Poligonalno zidanje

Primjer poligonalnog zidanja, rimsko kazalište u Iserniji, Molise

Poligonalni zid koji mjestimice prelazi u opus quadratum, rimska vila, Zavala, Hvar

Poligonalno zidanje je građevinska tehnika koja za podizanje zidova koristi djelomično obrađene, najčešće sa svih strana priklesane stijene, koje se slažu u vodoravne redove „u suho“, a mogu biti i povezane mortom.

Poligonalno zidanje je nešto složenija tehnika od kiklopskog zidanja, pri kojem se kameni blokovi samo mjestimice priklesuju i povezuju isključivo „u suho“, ali je jednostavnija od zidanja pravokutnim kamenim blokovima koje je svoje savršenstvo dostiglo u vrijeme klasične antike u tehnici koju Vitruvije spominje pod nazivom opus isodomum, a odnosi se na zidanje savršeno obrađenim kamenim kvadrima jednake visine, a često i jednake dužine.

Kod naprednijih „manira“ poligonalnog zidanja, kameni blokovi se nižu u redove prema obliku i veličini, te jedan na drugog ravnomjerno naliježu zahvaljujući pomno oblikovanim sljubnicama, tj. sudarnim reškama.

Izvori

• Marcus Vitruvious Pollio: Deset knjiga o arhitekturi, preveo Matija Lopac, Sarajevo, 1990., str. 41-46

Literatura

• Müller/Vogel 1999 - Werner Müller; Gunther Vogel: Atlas arhitekture 1, preveo Milan Pelc, Zagreb, 1999., str. 30-31
• Suić 1974 - Mate Suić: Antički grad na istočnoj obali Jadrana, Zagreb, 1976., str. 106. – 107.