikog raskola 1054. godine - nakon kojega su, poslije stanovitih kolebanja, područja današnje Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Bugarske i Rumunjske, koja su kulturalno i politički bila orijentirana prema Bizantu, ostale u sklopu pravoslavlja - širilo u nekoliko navrata. U 15. stoljeću nakon turskih osvajanja (jer je turska država smatrala pravoslavlje institucijom podvrgnutu svojoj vlasti, a katoličku naprotiv ustanovom pod utjecajem neprijateljskih sila), te kasnije u 17. stoljeću za vrijeme i nakon austrijsko-turskog rata. Osobito je značajno bilo širenje pravoslavlja nakon pada Kraljevine Srbije (1718. – 1739.) koja je bila pod vlašću Habsburgovaca, te čije su stanovništvo habsburške vlasti uz značajnu suradnju patrijarha Arsenija IV. Jovanovića znatnim dijelom evakuirali i njime naselili slabo nastanjena područja u Panonskoj nizini.

Podizale su se pravoslavne crkve, organizirala školovanja pravoslavnih svećenika itd. U Republici Hrvatskoj postoji slijedom doseljavanja pravoslavnog stanovništva u proteklim stoljećima šest pravoslavnih episkopija: Dalmatinska, Gornjokarlovačka, Osječkopoljska i baranjska, Slavonska, Zagrebačka i Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska. U Bosni i Hercegovini postoji pet pravoslavnih eparhija. Sve episkopije su dio Srpske pravoslavne crkve s patrijarhom u Beogradu.

20. stoljeće

[uredi | uredi kôd]

U 20. stoljeću, poglavito za razdoblja dviju Jugoslavija, pravoslavlje se u Hrvatskoj proširilo značajnim doseljavanjem Srba iz bivših područja Vojne krajine, te iz Sjeverne Dalmacije također i u velike gradove i industrijska središta. Doselio se u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i SFRJ na ta područja Hrvatske i znatan broj pravoslavaca iz Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije (te je primjerice Makedonska manjina u Hrvatskoj brojila 2011. nešto više od 4 tisuće pripadnika).

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bilježi se stanoviti prozelitizam Srpske Pravoslavne Crkve prema katolicima, u prvom redu na osobe koje su stupale u vjerski mješovite brakove. Značajan primjer prozelitizma SPC zabilježen je na otoku Visu.[5] Među stanovništvom Visa je povodom prelazaka na pravoslavlje nastala napetost, a pravoslavnu Crkvu sagrađenu 1933. godine su naposljetku porušile komunističke vlasti 1963. godine.[6]

Nakon Drugoga svjetskog rata, vlasti nove Demokratske Federativne Jugoslavije svim su kolonistima, naseljenim za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i protjeranim tijekom Drugog svjetskog rata (dok je Kosovo bilo dijelom Kraljevine Albanije), zabranile povratak na Kosovo, jer su smatrani eksponentima predratne velikosrpske politike, od koje se novi režim distancirao.[7] U ožujku 1945. godine nova federalna vlada donijela je tzv. Odluku br. 153 kojom je svim tim kolonistima privremeno zabranjen povratak na njihova prijašnja mjesta življenja. Nove vlasti već su početkom kolovoza 1945. godine usvojile Zakon o reviziji kolonističkih odnosa, koji je za koloniste predviđao izvjesne kompenzacije u Vojvodini, odakle su masovno bili iseljeni podunavski Nijemci.[8] Na taj se način povećao udio pravoslavnog stanovništva u Vojvodini.

Od 1942. do 1945. godine, na području NDH, djelovala je Hrvatska pravoslavna crkva, koja je sjedište svoje patrijaršije imala u Zagrebu. Na čelu joj je bio patrijarh Germogen. HPC je osnovana na poticaj vlasti NDH i s ciljem da se pravoslavce u Hrvatskoj odvoji od crkvenih vlasti iz Srbije, te je trajala koliko je trajala i NDH.

U Hrvatskoj, slijedom doseljavanja pravoslavaca tijekom 20. stoljeća, djeluje uz Srpsku pravoslavnu crkvu još i Makedonska, te Bugarska pravoslavna crkva s vjernicima iz makedonske i bugarske nacionalne manjine.

Pravoslavne crkve po diptihu Carigradske patrijaršije

[uredi | uredi kôd]

Autokefalne crkve

[uredi | uredi kôd]

Autonomne crkve

[uredi | uredi kôd]

Samoupravna crkva

[uredi | uredi kôd]

Osporen status

[uredi | uredi kôd]

Nekadašnje

[uredi | uredi kôd]

Unutarnje poveznice

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. The Atlas of Religion, Brien, Joanne O.; Palmer, Martin Univ of California Press, 2007., str. 22.
  2. ADRIAN FORTESCUE. Eastern Schism, prenijeto Catholic Encyclopedia, Robert Appleton Company, New York 1907. - 1912. Catholic Answers. Pristupljeno 4. veljače 2021.
  3. Benedetta Capelli. 13. rujna 2019. Pope gifts relics to Patriarch Bartholomew in sign of Church unity: Video News. VaticanNews. Pristupljeno 4. veljače 2021.
  4. Orthodox-Catholic Dialogue Issues Joint Statement On The Importance Of Sunday In The Lives Of Christians (engleski). USCCB. 12. studenoga 2020. Pristupljeno 4. svibnja 2021.
  5. ISTINITA PRIČA! Pravoslavnu crkvu na Visu srušili komunisti 1963. zbog Titove posete! (srpski). Intermagazin. 4. kolovoza 2017. Pristupljeno 4. veljače 2021.
  6. NA OVOM HRVATSKOM OSTRVU JE CVETALO PRAVOSLAVLJE: Vernici Hrvati su podigli i hram Svetim Ćirilu i Metodiju, ali on nije preživeo Titovu posetu! (srpski). Kurir.rs. 29. svibnja 2019. Pristupljeno 4. veljače 2021.
  7. Dusan T. Batakovic, KOSOVO AND METOHIJA: A HISTORICAL SURVEY. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. kolovoza 2017. Pristupljeno 13. siječnja 2021.
  8. Vladan Jovanović, Tokovi i ishod međuratne kolonizacije Makedonije, Kosova i Metohije. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. kolovoza 2011. Pristupljeno 13. siječnja 2021. journal zahtijeva |journal= (pomoć)

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]