Portal:Kemija/Prijašnji izdvojeni članci/2008.
Svibanj
Kemija (starofrancuski: alkemie; arapski al-kimia: umjetnost preobrazbe) je znanost koja proučava ustroj, osobine, sastav i pretvorbu tvari. Kemija se bavi kemijskim elementima i spojevima, koji se sastoje od atoma i molekula, kao i njihovim odnosima.
Atomska teorija je osnova kemije. Ta teorija kaže da se sve tvari sastoje od vrlo malih čestica, atoma. Jedan od prvih zakona koji je doveo do utemeljenja kemije kao znanosti bio je Zakon očuvanja mase. Taj zakon kaže da tijekom kemijske reakcije nema primjetne promjene u količini tvari. (Moderna je fizika pokazala da se zapravo radi o očuvanju energije, te da su energija i masa povezane.)
Jednostavno rečeno, ako na početku imate 10.000 atoma i napravite mnogo kemijskih reakcija, na kraju ćete opet imati 10.000 atoma. Masa je ostala ista ako uračunamo energiju koja se pritom izgubila ili stekla. Kemija proučava odnose među atomima: ponekad među pojedinačnim atomima, ali češće kad su atomi vezani uz druge atome i čine ione i molekule.
Lipanj
Biokemija je kemija života, most između biologije i kemije koji proučava kako kompleksne kemijske reakcije stvaraju život. Biokemija je hibridni dio kemije koji konkretno proučava kemijske procese u živim organizmima.
Ovaj članak opisuje samo kopnenu biokemiju, koja počiva na ugljiku i vodi. Kako svi oblici života koje danas imamo na planetu imaju zajedničko porijeklo, prema tome imaju i slične biokemije, kao što su genetski kod i stereokemija mnogih biomolekula. Nepoznato je da li su naizmjenične biokemije uopće i moguće.
Biokemija proučava strukturu i funkciju staničnih komponenti, kao što su proteini, ugljikohidrati, lipidi, nukleinske kiseline i ostale biomolekule. Iako postoji ogroman broj različitih biomolekula, oni se često sastoje od istih jedinica koje se ponavljaju monomera, ali koji se ponavljaju u različitim sekvencima. Nedavno, biokemija se počela fokusirati na proučavanje reakcija u kojima su katalizatori enzimi, i na proučavanje osobina proteina.
Srpanj
Elektronegativnost je mjera jakosti kojom atomi jednog elementa u molekuli privlače elektrone. Pri tome dolazi do privlačenja elektrona vanjske ljuske drugog atoma pa samim time i zajedničkog elektronskog para. Kad nastaje određena kemijska veza između atoma različitih kemijskih elemenata, ponajprije ona kovalentna, jedan od njih jače privlači elektrone drugog atoma, pa je njegov elektronski oblak gušći. U pravoj kovalentnoj vezi između istovrsnih atoma oba jednako sudjeluju u oblikovanju zajedničkog elektronskog oblaka, pa se težišta pozitivnog i negativnog električnog naboja nalaze na istom mjestu.
Vrijednost elektronegativnosti nije lako mjeriti, ali se može pokazati brojčano pomoću koeficijenta elektronegativnosti. Njih je odredio istaknuti kemičar Linus Pauling. Najelektronegativnijem elementu fluoru dao je koeficijent elektronegativnosti - 4, dok najmanji koeficijent je dobio element cezij - 0.7. Elektronegativnost ostalih elemenata kreće se između 0.7 i 4.0. Najveća vrijednost elektronegativnosti imaju atomi nemetala u gornjem desnom kutu periodnog sustava elemenata, a najmanja atoma metala doneg lijevog kuta.
Kolovoz
Suvremena se kemija počela razvijati prije otprilike 200 godina iz drevnih učenja alkemičara prethodnih 2000 godina. Stoljećima u prošlosti mnogi su ljudi koji su se bavili alkemijskim naukovanjem imali u svijesti isti cilj: željeli su otkriti način na koji će pretvoriti proste metale kao što su željezo i olovo u zlato. Bez obzira na njegovu vrijednost, za zlato se vjerovalo i da liječi sve bolesti i daje vječni život.
Alkemiju se može pratiti tisućama godina u prošlost, sve do ideja koje su stvarali filozofi, čarobnjaci i promatrači zvijezda. Najraniji zapisi o alkemiji dolaze iz Egipta (1500 godina pr.Kr.), Kine (600 godina pr.Kr.) i Grčke (500 godina pr.Kr.). Neki ljudi smatraju da riječ alkemija dolazi od arapskog korijena alKhem, što znači umjetnost Egipta. Kao i suvremeni, rani su alkemičari trošili svoje vrijeme pokušavajući promijeniti jednu tvar u drugu. Za razliku od suvremenih kemičara, oni nisu provodili naučne pokuse kako bi otkrili kako se i zašto događaju promjene. Oni su stoljećima miješali i kuhali svoje neobične mješavine i propovijedali svoje čarolije. Iako nisu otkrili način pretvorbe prostih metala u zlato, alkemičari su došli do mnogih korisnih novih sprava i razvili tehnike proizvodnje otopina i razdvajanja smjesa filtracijom i destilacijom.
Rujan
Kisik su krajem 18.st. otkrili,neovisno jedan o drugom,švedski ljekarnik Scheele i Joseph Priestly. Pravo objašnjenje i značenje njihovog otkrića dao je Antoine Laurent de Lavoisier,1779,ustanovio je da se zrak sastoji od dvaju plinova čiji je omjer 1:4,a nazvao ih je oxygen i azot. Dokazao je da su reakcije gorenja,disanja i hrđanja u biti istovrsne reakcije - reakcije oksidacije.
Kao elementarna tvar kisik je jedan od glavnih sastojaka zraka – volumni udio kisika u zraku je 21%. Na sobnoj temperaturi je bezbojan plin, bez mirisa, okusa, teži je od zraka, ne gori ali podržava gorenje, kemijski je vrlo aktivan.
Listopad
Kemijski elementi nulte skupine nazivaju se još i plemenitim plinovima, dok su se ranije nazivali inertnim plinovima jer se vjerovalo da su nul-valentni i da ne grade spojeve. Otuda potječe naziv same skupine. U kemijskoj se literaturi ova skupina sve češće naziva XVIII. skupinom. U ovu skupinu elemenata spadaju: helij (He), neon (Ne), argon (Ar), kripton (Kr), ksenon (Xe) i radon (Rn). Radon je radioaktivan s poluvremenom raspadanja od 3,8 dana. Proizvod je radioaktivnog raspadanja radija. Ovi su se elementi počeli primjenjivati tek 1910. kada je otkriveno da električna struja pri prolasku kroz ove elemente daje obojenu svjetlost. Do 1910. godine plemeniti su plinovi imali samo teoretski značaj. Zajednička je oznaka elektronske konfiguracije ove skupine ns2 np6 (s izuzetkom helija čija je konfiguracija ns2 ) s popunjenim valentnim orbitalama.
Zbog vrlo stabilne konfiguracije, plemeniti plinovi ne mogu primiti nijedan elektron, a da se ne počne popunjavati nova elektronska razina. Popunjene elektronske orbitale ne daju mogućnost međusobnog spajanja atoma ovih elemenata, te su u svim trima agregatnim stanjima monoatomi. Plemeniti plinovi imaju vrlo visoke vrijednosti energije ionizacije tako da teško mogu otpustiti elektron.
Studeni
Sva ugrijana tijela zrače elektromagnetske valove. Svako tijelo se sastoji od atoma. Prilikom grijanja nekog tijela, u njega se ulaže energija i atomi počinju titrati jer prelaze u pobuđena stanja (energija im se povećava).
Jezgre atoma nose električne naboje, pa tako pri titranju atoma dolazi zapravo do titranja električnih naboja. U točkama prostora oko električnog naboja uvijek postoji električno polje, a ako se električni naboj giba, onda postoji još i magnetsko polje. Time, električni naboj koji titra predstavlja izvor elektromagnetskog vala.
Sredinom 19. stoljeća veliki izazov bio je poznat kao svjetlost, magnetizam i elektricitet. Stoljeća ranije Thomas Young je izmjerio valnu duljinu svjetlosti, William Gilbert je otkrio polaritet magneta i brojni istraživači su eksperimentirali s novim otkrićem – elektricitetom. Maxwell je, 1865. godine, napravio teoretski opis elektromagnetskih valova, ali se nije znalo kako ih proizvesti, iako je prema Maxwellu to trebalo biti moguće postići titranjem električne struje.
Prosinac
Neon su 1898. godine otkrili Sir William Ramsay i M. W. Travers (Engleska). Ime je dobio od grčke riječi neos što znači nov. To je kemijski inertan, jednoatomni, nezapaljivi plin bez boje i mirisa. Spada u skupinu plemenitih plinova.
Može se dobiti umjetno. Neon se dobiva se frakcijskom destilacijom tekućeg zraka. Gustoća u tekućem stanju 1,2 gcm^-3, specifične težine u odnosu na zrak 0,674. Komercijalno se dobiva kao nusproizvod frakcionirane destilacije tekućeg zraka pri proizvodnji kisika i dušika. Upotrebljava se u svijetlećim napravama (neonske cijevi), u elektronskoj industriji i laserskoj tehnici.